Schelling: Karakter umjetničkog djela i genije

Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling (1775. – 1854.)
Schelling: Karakter umjetničkog djela i genije

Schellignova teorija o genijalnom aktu stvaranja umjetnosti je u povijesti filozofije vjerovatno i najznačajnija, a uz to valja napomenuti, da umjetnost nikada ni u jednom filozofskom sistemu nije uspjela dostići tako visoko i značajno mjesto kao što je to slučaj u filozofskom sistemu Schellinga. Za Schellinga umjetnost je produkt dvije različite djelatnosti, odnosno kako sam Schelling kaže: Umjetničko djelo reflektira nam identitet svjesne i besvjesne djelatnosti. No opreka je tih dviju djelatnosti beskonačna, a ukida se bez svake pripomoći slobode. Dakle osnovni karakter je u umjetničkog djela besvjesna beskonačnost (sinteza prirode i slobode).

Dakle Schellingovo shvatanje pojma genija kaže da umjetnik odnosno genije pod uticajem jedne snaga koja ga razlikuje od svih drugih ljudi i koja ga nuka da izriče ili prikazuje stvari koje on sam potpuno ne može shvatiti, čiji je smisao beskonačan. Schelling sa pojam genija u Sistemu transcedentalnog idealizma kaže da je on taman pojam, misleći pri tome na niz nejasnoća i poteškoća na koje se nailazi prilikom ekspliciranja navedenog pojma.

Umjetnost se dakle izvršava pomoću dvije međusobno različite djelatnosti, te Schelling zaključuje da genijalnost nije ni jedna ni druga, nego ono što iznad obiju. Shodno navedenom na početku, da je genijalna produkcija spoj svjesne i nesvjesne djelatnosti, Schelling naglašava da je suvipno pitanje o tome koji od ova dva sastavna djela umjetničke proizvodnje ima primat nad drugim. Schelling zaključuje da jedan bez drugog nemaju nikakvu vrijednost. S tim u vezi, Schelling u svome djelu Filozofija umjetnosti, kazuje sljedeće: Ljepota je svuda tamo gde se dodiruju svetlost i materija, idealno i realno. Lepota nije ni samo ono opšte ili idealno (ovo je istina), niti je samo ono realno (ono je u djelovanju), ona je potpuno prožimanje ili sjedinjavanje jednog i drugog.

Kada Schelling pokušava da odredi karakter umjetničko djela on to čini na sljedeći način; umjetničko djelo je za Schellinga prije svega:

Umjetničko djelo je produkt besvjesne beskonačnosti, odnosno ono što nam reflektira identitet svjesne i besvjesne djelatnosti (sinteza prirode i slobode).

Svaka estetička produkcija polazi od osjećaja nekog beskonačnog protivurječja, te iz toga prizilazi i druga karakteristika umjetničkog djela, naime da, vanjski izražaj umjetničkog djela jeste izražaj mira i tihe veličine, čak i tamo Schelling naglašava gdje treba da se izrazi najveća napetost bola ili radosti.

I posljednja karakteristika umjetničkog djela, koja ujedno u sebi obuhvata i dvije prethodno navedene karakteristike, jeste ta da umjetničko djelo prikazano kao konačno jeste ljepota.

S tim u vezi nadovezuje i Schellingovo određenje pojma ljepote izrečenog u knjizi Filozofija umjetnosti: Ako istini odgovara nužnost, a dobroti sloboda, onda je ljepota sjedinjenje realnog i idealnog, lijepim nazivamo neki oblik pri čijem se stvaranju čini da se priroda igrala sa najvećom slobodm i najuzvišenijom razboritošću, a ipak u formama, u granicama najstrožije nužnosti i zakonomjernosti. Lijepa je ona pjesma u kojoj najviša sloboda samu sebe opet shvata u nužnosti. Prema tome, umjetnost je apsolutna sinteza ili uzajamno prožimanje slobode i nužnosti.

