Proza: Mirza Mehagić

Mirza Mehagić
This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Iščekivanje svjetlosti

Mama mi je navukla zelene čakšire i zategnula tregere po ispleglanom prsluku. Bijela izvezena košulja, izgledala je kao da je stkana od šlaga i šećera, valovita, ukusna, a dio koji bi se pojavljivao kroz prsluk je ličio na režanj torte. Na vratu mi je broš od cirkona, koji sam nosio na nekoj dječijoj priredbi koju je organizovala učiteljica muzike. Pretvarao sam se da su to dijamanti, jer sam čuo kroz razgovore odraslih da su dijamanti bili nešto veliko i vrijedno. Frizure se ne sjećam, vjerovatno neka dječija kratko ošišana. Sigurnije je bilo provjeriti da nisam mrljav, krmeljav i ubaljen. Odmjeravam se i okrećem po sobi. Gledam da na meni nema nešto nepravilno, izborano, flekavo. Zbog slabe sijalice, mati donosi posebnu ručnu lampu, i gleda mi čakšire gdje mi je bio tur, okreće me i osvjetljava mjesto odakle pišam.  Podvrće mi nogavice prstima, psujući krojačicu da nešto nije uradila kako treba. Meni je bilo svejedno. Ionako sam bio previše mali da se brinem o odjeći i krojačicama.

Ja sam savršen kao brižno pripremljen paketić, namijenjen adresi na kojoj me čeka hrpa dječaka i djevojčica. Adresi na kojoj me čeka svjetlost, graja, zundanje desetina malih tankih glasova. Evo došo je i Mirza! Sad možemo početi Anese! Haj vamo evo torte. – Zvektalo bi iz soba dok bi se pokušavao priviknuti očima na obasjan dnevni boravak. Tresao sam se od uzbuđenja što se sve umirilo iščekujući mene. Gotovo mi je bilo krivo što sam vidio da svjetla te kuće gore, a ja još nisam došao. Cipele posebno kupljene za ovu priliku stoje u hodniku, namazane i sjajne. Marka su onih cipela koje se ne nose više nakon takvih događaja, em što ih brzo prerastem em što su i ti događaji postajali sve rjeđi. Ostaće na istom mjestu, dosađivati, dok mati ne zapne za njih opsuje nešto i dadne ih komšijnom sinu, koji će ih uzeti iz uljudnosti a vjerovatno baciti tokom prvog izlaska napolje. Brzo sam izrastao, brzo su mi stopala pohrlila ka brzim tenama za trčanje skakanje, i gaženje po blatu.  Tenama koje stidno čekaju u ćošku ispod telefona, tako neuglede, da ih obujem o njima ne razmišljam, ne pazim, ali proharam kroz cestu, šumu, prašinu, potoke, tavane, i svo djetinjstvo bez imalo straha. Bio sam uvijek tip za tako neustrašivu obuću, tako da sam iskreno se osjećao malo nezgrapno kada sam obuo ove, kao da ponovo učim da hodam. Trebalo je još stegnuti kaiš, i izvući košulju i prsluk da pada po njemu i da ga prekrije. Primakao sam se balkonu, i vidio da svjetla i dalje gore na kući. Činilo mi se jače, kao da me zadirkivaju, što me rastuživalo i nerviralo.

   – Sine kad dođemo polako, fino budi uz mamu ne trči nigdje. Daj odma poklon Anesu i čestitaj mu rođendan. Poljubi ga fino, biće gore dosta ljudi. Hoćeš zapamtiti nemoj da moram i gore te podsjećati i to – šaptala mi je dok me okrećala i osvjetljavala. – Biće hrane i svega nemoj ti ništa to, jeo si, kaži ne možeš jeo si kod kuće i gotovo. Kad donesu tortu fino sačekaj nemoj se gurat i to ko ostali, ti nisi takav, sjedi i dobićeš dio i zahvali se obavezno. Meso i to nemoj jesti šta ja znam odakle su to nabavljali i jeli staro il šta.

