Proza: Dušan Pejaković

Roberto Ferri, The Marriage of Heaven and Hell
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Prikriveni blagoslov

Rano jutro. Sami osvit zore. Prvi Sunčevi zraci padaju pod uglom kroz maleni prozor njegove sobe. Jednim dobrim dijelom zahvatajući i njegov jastuk, čineći da ga upravo ova blaga izmaglica  tople svjetlosti trgne iz dubine sna. Vazduhom se prolamalakakofonija zvukova; svojevrsni miks raspjevane melodije malenih ptica posađenih po okolnim krošnjama prošaran blagim hukom vjetra uz nezaobilaznu piskutavu harmoniju zrikavaca; tako karakterističnu za ovaj period godine. Nakon jakog doručka sapranog sa jednom velikom šoljom jake crne kafe, valjalo se prisabrati i odrediti šta bi se danas od obaveza moglo odraditi. Stavio je na papir svoje misli i planove, sračunavajućivrijeme koje će mu ti zadaci iziskivati, te je za par minuta imaosazdanu listu obaveza koje ga čekaju u danu pred njim.

Bavio se najviše poljoprivrednim zadacima. Imao je ogromnu baštusa zasađenim povrćem, mali voćnjak i jedno parčence zemlje nasumično obraslo sa par čokota vinove loze. Nijedna od ovih djelatnosti nije bila preobimna u svojim proporcijama. Držao je tek toliko da ima za sopstvene potrebe tokom godine, a ono malo što preostane, imao je običaj drage volje poklanjati prijateljima kojisu ga znali posjećivali(daleko češće nego što bi eventualno ponešto od toga uspio da proda vašarnim danima u susjednoj varošici). Pošto je njegova  omiljena aktivnost, još otkad zna za sebe – bila jahanje, držao je jednog predivnog lipicanera. Isto tako, jedio biće koje mu je svakog dana pravilo društvo i bukvalno se nije odavajalo od njega, stekavši tako i zvaničnu titulu njegovog najboljeg druga, bio je njegov pas Raf.

Posle osnovnih obaveza oko kuće koju su bille gotovo rutina svako jutro, krenuo je put Donjih dolova, kako su lokalci nazivali to mjesto. Tamo je bio jedan prelijepi potok, na kojem je vrlo često znao otići u cilju upražnjavanja aktivnosti koju je volio više nego bilo šta drugo, a to je bio – ribolov. Na putu ka tamo bilo je sigurno nekih četrdesetak minuta hoda kroz smjenu krajolika koji su se ređali kao iz kakve slikovnice. Guste mrkozelene gore obrasle skoro pa neprohodnim šumama, goleti, doline, rječice, potoci, kamenjari, livade, pašnjaci; ma nema čega nije bilo prisutno u tom kraju. Sva moguća bogatsva prirode u svojim najljepšim oblicima objedinjenja u jednom prostoru. Takođe, put ka tamo presijecao je jedan ogroman ponor. Kuda god da se krenulo, pored njega se moralo proći. Preskočiti ga nije bilo moguće, nego se zaokaljalo jednim malim sporednim putem usječenim kroz gusti drvored jela, poslaganih kaskadno na jednom brdašcu tu u blizini.

Iz nekog, samo njemu znanog razloga; imao je običaj, potekao još iz djetinjih dana, da se pored tog ponora zaustavi. Na samoj ivici istog, takoreći. I da proba pogledom doseći put dolje u dubinu koliko može. Ponor je bio zaista masivan, kako kažu legende, nije mu se znalo kraja – dno nikad niko nije pronašao. Kolale su svakakve priče, a ponajviše zahvaljujući određenim nezgodama i nestancima koji nikad nisu do kraja razjašnjeni. Išlo se tako daleko u gradaciji pripovjedačkog pretjerivanja, a tako svojevrsnog malim sredinama ovoga tipa, da se znalo govoriti i kako je taj ponor toliko dubok – da seže naprosto do samog središta Zemlje. Besmislice, mislio se uvijek u sebi. Međutim, u ljudskoj je prirodi da iznalazi naj(ne)vjerovatnije moguće narativne elemente u do kraja nerazjašnjenim okolnostima neke pojave, a ovaj prirodni fenomen je upravo to i predstavljao. Došao je do ivice, nagao se ka dolje, kad odjednom začu neki zlokoban zvuk. Dubok i potmuo. Gromka tutnjava koja je parala uši i ulazila u kosti. Poče osjećati da mu se i sama zemlja trese pod nogama i … zemlja zaista i poče pucati upravo na tom mjestu na kojem je on stajao. Od jačine iznenandnog potresa, zaljulja se, izgubi ravnotežu i pade unaprijed. Krenu strmoglavo da pada u bezdan.

