Odijevanje kao oblik neverbalne komunikacije

Ja govorim kroz svoju odjeću.
– Umberto Eko

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Odijevanje kao oblik neverbalne komunikacije

Odjeća kao sistem vizuelnih znakova

Stilovi odijevanja danas su raznorodni. Pružaju nam širok spektar sagledavanja raznih poruka koje putem njih možemo da pošaljemo. Prvobitna namjena odjeće je prevaziđena, pa iako se o njoj više skoro i ne diskutuje ona je sveprisutna u svim vremenima. Iskonska tendencija odjeće jeste zaštita od vanjskih klimatskih uslova. Međutim, relativno brzo se uz sve to javlja i ljudski podsticaj da se odijevnim predmetima dodijeli i onaj estetski smisao. Na koncu svega toga dolazi do pojave bogatog simboličkog spektruma odjeće, te raznih ukrasnih dodataka pravljenih za lice i tijelo. To je, rekao bih, upravo instanca koja čini prekretnicu na bazi koje se odjeći otvara široko polje mogućnosti za slanje i primanje raznovrsnih poruka.

Od momenta kada čovjek postaje svjestan relacije – ja i drugi, on počinje u većoj ili manjoj mjeri poklanjati pažnju načinu odijevanja. Pri samoj komunikaciji koja je ujedno i vodeći pojam, te koja podrazumijeva aspekt neverbalne razmjene informacija, odjeća predstavlja prenosnike simboličkih poruka između nosilaca i primalaca poruka.

Sa pojavom bogatog opusa odjeće otvaraju se i veće mogućnosti za slanje i primanje raznobojnih i simboličkih poruka. S toga bih istakao da odjeća kao transmiter za poruke predstavlja i sam znak, odnosno simbolički prikaz unutar neverbalne komunikacije.

 Posmatrana kao društveni kod, odjeća se može podijeliti u nekoliko kategorija. Ono što nam je uveliko poznato jeste činjenica da se te kategorije u većoj ili manjoj mjeri usko vežu, pored stila odijevanja, i za stil (način) života. Prva kategorija bi bila svakodnevna odjeća: od ceremonijalne, preko nacionalne (narodne), pa sve do uniformi. Uz sve to svakako idu i razni dodaci kao što su; maske, rekviziti, nakit i slično.

Umberto Eko navodi jednu od iznimno preciznih i važnih definicija, a to je da se odjeća poistovjećuje sa kulturnim fenomenom koji je: (…) sistem znakova, odnosno komunikacioni fenomen.

Sada kada već možemo govoriti o vrstama odjeće, zahvaljujući obogaćenju njene raznovrsnosti, možemo sa sigurnošću tvrditi kako svaka ta vrsta ima neko specificirano označje (značenje), te da predstavlja,u simboličkom smislu, valorizaciju samu za sebe. Dok u isto vrijeme, sa druge strane, određuje individuu koja je nosi i postavlja je u određeni pasaž širokog socijalnog i kulturnog miljea.

Drugu kategoriju sačinjava profesionalna odjeća. Ono što se nameće kroz ovu kategoriju i što je od iznimne važnosti jeste da se pripadnost određenim profesionalnim i socijalnim grupama očitava kroz uniforme. Uniforme se bazično mogu podijeli na uniforme institucionalnih, profesionalnih, sportskih i kulturnih djelatnosti. Za razliku od svakodnevne odjeće koju biramo nasumično, te kombiniramo u skladu sa životnim navikama, potrebama i mogućnostima. Uniforma kao prepoznatljiv tip oznake za profesionalnu odjeću ima drugojake namjene. Naime, osmišljena je za prikaz jednoličnosti, jednakosti i uniformnosti. S tim u vezi uniforme negiraju individualnost i pojavnost razlika među ljudima. Svakako treba otkloniti sve moguće nedoumice i istači da pomenuta jednakost nije fiktivna, te da se ona prikazuje u metaforičkom smislu.