Okrećem se u prostoriji u kojoj od bljeskova lampe i tihog ravnomjernog glasa koji se pojavljuje čas sa lijeve, čas sa desne strane, bivam hipnotisan, i iz čega je spas samo odlazak na rođendan, samo grljenje njih sviju, bacanje sebe na meke dušeke, razvlačenje igrački po sobi, ganjanje i pucanje u druge sa gumenim mecima i osluškivanje kamina, koji mi je bio jako zanimljiv. Posebno ako bude torta od banane, tad ću biti izrazito sretan. Rijetko se prave, al poznavajući svoju mamu, sigurno je zamolila ženu da je takvu napravi. Ipak nisam htio da se nadam previše, dobra je i od čokolade, kokosa, šlaga, a to kada se jede gore u takvom okruženju više nije ni čokolada, kokos, šlag, nego neka nepoznata vanzemaljska supstanca koja bridi po jeziku i nepcu, koja godi kao hladni vjetar po znojnom vrućem licu.

Stojim i gledam kroz balkonsko staklo. Svjetlo na kući gori i dalje. Čeka se otac da napokon krenemo. Vrijeme tetura, a ja se počinjem znojiti i nervoziti. Rođendan je počeo prije pola sata, oca još nema, skidam cipele, i raskopčavam košulju. Mati me ruži i zakopčava me ponovo. Uz stubište se nakon sat vremena, čuju neskladni teški koraci. Teturanje, lupanje od vrata. Stari je došao, opijen, odma sjeda na krevet, raskolačenih očiju. Gleda u mene. Kud si ti pošao taki. Mati dolazi i govori mu nešto, šalje me u drugu sobu. Aha – čuje se jedno kratko od njega. Pa kasno je da idemo sad. Tišina. Sjedim u sobi, gledam na kuću da li svjetlo još gori, da li se puši iz dimnjaka, da li uopšte postoji nešto izvan balkona nešto toplo, radosno, nimalo kao jeziva hladna magla koja se uvukla i
omotala oko vrata, šteke, namještaja, moji nogu, lustera, i ostavila me kao nepomičnu skulpturu posutu svjetlucavim mrazem. Sjedim i osluškujem. Iza zatvorenih vrata su se kao i svog mog života određivale moje sudbine. Mama bi mi govorila:  Sine život nema puno smisla, ni naš, ni komšiji ni život u ovoj zemlji i svijetu, sve se to tamo negdje iza kulisa već priprema, i sve već određeno i za nas i za druge, sve su to neki planovi i mi smo samo dio toga da se oni ostvare. Tako i sad iza žutih vrata spavaće sobe se priprema moja sudbina ove večeri. Kao što mi je mama tad rekla, ne smijem da zamrem, ali pošto ni ne znam prirodno od sebe da živim, dozvoliću onda sebi da ne smijem da prestanem da maštam. Kao o tome šta se dešava sad u kući u kojoj su me očekivali. Nakon dugih rasprava otvaraju se vrata, i mama mi govori: ajd ustaj, idemo! Otac nešto gunđa, mama mu popravlja sako, pegla ga onako rukom što se može, i govori mu da stavi neki jači parfem, da se ne osjeti alkohol. Ma šta me briga, gore su pjani ionako sviTiše bolan! – odgovarala bi. Silazimo polako niz stepenište, mama drži oca, a ja se držim za drvenu ogradu. Svjetlost dolazi kroz stubišno stalko, od farova parkiranog automobila. Zamišljam kako mora da izgledamo smiješno vozaču, kao neki cirkuski likovi, ili možda kao vojnici koje se vraćaju sa fronta. Prvi nosi ranjenog druga, a ja kao da hodam po minskom polju zamotanih očiju, odmjeravam svaki korak, i držim se za ogradu. Držim se za jedini čvrsti oslonac u životu, ogradu ovog malog prljavog stubišta, prepunog uginulih muha i obada, ogradu od auta dok smo se vozili prema Kući kroz gustu noć, i ogradu stepeništa u Kući koje vodi ka drugom spratu, od kojeg me je odmah zaslijepila, zlatna, gusta svjetlost, dječaka i djevojčica, gostiju, prostranog dnevnog boravka prepunog igračaka, kvrckanja tanjira i posuđa, i dima cigara. Izuvao sam se, dok me istovremeno vukla mamina ruka. Gospođa u Kući nas je pozdravila, i poljubila me u obraz. Mati me brzo posadila na kauč, kraj mene oca, a ona je otišla do kuhinje sa gospođom gdje je zatvorila vrata.