Sljedeće čega se sjeća je, licem naprema dolje, tijela zabodenog u neki mulj, sav u grčevima od boli i sa nadasve gustom maglom konfuzije u glavi – nije znao ni šta se desilo, ni kako je dospio tu.. Gdje li se uopšte i nalazi, šta se ovo dešava ?! Malo po malo, uspio se pridići, brzim letimičnim pregledom uvidio je da osim par posjekotina i nagnječenja, nije ozbiljnije povrijeđen. Sreća u nesreći. Ali i dalje mu je bilo teško da se prisjeti šta se ovo kojeg vraga, desilo. Otresao je onoliko prljvštine sa sebe koliko je mogao, i sjeo na jedan kamen tu u blizini, u pokušaju da se prisabere. U glavi mu je odjekivala potmula zvonjava. U tom trenutku nije mogao da se prisjeti ničega. Ama baš ničega. Ni sopstvenog imena, a kamoli šta se desilo i kako se našao ovdje na ovom nepoznatom mjestu, Tu, par metara od njega, iz jedne stijene, tekla je voda. Primakao se, ispružio šaku, napunio je i otpio koji gutljaj. Posle par minuta, bi mu malo lakše. Naslonivši se opet pri onom kamenu, odluči da mora probati zatvoriti oči, koncetrisati se i pokušati se prisjetiti svega. Polako mu se pamćenje vraćalo u nizu brzih bliceva slika i događaja koji su se odvijali kao na traci. Sjetio se svog imena, svoje ličnosti, ma sve mu se vratilo.

“ Uh, dobro je ! ” –  pomisli u sebi. Malo je odahnuo. Ali i dalje mu je bilo mutno kako je završio ovdje i gdje je to “ovdje” uopšte. Posle nekog vremena, ležeći tu u pokušaju da prikupi snagu za pokret, u zadnjim naletima prisjećanja – stiglo je i ovo najfreškije, ovo najskorije o  nesreći koju je doživio.Ž

Ivica ponora mu se ocrtavala u mislima, ona gromka tutnjava još jednom zazvonila u ušima – i da, shvatio je – odronila se zemlja i on zajedno sa njom se survao u dubinu ponora. Što znači  – on je  U PONORU !

Nevjerica, panika !  – Kuda sad, kako sada ? Pričalo se da izlaza nema. Kuda da krene ?

Ma on će naći izlaz, neka jaka crta odlučnosti se pojavi u njemu i zaiskri varnica rješenja – “Ja ću sigurno pronaći izlaz !”,  povika on gromkim glasom proisteklim iz to malo snage koja je bila preostala u njemu.

Pridigao se, pogledao oko sebe i uvidje jednu poveću stijenu tu u neposrednoj blizini. Računao je da bi se penjanjem na istu, izdigao malo iznad nejasnih obrisa krajolika i da će malo bolje moći uvidjeti svoju tačnu poziciju. Hrabro se zaletio put tamo, krenu da se penje, okliznu se i pade. Jednom, drugi put, neće, ne ide. Tek trećeg puta, uz prikladnu dozu inata, uspon krenu planiranim tokom. Uspio je da se popne. Sa vrha baci pogled na okolinu i brzopotezna analiza vidika mu pruži dva moguća scenarija. Pravo pred njim, pucala je jedna duboka zaravan, sa nekim nedefinisanim mračnim obrisima ali čiji se reljef nekako kroz par kilometara počinje penjati naglo u vis. I sa druge strane, put sa njegove lijeve strane, vijugav i nejasan – koji se isto tako nije mogao dobro ni sagledati. Promišljajući u sebi šta bi mu bilo najbolje činiti, odluči se za ovu prvu opciju. Mislio se, nalazi se u provaliji, jedini put je naprema gore. Jedini put iole toga tipa,a koji je mogao da uvidi sa ove blage elevacije na kojoj se nalazio, bio je onaj kojeg je prvo i spazio. Odlučio se da krene tuda.

