Benedetto Croce: Genijalnost nije sišla s neba

Eugene Delacroix, Dante i Vergilije u Paklu
Benedetto Croce: Genijalnost nije sišla s neba

Nasuprot onim shvatanjima u historiji filozofije, da je umjetnost plod genijalnog akta, a da je samo djelovanje genija nešto što prevaziazi granice uobičajenog ljudskog djelovanja, Croce promišlja genijalno stvaranje kao nešto što je u samoj prirodi čovjeka. Kako navodi Croce u svome djelu Estetica, genijalnost nije sišla s neba, ona je nešto sasvim čovječansko. Croce se borio protiv kulta genija – kulta koji je prema njegovim riječima stvorio atmosferu nevjerovatnog praznovjerja, a razlog tomu Croce vidi u tome što se kvantitativna razlika pretvorila u kvalitativnu. Croce smatra, čak i irozinira one (genijalne) ljude, koji bi htjeli biti nešto drugo, što u svome opisu nema karakteristiku ljudske prirode, da će takvi ljudi u svojim pokušajim ispasti smiješni.

Croce tvrdi da u određivanju pojma umjetničkog genija, koji je u suprotnosti sa pojmom ne – genije, postoji samo kvantitativna razlika, te da su svi ljudi u konačnici i svome određenju pjesnici – doduše sa opaskom da su pri tome jedni veći, a jedni manji pjesnici, ali da u svojoj ljudskoj biti svi imamo tu sposobnost.

Croce se javlja kao kritičar svih dotada iznsenih filozofijskih mišljenja o pojmu genija, pa tako i onih koji su smatrali da genija stvara nesvjesno, tvrdeći da takvo određenje genija, samo baca genija ispod nivoa ljudske prirode. Umjetnička genijalnost je za Crocea uvije i samo svjesna, baš kao i svaka druga forma bilo koje ljudske djelatnosti. Croce svoju kritiku usmjerava na Kantov nauk, smatrajući da je Kant vrlo konfuzno govorio o genijalnosti bez ukusa i ukusu bez genijalnosti, pri tome ne uvidjevši da je riječ o identičnim pojmovima. Croce dakle nastoji da izravna estetičku reprodukciju sa estetičkom produkcijom. Odnosno, on naglašava da je aktivnost mjerika koje analizira lijepo tj. umjetničko djelo, jednaka sa onom aktivnošću koja stvara to lijepo – umjetničko djelo.

U potvrdu svoje teze Croce navodi da ako bi postojala razlika između genijalnosti i suda ukusa, u tome slučaju bilo kakva komunikacija sa umjetničkim djelima bila bi nemoguća – drukčije rečeno – umjetničko djelo bi u tome slučaju ostalo tajna, poznata samo umjetniku, i niko drugi do sam kreator tog djela – genije, ne bi mogao donositi sudove ukusa o tom djelu. Kritičar prema mišljenju Crocea, može biti mali genije, a sam umjetnik je veliki genije. Croce naglašava da se radi samo kvantitativnoj razlici, nikada ne o kvalitativnoj, jer priroda obojice (i kritičara – posmatrača i genija mora biti ista).

Da bismo ocijenili vrijednost umjetničkog djela, Croce navodi za primjer Danteovo pjesništvo, naime, mi se sami moramo uzdignuti do visina njegove (Danteove) veličine, ali u tome smislu, ne da smo jednaki na empirisjkoj ravni ljudske egzistenicje, nego je riječ o misaonom razmatranju i dijalogu sa samim umjetničkim djelom, tada naš duh postaje jednak Danteovom duhu. U tom smislu, Croce tvrdi, da mi i Dante smo jedno te isto, te da je samo na ovakav način moguće da naše male i slabe duše postanu rezonanca i odjek velikh duša, i da s njima ojačaju, i da se uzdignu u univerzalnosti duha.

Autor: Senad Arnaut


Upute na tekst:

Benedetto Croce: Estetica.
Immanuel Kant: Kritika moći suđenja.
Danko Grlić: Estetika.
Vladimir Filipović: Klasični njemački idealizam.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