    – Ali rođendan je završio! –  sjeo je kod mene dječak.

    – Pa znam nije mogo tata doći ranije.

    – Mi smo se izigrali već.

    – Pa dobro, mogu ja gledati crtani. – već sam bio nervozan.

Već sam bio propast, amblem rušenja nade i snova, usisan u taj kauč i niz moju kožu su gmizale pukotine od čiste modre krvi. Ni jedan trenutak se u tom bunilu nisam smio pomjeriti, em što bi nadasve prsno u stotinu komadića po sobi, ljudima, lusteru kaminu, igračkama na podu, em što bi samim tim napravio sigurno neki neprirodan i nezgrapan pokret, koji bi vidio i ovaj dječak, i samim tim bi mi se sigurno smijao dugo, on i ostatak dječaka i djevojčica. Sram, usađen u mene od samog postojanja, moj nadređen oblik, autoritativna figura, čelična djevica, razjapljena pri svakom mom hodu i govoru, svakom mom slobodnom nonšalantnom ponašanju, bi čekala i čučala da me lapi za majcu, nogu, ruku, i unese u sebe probode i da me ostavi godinama da krvarim u njenoj utrobi. Tako sam izgledao glupo,  ćutao, gledao Toma i Džerija na tvu, i razmišljao o tome da se nemam šta žaliti kada se ni Tom ne žali nakon udarca željeznog čekića u glavu.

Niz stube se kotrljalo moje malo biće. Niz stube je šepalo moje biće, iz čije biti je isisana svjetlost. Umjesto broša sam nosio ćumur, umjesto lica sam nosio batrljak, a umjesto ukusno naštimanog odjela sam nosio otrcane krpe kao u strašila koje stoji heravo na polju, a koje seljaci napuštaju i odlaze daleko za boljim životom. Brojao sam stepenice, drveća, i zvijezde dok smo se vraćali kući, činilo mi se da će ta vožnja do stana proći brže tad, nego da zatvorim oči i razmišljam o rođendanu, toj djeci, i izmrvljenim ostacima torte na tacni; koja kao ni naša sudbina, nije bila od banane niti od čokolade, već od jeftine kreme koja je zamućena od žumanjaka,  posuta ukrasnim bobicama, i natovarena zajedno sa šlagom na presahlu koru. Torta koja je kad je zagrizneš kao i naša sudbina, ostavljala u ustima okus mrzovolje, života isteklog roka, i skladišta zaraženog miševima i brabonjcima.

Miris moje sobe me omamio, zvuk gašenja svjetla, i očevog hrkanja mi je prvi put dozvolio da budem siguran i zaštićen. U svojoj samoći, svom beskonačno nerazumnom porazu i iritirajućoj ranjivosti moga bića i uma, primakao sam se balkonu i posmatrao kako se jedna po jedna gase kuće u Baščama. Od pare mog daha na staklu, to je sad postajala jedna mutna bezoblična slika, nepravilnih i ružnih tekstura. Puhao sam jače dok moj dah nije pretvorio čitave Bašče u par gnojnih svjetlosnih čireva, koji bi zapištali kada bi se ugasili kao kada bi mama vlažnim prstom ugasila svijeću pred spavanje. Ispred mene, nadojeno balkonsko stalko mojim dahom,  nije dozvoljavalo nijednom dijelu bistrine da dođe iz vana, što je čitav svijet činilo dalekim i sasvim bezopasnim. Čitav svijet postao je  san kojeg se ne mogu da sjetim jasno, a jedino što mi je ostavio je nelagodan osjećaj u stvarnosti nakon buđenja. Odmakao sam se od vrata, koja su kako je mjesec izišao na nebu, u cjelosti svjetlila mlakim prijatnim svjetlom. Razmišljao sam o tome ko šta od koga skriva. Ja, svoj nakaradni um, nezategnuto i nepodmazano biće, svoj škripavi budući život od svijeta koji može rezultirati samom mojim samouništenjem, ili svijet od mene, neuglednog stvorenja koje žmiri iza portala, i očekuje milost, spas, objašnjenje, kao egzotična životinja u kavezu, koju kao atrakciju posjećuje masa ljudi!