Potapšavši svoju jaknu, pantalone, sve džepove; pronađe jedan multifunkcionalni nož koji je skoro uvijek nosio sa sobom i jednu malu čuturicu. Bio je ipak, neizmjerno srećan, što mu prilikom pada, pomenute stvari nisu ispale iz džepova. Napuni vodom onu čuturicu i krenu.

Šetao je, pa nekih sigurno dobrih sat vremena (nije mogao reći sa isuviše velikom preciznošću, jer pri sebi nije imao časovnik, ma ipak po subjektivnoj percepciji proteklog vremena, sugestivno je nagađao), pritom istrošivši svu onu prikupljenu energiju, koja je sada – usljed nedostatka hrane, cijedila i svoje posljednje zalihe. Donekle srećna okolnost je bila što mu je još par minuta hvalilo da dodje do jednog predjela, oivičenog tankom skupinom drveća. Nadao se, da ću tu uspjeti pronaći neki žbun sa jestivim bobicama, možda neko divlje voće ili šta već ne. Nada u gladnom umu, uvijek tinja prilično jakim plamenom. Ni ovog puta, ideja vodilja ga nije izdala. Naišao je na jedno, rastom maleno drvo divlje jabuke, sa par raštrkanih, jedva dozrelih, plodova. Prikupio ih je, naslonio se na drvo i pustio da se slasni izdanci prirode pobrinu za njegovo isceljenje i okrepljenje.

Mislio se u sebi – „ Bogu hvala što naidjoh na ovo drvo i što se udesilo tako da na njemu nađem ovo malo plodova. Zaista – dar prirode. Čovjeku u potrebi se priroda gotovo uvijek nađe na ispomoći ! “.

Nakon nekog vremena koje je proveo odmarajući i promišljajući kud i kako dalje – odluči da je vrijeme da,s obzirom da se noć polako prikradala, ne nastavi dalje, već upravo ovdje zastane i napravi sebi neko skromno prenoćište. Snalažljiv u prirodnom okruženju kakav je bio, ne prođe mnogo te on izradi sebi primitivni šator od granja i lišća. Podno njega takođe poslaga dosta lišća i granja, da služi poput prve linije izolacije od hladne i vlažne zemlje, a ujedno i kao neki vid dušeka na otvorenom. Iščitavajući tragove u tom nekom rejonu u kojem se nalazio, zaključi da divljih životinja, na svu sreću po njega – nije bilo, te je mogao mirne duše da prespava kroz noć. Tako i bi; umoran od svih nemilih događaja u danu koji je polako proticao, nasloni se i zaspa tihim snom.

Cvrkut ptica, glasnica prvih naznaka novog obdana, probudi ga tog ranog jutra. Zadovoljan što je uspio da odmori i da se koliko-toliko, oporavi od svih proživljenih psiho-fizičkih šokova pređašnjeg dana – pojede koju preostalu jabuku, popi vode iz one čuturice, ostatak strpa u džepove svoje jakne i krenu. Po procjeni, juče je prošao otprilike jedno trećinu puta; i da bi do noćas – (ukoliko iskoristi cijeli dan za pješačenje i napredovanje),  trebalo da stigne i do samog kraja puta koji mu se onomad, a sa stijene – vidikom iscrtavao.

Put je tekao relativno glatko, bez nekih većih zastoja ili poteškoća. Tek ponegdje bi bilo nagomilanog kamenja koje je morao preskočiti, ili dijela obraslog šibljem kroz koje je morao pažljivije proći. Jedino, što je put bio zaista dug, a samim tim i nadasve iscrpljujuć. I što je cijela etapa današnjeg dana bila blaga pendenca, kao da se konstantno penje uz neko, doduše ne u prevelikoj mjeri, strmo brdašce. Ali se odlučno držao i znao je da mora pregurati kroz sve to. To mu je jedina šansa za izlazak iz ovog mjesta, pa gdje god to bilo. Oko podneva se malo odmorio i okrijepio preostalom hranom i vodom, a onda nastavio.