Putem poruka, odnosno signala koje nam odjeća može poslati prilikom prvog susreta nepogrješivo je i tumačenje kako i koliko ona utječe na sam utisak, tj. koje impresije stvara kod drugih koji nas posmatraju. Već prepoznatljiva i mjerodavna sfera analiza jeste ona putem koje nam se hoće reći da odjeća utječe čak na četiri dimenzije ljudskog života (kredibilitet, simpatija, privlačnost i nadmoć).

Moje lično tumačenje bi bilo da odjeća i osjećaji koje ona efektira, prije svega onima koji je nose, duboko utječu na sam tok i razvoj neverbalne komunikacije među ljudima. Sa jedne strane, ukoliko pruža sigurnost, konformnost, zadovoljstvo i podupire samopouzdanje, time će i neverbalna komunikacija biti aproskimatično na zavidnom i uspješnom nivou. U suprotnom smislu može dovesti do neželjenih neprijatnosti.  Također, odjeća čini inkluziju onoga što za rezultat ima pozitivne ili negativne vizuelne efekte na poruku koju želimo poslati primatelju poruke. S toga, nije slučajnost da se prvo pomisli na stil odijevanja kada se pomene nečiji fizički izgled . Odakle nam seže i krilatica da je fizički izgled poruka.

Ono što zasigurno odstupa od cjelokupne ove priče, odnosno nešto što čak i odjeću u estetskom smislu može da poljulja jeste pojava krajnosti. Ići iz jedne krajnosti u drugu i nije baš uvijek za pohvalu i primjer. S obzirom na činjenicu da su se stereotipije uvukle u svaku poruku ljudskog života ni odjeća nije ostala imuna. Međutim, pojava mode, modnih linija i dodataka današnjice su uveliko utjecali i na samu kreaciju, njegovanje i očuvanje nečeg što se sa punim pravom može nazvati ukus.

Druga stvar bi bila sud ( kritika ) ukusa o kojima više možemo saznati kroz detaljne analize filozofa Immanuela Kanta i Alexander Gottlieb Baumgarten – a. Tu možemo svjedočiti kako se u onom estetskom smislu sud ukusa skoro pa uvijek vraća onom iskonski. izvorno i prirodno lijepom, te da je u skladu sa tim ljepota uvijek u oku posmatrača.

Tek na osnovu svih izvedenih analiza sada nam može biti jasno zašto je neverbalna komunikacija sama po sebi 60% od cjelokupne komunikacije među ljudima.

I za kraj bih izdvojio riječi profesorice Filozofskog fakulteta u Nikšiću Tatjane Vujović koja kaže da je: (…) odjeća svima dostupno vizuelno sredstvo, kojim se izražava intimno shvatanje ljepote i čulnosti, pa i rodnosti, i koje je, obično, u korelaciji sa postojećom ekonomskom pozicijom, ideološkim stavovima i širim životnim opredjeljenjima.

Autor: Dženan Porča


Upute na tekst:

Eko Umberto: Kultura, informacija, komunikacija.
Vujović Tatjana: Narcizam – psihosocijalni i psihopatološki fenomen.
Akademski članci – Dostupno ovdje

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Dženan Porča, rođen 1994. godine u Visokom. Prvi ciklus studija završio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Odsjek za filozofiju; Smjer: Filozofija i sociologija) 2016. godine. Odbranio je dodiplomski rad na temu “Teorije referencije – McQuali – ova analitička filozofija”. Drugi ciklus studija nastavlja 2018. Godine na Odsjeku za žurnalistiku / komunikologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. U okviru masters studija obavio je tromjesečnu praksu u Centru za istraživačko novinarstvo. u Sarajevu. Autor je brojnih znanstvenih eseja iz oblasti filozofije, sociologije, komunikologije i kulturalnih studija, od kojih se posebice izdvajajuOrijentalizam Edwarda Saida‘, ‘Od homogenosti ka heterogenosti jezika – pluralnost argo tipova‘, ‘Propaganda u službimanipulativnog komuniciranja‘ itd.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