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Propadanje

Žena

Najtužniji oblik smrti je onaj kod žene; one osušene, izborane, sa skeletastim rukama, ispupčenim venama; oklopljene njezinim vrištećim krpama, šnalama, repovima, cipelama, koje čine to umiranje još mnogo poraznije i još mnogo vidljivije. Tu se može još dodati i ofarbana kosa, u crnu ili plavu boju, neprirodno uska haljina, jaki crveni karmin, a kao svjetionik bi u počast toj tako tužnoj smrti u kosi stajao plastični cvijet, uglavnom bijele boje Mehanizam tog cvijeta bi kosu razdjelio u dva snopa, ostavivši taj dio gole, bijele, svjetlucave glave, da uz ženu ide, i da me rastužuje kada bi god prisustvovao takvoj pojavi. A prisustvovao sam na poslu, i to jednom, i to snažno i potresno, i to iznenada!

Kada sam unišao sa prijateljem da naručim nešto u motelu koji se nalazio kraj moje kancelarije; i da u tom naručivanju nešto progovorim i sa konobaricom, osmislim mjesto gdje ćemo sjesti, i vjerovatno još šta da kažem što bi se ukusno nadovezalo na taj moj ritualni sklop naručivanja pića; ispred mene, u tom trenutku kada je drug preuzeo razgovaranje, kada sam za taj dio sekunde mogao da se ukočim i iskopam vezu za nastavak razgovora; su prvo se pojavile dvije bijele noge, otkrivene do bedara, onda i haljina za koju sam pretpostavio da je od svile, ukrašena dezenima suhog cvijeća, te struk žene postavljen na stolicu. Tako se sve pred mojim očima klatilo, noga cupkala, a tamne sitne pjege na nozi su se valjda iz neravnomjerne osvjetljenosti u prostoriji, pojavljivale i nestajale, te su se u nekom prepoznatljivom i predvidljivom ritmu utapale u riječi koje je moj drug šuštao sa konobaricom.

Jedino se gospođino tijelo pojavilo iza stuba, dosta neprirodno i ukočeno, i odmah je kao da je bilo posebne boje i prirode svog nastanka u odnosu na njezin struk i noge, odudaralo od njezine cjelokupne figure; kosa, bijela i pažljivo počešljana; lice sa istim onim pjegama kao na nogama, teški smeđkasti karmin; sitne dlačice iznad usana; sve se to okretalo prema meni. Pogledala me, doduše pogledala je u našem pravcu, i ne vjerujem da me primjetila kako buljim; ili je čula kako muški glasovi ulaze u motel;  i kao da je hiljadu puta to do sad radila, tako naviklim gestom ruke, svukla je suknju niz noge, uzdižući rubove, i prelazeći prstima niz nogu da bi se haljina lijepo slegla.

Kakva me tuga uhvatila! Kao da sam prisustvovao strijeljanju! E takva upravo! Streljanju ove žene, koje sam ja prouzrokovao ulaskom, jer sam muško, i jer volim da pogledam u suknju, u noge, da osjetim razbludnost, čežnju; za trenutak barem dok ne primjetim da se radi o nimalo privlačnoj i starijoj ženi. Kakva me tuga uhvatila i kako me rastreslo to prisustvovanje njezinim posljednjim koprcanjima, naviklim, tim naviklim hroptajima ruke koja spušta skute; vlastitom samopotvrđivanju da je još uvijek lijepa, privlačna, živa, iako nema ni lica, ni nogu, ni struka, ni grudi ni kose, ni ničeg što bi sjajilo, šaptalo, mamilo, vijugalo se dok hoda, oblilo dok sjedi, mirisalo dok priča, dok prolazi. A eto! Ona to zna, i opet, i opet spušta tu suknju, i ja bih naravno trebao joj reći da za tim nema potrebe, da me ne privlači, da me za taj jedan trenutak privukla gola noga, da je ona sad izrazito stara, i da gotovo nema zbog čeg više ni da živi; i sve mi to prolazi kroz glavu i gotovo da sam najsuroviji krvnik na svijetu zaplakao bih pred njezinim tim sitnim prkosnim gestovima i tom besmislenom borbom protiv izrazito tužne ženske starosti. Sreća, sreća eto, pa je podešeno da me to zaista pogađa više nego što je pogodilo nju; i zaista, suludo je da je do kraja dana ta tuga koja je pripadala samo njoj procvala u meni, sjedila uz mene i mog prijatelja, pila kafu sa nama, otpratila me do stana nakon posla, i legla, legla uz mene baš ko živo biće; no ne na onaj ugodni način kada bi se tijela sklopila ko slagalica, nego je tu nešto žuljalo, srkletilo – gotovo da sam umjesto te beozblične sjenke povuko sa sobom izrazito paklenu zubobolju. I neka sam! I trebam! Sa druge strane kod one žene ostala je lijepo poobličena ljuska – ne, ne ljuska, školjka! Biserna, čista, mirisna, pjeskovita, u koju sad ima silnog gotovo, vasionskog bespućnog prostora, da u njega trpa samo čistu i blagoslovenu sreću! Drsko, drsko da to pomišljam, no šta da radim sa tolikim bolima i sjenama, ako ne poistovjetim njihov dolazak, kao prelaz sa nečeg čvrstog i plodonosnog – ma usudim se reći vječnog; u mene, šupljeg, ucrvalog, u mene, koji sam sad skeletast, osušio, izboran, prepucao od vena i kapilara koji su istaknuli sad stvrdnute ploče na mom licu; i da, gotovo sigurno sad izgledam nimalo lijepo, nimalo kao ona gospođa,  nimalo kao školjka, al vrlo onako kako sam se od postanka i osjećao – kao jedan napušten, truo i zahrđao kornjačin oklop.

