Maksim Gorki: Pjesma o sokolu
II dio
Visoko uz goru uspuzao se Smuk i lagano tamo, u vlažnom klancu, savijen u klupko i zagledan u more.
Visoko na nebu sijalo je sunce, i gore su vrelinom odisale u nebo, a u podnožju, udarali vali o kamenje.
A niz klanac, kroz tamu i uz prskanje vode jurio je potok ususret moru tutnjeći kamenjem. Sav u bijeloj pjeni, sijed i silan, sjekao je goru i uz srditu riku padao u more.
Odjednom, u taj klanac gdje se Smuk savio, pade Soko s neba, razmrskanih grudi, krvavog perja…
S kratkim krikom srušio se na zemlju, i u nemoćnom bijesu udarao grudima o tvrdi kamen….
Smuk se prepade, otpuza hitro, ali ubrzo shvati da ptici ostaje još svega koji časak života…
Prikrade se bliže ranjenoj ptici i prosikta joj pravo u oči:
– Šta je, umireš?
– Da, umirem! – odgovori Soko uzdahnuvši duboko. – Divno sam proživio… Znam za sreću… Hrabro sam se borio! Vidio sam nebo… Ti ga tako blisko nikad nećeš vidjeti!… Eh, ti, bijedniče!
– Šta, – nebo? – Prazan prostor… Kako tamo da gmižem? Meni je ovdje divno, toplo i vlažno!
Tako je Smuk odgovorio slobodnoj ptici i u duši se potsmjehnuo njenom buncanju.
I pomisli ovako: letio ili gmizao, kraj je znan. Svi će leći u zemlju, sve će postati prah.
Ali se Soko smjeli odjednom prenu, pridiže se malo i pogledom pređe klanac. Kroz sivo stijenje probijala je voda, zagušljivo je bilo u tamnom klancu i zaudaralo na zemlju.
I kriknu Soko sa čežnjom i bolom, sakupivši svu svoju snagu:
– O, da mi je samo još jednom da se vinem u nebo!… Stegnuo bih dušmanima na grudi… na rame… zagušio bi se on u mojoj krvi!… O, blaženstvo borbe!
A Smuk je pomislio: mora da je na nebu usitinu lijepo živjeti kad ptica toliko čezne za njim!…
I predloži on slobodnoj ptici:
– A ti se primakni ivici klanca i baci se dolje. Možeda će te krila ponijeti i proživjećeš još časak u stihiji svojoj!
I uzdrhta Soko, i kliknuvši gordo, pođe k ponoru, klizeći kandžama po vlažnom kamenu.
I stigao je, raširio krila, uzdahnuo duboko, sijevnuo očima i – bacio se dolje.
I valjajući se niz stijene kao kamen, padao je brzo lomeći krila, gubeći perje… Talas potoka ga dohvati i, i opravši mu krv, odjenu ga u pjenu i odvuče u more.
A morski talasi udarali su o kamen uz tužnu jeku… I leš ptice nestao je bez traga u morskom prostoru…
Prijevod: M. Čehova i V. Stojić
Dunjalučar 