„Ispovijed“, Andrićeva pripovijetka o crvenokosom hajduku

Ivo Andrić (1892. – 1975.)
Ispovijed,  Andrićeva pripovijetka o crvenokosom hajduku

Pripovijetka Ispovijed, autora Ive Andrića, tematizira posljednje trenutke života i smrt hajduka Ivana Roše Bušića, i time demitologizira samu figuru hajduka, spušta je na nivo ljudskog, smrtnog. Nešto slično Andrić čini i u romanu Na Drini ćuprija, u poglavlju o Fati Osmanagić, gdje oslobađa njenu sudbinu  koja je ostala zarobljena u narodnoj pjesmi o ljepoti i smrti, pružajući uvid u mikrokosmos gdje se Fata suočava sa vlastitim uništenjem koje je lišeno kalupa i ustaljenih epiteta narodnih pjesama. Na taj način je i lik Ivana Roše rascijepljen na dva dijela, na praznu ljušturu koja odgovara općeprihvaćenom stereotipu, i izmorenog čovjeka koji tu ljušturu razbija, dajući priliku prazninama da progovore kroz njene pukotine.

Na samom početku pripovijetke Ivan Roša je opisan kao hajduk koji je čuven po kreševskoj okolini, i koji predstavlja toliku prijetnju da ga Turci prate u stopu, dok je već u narednom momentu opisan kao čovjek koji je pomodrio i naduo se. Ti opisi će se gradaciono kretati ka dolje, sve dok hajduk ne bude prikazan kao čovjek što istovremeno zaudara na mrtvaca koji truli i na živa čovjeka koji boluje u zatvorenom, uskom prostoru. Sveznajući pripovjedač govori o onome što je bilo prije, i onome što će biti poslije, ta smrt je lišena struktura koje glorificiraju i mitologiziraju. Smrt jeste u prvom planu, ali je opisana sa stanovišta nekoga ko sve gleda sa jedne distance. Jan Kott u svojoj knjizi Kameni potok govori o tome kako postoji jedno odvajanje u svemu što radimo, a to je odvajanje na tuđe i vlastito, odvajanje na nešto od čega se distanciramo i nešto što prisvajamo. Jer, šta je smrt? Na nivou diskursa svi znamo da ćemo umrijeti. Čovek sam, prema tome moram da umrem. Svaka smrt, čak najbolnija, kao iskustvo je tuđa, a ne vlastita smrt. Petar Ljoljo i fra-Marko, vođeni vlastitom slikom svijeta, nastoje, svaki na svoj način, pomoći čovjeku koji umire, i to je tačka u kojoj se njihovo djelovanje ukrštava, međutim, kada taj čovjek umre, onda do izražaja dolaze razlike,  razdvajanje na ono što je tuđe i ono što je vlastito. Ivan Roša je, prije svega, predstavljen kao čovjek koji je umoran, on se kreće ka dolje i ide ka smrti, ali njegovo kretanje nije ravnomjerno i njegova šutnja nije konstantna, ispresijecana je momentima snažnog opiranja, ili pak blagog prihvatanja.



S obzirom na to da je Ivan Roša Bušić historijska ličnost iz XVIII stoljeća,  jedan od rijetkih podataka koji su o njemu sačuvani jeste da je imao crvenu kosu, te da je roditelje izgubio u djetinjstvu.Mogli bismo reći da aktivnosti fra-Marka i Petra Ljolje naglašavaju Rošinu usamljenost, tvore dva sižejna toka koja se spajaju u jedan pod okriljem iste situacije. Njihov fond zajedništva je odnos prema Roši, a kada on umre ta dva toka se razdvajaju, do izražaja dolaze njihove razlike i motivi koji uslovljavaju njihovo djelovanje. U skladu sa time, napetost počiva na iščekivanju koje se javlja na nekoliko različitih nivoa. Prije svega, na početku pripovijetke Petar Ljoljo čeka gvardijana, a to je iščekivanje prizvano u našu svijest već kroz njegovu prvu izgovorenu rečenicu: Nema ga, pa nema. Iščekivanje se javlja i u sceni ispovijedanja i to kroz pitanje da li će se Ivan Roša ispovijediti i kako će to učiniti, što je dodatno naglašeno pitanjem koje ponavljaju i gvardijan i dvojica fratara: Pa je tebe poslao po ispovijednika?


Ispovijed kao govorni čin priznavanja grijeha, te priznavanja crkvenog autoriteta u pripovijetci dobiva formu prisile i borbe, gdje Ivan Roša izgovara riječi pokajanja, a odmah nakon toga govori: Neka čini sa mnom šta god hoće. Alvin B. Kernan u svojoj knjizi Character and Conflict kaže kako, jedna od mogućnosti za razumijevanje nekog lika jeste da vidimo da li ista ideja teće kroz sve njegove izjave.Roša ne želi ispovijed, buni se protiv sveštenika i mehanički ponavlja riječi molitve koju izgovara fra-Marko. Međutim, onda kada krene nabrajati svoje grijehe, kada kaže da je počinio ubistvo, i kada se odmah nakon toga vrati svom dotadašnjem načinu odbijanja crkvenog autoriteta, tada su njegove izjave zaista u konfliktu jedna sa drugom i pokazuju putanju umornog čovjeka koji je na samrti. Kako navodi Freytag Gustav dramatičnost izazivaju i uticaji koje sopstveno ili tuđe djelovanje ostavlja u duši; dakle, izviranje snage volje iz dubine duše u spoljnji svijet i uviranje određenog uticaja spoljnog svijeta u dubinu duše. Rošina ispovijed ima valovitu strukturu, prati njegovo stanje, nagle smjene napada kašlja i nepomičnosti, odbijanja i prihvatanja fra-Markovih riječi.

Ivan Roša predstavlja okosnicu djelovanja drugih likova, međutim, primjećujemo kako su likovi povezani sa njim sve dok on jeste čovjek koji umire, sve dok nepomično sjedi u tami, a onda kada se uspravi, izađe na svjetlo i potrči u smrt onda se gubi ona vrsta djelovanja zbog kojeg je Ljoljo otišao po ispovjednika, a fra-Marko pošao kao ispovjednik. Fra-Marko djeluje vođen višom silom, on je lik koji ima jasno određenu funkciju i želi ispovijediti čovjeka koji umire, te sahraniti tijelo krštenog čovjeka bez obzira na posljedice. Njih dvojica se nalaze na suprotnim stranama jedne linije, Roša je grešnik, fra-Marko je čovjek koji je svoj život posvetio borbi protiv grijeha.  Petar Ljoljo je lik koji djeluje sve dok njegov mir i dom nije narušen, čime se razdvaja njihovo zajedničko djelovanje.

Autorka: Zerina Kulović


Upute na tekst:

Andrić Ivo: Ispovijed.
Freytag Gustav: Kompozicija drame; U: Teorija drame kroz stoljeća 2, ( Od krajaXVIII stoljeća do 1880).
Kernan Alvin, B: Character and Conflict.
Souriau Etienne: Dvesta hiljada dramskih situacija.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