I uistinu najtužnija smrt je ona kod žene kojoj iščezava ljepota.

Muškarac

Dva muškarca su se jednog približnog trenutka zadesila u gradu. Jedan muškarac, ja, kruži autom, negdje je deset sati, neprozirna, mučna i tvrda noć. Vozim starom čaršijom gore na Žitarnicu. Pravim pet šest krugova. Onda se okrećem na kružnom toku, pa dole niz grad, četvrtom, trudim se da stanem pješacima. Cesta me sama gura stotinama svojih sitnih ljepljivih ruku. Vožnja mi se sastoji od pritiskanja jednog dugmeta na radiju. Na cedeu se nalaze miksovi nekih hitova, domaćih i strani. Divlje Jagode, Foriner Aha, čak i Dona Ares, a boga mi i neka ilahija ima. Par puta se premota nazad kad dodju Gansi i ponovi se Knocking on heavens door.

Drugi muškarac, kojeg ćemo nazvati X. je u poodmakloj dobi. Nosi naočale, sivi kaput, i uski šešir. Hoda polako, vjerovatno je krenuo od trgovačkog centra Ljiljan u centru grada. Išao je stranom kraj gradske apoteke, te je zastao na kiosku novina, pogledao šta se nudi. Kraj apoteke se najčešće nalijepe čitulje, ne zbog ironičnosti situacije, nego zbog širokog stabla koje raste u blizini. Muškarac X. se zadržava kraj stabla i vjerovatno je na čitulji prepoznao nekoga tko je nedavno umro. Čitao kad mu je dženaza, ko je ožalošćen i razmišljao da li će njemu ostati neko ko će biti ožalošćen. Hoće kćerka, kćerke su uvijek ožalošćene. Sa njegove desne strane umorno se kreće moj automobil. Posmatram neonske panele. Bjelina zuba atraktivne djevojke na reklami paste za zube  me bode u oči. Zaustavljam se u kafiću Fb na piću. Drugi muškarac prilazi kružnom toku, i skreće desno za Žegar. Upravo sam završio sa pićem, i sjedam u auto. Ponovo počinje …mama put my guns in the ground… Ispred mene je beskrajna cesta. Zamišljam da vodi baš do raja, da je zlatna, bez rupa i pukotina, kladionica, doma penzionera i propalih boemskih kafića.

Silazim polako niz Žegar, jer znam da tuda pretrčavaju ljudi, pere se cesta, šetaju penzioneri, i svraćaju narkomani iz parka. Završava Knocking on heavens door. Upaljena su kratka svjetla. Prvi put sam tu primjetio muškarca X. usporavam.

X. staje, diže ruku, i hvata se za prometni znak jednosmjerna cesta. Zatvara oči, stoji nepomičan, čeka da prvi muškarac, avet, demon, ja, prođe! Obasjan svjetlima, kao da sam ga presjekao na dva dijela. Više ne ostavljam muškarca, nego masakrirano tijelo, prepolovljeno, kako se grči ispod stuba, i lipti krv.  Od te snage kao da mu je na prometnom znaku ostala stisnuta šaka, ispod koje se vijuga ostatak ruke, kao utučena zmija na grani.

