Garcia Lorca, „Romance Sonambulo“

Na obrazu nakapnice
ljuljala se Cigančica
put zelena, zelen-kosa,
s očima od hladna srebra.
Ledenica mjesečine
podržava je na vodi.
i noć posta posve bliska
ko malena poljanica.
Žandari od vina pjani
udarahu po vratima.
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar, zelen-grane.
Lađu na pučini,
i konja u planini.

– Federico Garcia Lorca, Romanca mjesečarka

Federico Garcia Lorka (1898. – 1936.)
Garcia Lorca, Romance Sonambulo

Ovdje možemo spomenuti glasovitu Mjesečarsku romancu, Garcije Lorke. Pokušamo li se orijentirati prema njenom sadržaju, tada bi on glasio: neka djevojka na mjesečini uz ogradu balkona; negdje drugdje razgovaraju dva muškarca; kasnije i oni dolaze na balkon; još kasnije, djevojka leži mrtva u nekoj cisterni. No takav kratki sažetak, iz kojega saznajemo o ubojstvu iz ljubavi, uništava pjesmu. Jer zbiva se nešto posve drugo: somnambulni zaplet s jedva naznačenim ostacima radnje u kojoj je čarolija irealnih slika i riječi.

Započinje jednom bojom: zelenom. Ta boja nema ničega zajedničkog s događanjem, pa ni sa stvarima. Ona ne dolazi iz njh, već pridolazi k njima: zeleni vjetar, zeleno meso, zelena kosa. Ona je neka magična moć koja preko pjesme baca svoje odraze, svoj zvučni veo. (Predstpanj svega toga jes pjesma Ramona Jimeneza La verdecilla u kojoj se isto tako širi irealno zelenilo; no ono se još uvijek vidi u nekom kauzalitetu: zelenilu je podrijetlo u zelenim očima jedne djevojke; u Lorke, međutim, takovog podrijetla više uopće nema.) Dijelovi krajolika pojavljuju se nejasno i nevezano, između tih dijelova pak pojavljuju se obrisi ljudi. U dva stiha spajaju se barka na moru i konj u planini, i ti stihovi postaju zvukovna snaga koja se ponavlja. Nastavak pjesme nije epski, već lirski, i ne osvrće se ni na kakvo prostorno, vremensko, uzročno podupiranje izričaja.


Tema, ljubav i smrt, ne spominje se nijednom riječju. Ali ona poput neke neminovne snage nadire iz nacrta događaja i stvari. Nastaju velike metafore: smirkom svojih grana smokvino stablo struže rani vjetar; brijeg, taj kradljivi mačak, nakostriješio je svoje krhke agave; jedna ledenica mjeseca drži nad vodom mrtvu djevojku. Umjesto jasnoće događaja jasno biva samo ono što se odigrava u suverenom području riječi i boja: prije no što je zelenilo zazvučalo zadnji put u njega se uvukla crnina – znak smrti. Sve je tek prizvano, sve ostavljeno otvorenim. Jedva da smo još na zemlji.

Kao što između pojedinih mjesta nema prostora (prostor čine samo irealne metafore), tako je isto zastalo vrijeme. U početku je noć, zatim jutro ranjeno tisućama kristalnih bubnjeva, a na kraju opet noć. To su lirske perspektive nepokretnog vremena (kao i u Valeryevoj Fileuse,  kojoj se predvečerje pretvara u tamu, a zatim opet u predvečerje). Ponavljajući stihove početka, čini se kao da kraj zatvara krug. Ali: Možda se ovdje ništa nije kretalo, već se možda usred jednog trena brzinom svjetlosti rastvorila jedna lepeza – slike se otvaraju u obilju zelenoga koje ih podupire poput štapova. Velika je to i hrabra poezija. I nisu joj potrebna opravdavanja iz teorije o psihologiji snova.


Upute na tekst:

Friedrich Hugo: Struktura moderne lirike.
Grupa autora: 100 pjesnika svijeta.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