Kao osnovno svojstvo umjetničkog djela, lijepo je, prema riječima Schellinga, beskonačno prikazano kao konačno, zato je umjetnost (u kojoj dolazi do identifikovanja idealnog i realnog)  organon – oruđe filozofije, ono najviše što otvara svetinju nad svetinjom, gdje u vječnom i istinskom sjedinjenju, u jednom plamenu gori ono što je u povijesti i prirodi rastavljeno i što isto tako u životu i djelovanju kao i u mišljenju vječno mora da bježi jedno od drugog. Shvatanje što ga umjetnik sebi stvara o prirodi jeste za umjetnost iskonsko i prirodno. Ono što mi nazivamo prirodom jeste pjesma koja je zatvorena u tajnom i čudnovatom pismu. No kad bi se zagonetka mogla razotkriti, mi bismo u njoj spoznali Odiesju duha, koji čudnovato zavaravan, tražeći samoga sebe, bježi od samoga sebe.

Nakon što je odredio karakter umjetničkog djela, Schelling ukazuje na razlike između umjetničkog djela i svih drugih produkata, naime:

Organsko biće prikazuje još nerastavljeno, što estetička produkcija prikazuje nakon rastavljanja, ali sjedinjeno.

Organska produkcija ne polazi od svijesti, a time ni od beskonačnog protivurječja koje je uvjet estetičke produkcije.

Organski – prirodni produkt nema onaj karakter ljepote koje ima umjetničko djelo, nego čak i onda kada je određena stvar lijepa, za nju uvijek koristitmo termin prirodne ljepote.

Estetički produkt je umjetničko djelo čiji je tvora genije i koje se razliku od običnog umjetničkog djela po tome što je ovakvo estetičko proizvođenje u svome principu apsolutno slobodno, shodno tomu da umjetnika na stvaranje umjetničkog djela može nagnati neko protivurječje ali samo ono koje odgovara najvišemu njegove vlastite prirode, dok se sa druge strane svako drugo proizvođenje prouztrokuje nekirm protivurječjem, koje leži izvan onoga što producira, te prema tome, takvo proizvođenje ima i svrhu izvan sebe. Schelling zaključuje da iz ove nezavisnosti od vanjskih svrha proizilazi ona svetost i čistoća umjetnosti, koja ide tako daleko da odbija ne samo svaku srodnost sa svime što je samo osjetilni užitak, a tražiti od umjetnosti osjetilni užitak, pravi je karakter barbarstva.

Za razliku od Immanuela Kanta, koji smatra da je genijalnost svojsvtena samo umjetničkom djelovanju, Schelling ostavlja mogućnost genijalnog djelovanja i u nauci, ali pritom naglašavajući da je samo ono što umjetnost prozivodi, uvijek proizvedeno pomoću genijalnosti, a ono što znanost proizvodi je također moguće da bude uzrokovano genijalnošću, ali nije nužno i uvijek proizvedeno pomoću genijalnosti. Kriterij za određivanje genijalnosti u nauci za Schellinga se sastoji u tome da ono rješenje (ideja), koje je genijalno prethodi, i pri kojem ideja cjeline prethodi pojedinačnim rješenjima te cjeline. Kao primjer genijalnog u nauci, Schelling nam navodi Newtonov sistem gravitacije koji je moga biti genijalno otkriće, štoje on i bio kod svog pronalazača Keplera, koji je možemo reći anticipirao Newtonovo scientifiko otkriće, iako je živio u vremenu prije Newtona, i nije moga da ponudi empirijske dokaze za svoje tvrdnje o djelovanju gravitacione sile. Dakle, genijalnost Keplera se sastoji u tome što je tvrdio određene teze, čiji smisao se nije mogao dokazti u vremenu u koje je on živio, a koje su se ispostavile kao tačne u Newtonovom kako to Schellig kaže scijentifičkom otkriću.

Glavna karakteristika genijalnog stvaranja, koju Schelling ističe, jeste ta da genije, kada je riječ o njegovom djelovanju posjeduje jednu osobinu koja je sasvim različita od svega ostalog (od svakog drugog djelovanja), po tome što se pomoću nje razrješava neko protivurječnje (protivurječje svjesnog i nesvjesnog djelovanja) – beskonačna opreka obiju djelatnosti, a koje se inače apsolutno ničim drugim ne može riještiti, i koju je moguće riješiti samo pomoću genijalnosti.

Autor: Senad Arnaut


Upute na tekst:

Friedrich Wilhel Joseph von Schelling: Sistem transcedentalnog idealizma.
Friedrich Wilhel Joseph von Schelling: Filozofija umjetnosti.
Danko Grlić: Estetika.
Vladimir Filipović: Klasični njemački idealizam.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