Bože, njegova ruka, njegovo ukočenje, njegov bespotreban stisak na stubu, dok kraj njega prolazim, sporo, nezainteresovano, nimalo opasno, učinilo je od mene takvu nakazu, da sam ga tražio da mu se maltene izvinem što sam mu unio toliko straha tu noć. Ta ruka, ta njegova ruka je skeletasta, sastoji se samo od kostiju i žila prekrivenim tankim opnama. Na volanu se moje ruke nadmaju i dišu, rumene i u njima osjetim puls svog života. Okrugle su kao i  u djetinjstvu kada sam se hvatao za drveća i penjao po borovima, razuzdan, hrabar, u šarenoj odjeći, šorcu, majci sa nekim smiješnim slovima i likovima. Nimalo obučen kao neka siva, dosadna, istekla figura. Kao muškarac X. Zaista jaka je ta britva koja ljušti, tanji, deformiše tako rumene punašne ruke iz djetinjstva u ove ovdje kao u X., koje su neugledne i nespretne, kao savijen i beskoristan pribor za jelo.

Beskonačan pa opet tih i nezamjetljiv, poraz muškarca X. Njegovog tijela, uma, strasti, radovanja, snova, misli i ideja. Njegovog lica, njegovih boja, mirisa, koraka. Njegovih sjena i maštanja. Poraz koji sam načinio što sam prošao eto kraj njega, i od tuge dok zamišljam ga od njegovog rođenja i šta je, i kako je sve prošao u životu u Bosni, Cazinu, dunjaluku čitavom, od rata pa do samog životarenja meni se plače. Meni se jeca, dere i rinta zbog njegovog preživljenog života sada smoždenog u jednu tačku ove večeri, njegovog jednog jedinog singulariteta večeras, iz kojeg umjesto svjetlosti i materije, umjesto prostora i vremena izbija strah, izbija tmina, izbija jad! Njega sad ovdje, ovakvog prepuštenog na moju milost i nemilost, njega koji se uhvatio bespotrebno za znak, njega usisava i proždire zvjezdana vasiona koja se iznad nas kovitla kao zamućena svjetlosna kaša. Maltene mi se plače, maltene bi pretražio čitav Žegar da ga nađem i da mu se izvinem što sam prošao baš tad i što sam jednom surom muškarcu, jednom ratniku, jednom barbaru prouzrokovo jedan istinski a opet besmislen strah i jedan istinski a opet besmislen poraz.

I uistinu najtužnija smrt je ona kod muškarca kojem iščezava hrabrost.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Mirza Mehagić
, rođen u Bihaću (1986), osnovnu i srednju školu završio u Cazinu. Magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu (2011). Od srednje škole se bavi pisanjem proze, i dobitnik je priznanja KNS-a u Sarajevu za priču Noćni cvijet sa kojom je zastupljen i u zajedničkom zborniku “Gravitacija riječi. Priča Propadanje je objavljena u Balkanskom književnom glasniku 1, sveska br. 25, i u Kreativnom magazinu br. 2. Pjesma “Strah” je  zastupljena u zborniku “Garavi Sokak” kojeg priprema književni klub Miroslav Mika Antić iz  Inđije. Pjesma Vječnost je zastupljena u zborniku pjesama sa prvog konkursa za književnu nagradu “Musa Ćazim Ćatić” za najbolju neobjavljenu pjesmu. Priča O Aidi, mjesecu i ostalim rukotvorevinama je objavljena na književnom portalu “Strane”. Kratka priča Da li kurve sanjaju komete? je odabrana među tri najbolje priče na domaćem jeziku na književnom konkursu “Hourglass literary magazina za 2017 godinu”. Priča Iščekivanje svjetlosti je objavljena u štampanoj zbirci “Daljine” na osnovu književnog konkursa koji je organizovao književni blog “livebeternow.blogspot.com” u 2019 godini. S pjesmom “Košmar” je zastupljen u časopisu “Nekazano br. 4” (2019 g.) Trenutno se bavi pisanjem kratkih priča i novela, i radi na svom prvom romanu.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