Tek negdje pred sumrak, ugleda nešto na nekih stotinjak metara ispred sebe. Bila je to, makar mu se tako učinje na prvi mah, pećina. Protrlja sanjive i umorne oči, obrisa znoj sa čela, i sad malo bolje fokusiran, pridiže glavu, uperi pogled- da, bila je to zaista pećina. Uputi se ka njoj. Letimičnim pogledom ne ugleda nijedan trag unaokolo, a koji bi bio indikacija da se tu neko ili nešto nalazi. Udje unutra.Ono što je ugledao, ostavilo ga je bez daha. Ogromna pećina, visokih svodova i hodnika koji su se prostirali u nepreglednim dubinama. Iskoristio je ovo malo svijetla koje bješe preostalo od dana na izmicaju, da istraži lokaciju; da vidi da li se možda ko tu već nalazi, da proba da nađe način kako da upali vatru, pa da ostane tu i prenoći večeras. Mrak mu zaista nije dozvoljavao  da makar djelimično proba odgonetnuti da li je pećina samo obični ćorsokak na ovom poodmaklom putu ili postoji šansa da se u njoj nalazi nekakav izlaz. Međutim, bilo kako bilo, moraće se strpjeti makar do ujutro. Hodajući lijevo, desno, opipkavajući, premičući naslage kamenja, grana i pepela (koji su dovoljno govorili za sebe – bilo je jasno kao dan da je tu u nekom prethodnom periodu bilo ljudskog prisustva), uspio je naći par grana. Sasvim dovoljno da uz malo preoblikovanja istih,  pomoću nožića koji je imao pri sebi, proba da upali vatru. Nekih par pokušaja kasnije, plan je sproveden – imao je živo-gorući plamen spram sebe. Ako išta drugo, s obzirom da nije imao šta pripremiti i pojesti, a ono, makar mu neće biti hladno te noći. San ga je sustigao nakon nekog vremena.

Ujutru, prvi zraci Sunca okomito baciše svjetlosnu zavjesu uperenu ka unutrašnjosti pećine. Otvorio je oči. Sada, ovako osvijetljena, pećina je izgledala umnogome drugačije. Njene konture su se jasnije iscrtavale, vidljivost unutra je bila na mnogo većem nivou. Ono što mu je bukvalno na prvi mah zapalo za oko (a što prethodne noći definitivno nije bio u mogućnosti da opazi) bio je jedan prolaz, donekle zapečatiran i pregrađen jednim ovalnim kamenim blokom. Osnovno znanje o fizičkom svijetu koji nas okružuje, pružilo je potporu ideji da mora probati da otvori taj prolaz uz pomoć tehnike poluge i oslonca. Obilazeći perimetar ovog ogromnog predvorja pećine u kojem se nalazio, tražeči jedan poveći kamen i duguljastu i deblju granu; nabasa nehotice i na jedan čudan prizor. Pri južnom svodu predvorja nalazilo se jedan mali kipući izvor vode. Ističući iz kamena ujednačenim, tankim mlazom, oivičena ograđenim blokovima; sticao se utisak da je ovo sa namjerom ovako izgrađeno – podsjećalo je na neku prastaru fontanu/česmu. Primakao se, naslonio se na zid da zahvati malo vode, kad pred očima mu se iznjedri prizor nečeg duboko uklesanog u zid.

Nagnuvši se pod uglom da bi mogao da pročita, naglas izgovori ono što je bilo urezano pred njim:

„ Ko bude pio sa ovog izvora, Sila će mu podariti veliku mudrost i snagu postojanosti da tu mudrost prinese oltaru Humanosti !“

Iako isprva malo zatečen svojevrsnom misterioznošću ove izjave, nije se mnogo libio; i onako žedan, ispi vode koliko je bilo duška u njemu, a onda napuni i onu svoju čuturicu. Prošlo je još možda nekih petnaestak minuta potom – pribavio je i potreban materijal u nadi da će uspjeti da pomakne polugom onaj kameni kotur i otvori sebi put ka daljem istraživanju onog prolaza.

Odjednom, počela je da ga preplavljuje neka neopisiva toplota. Vatreni žmarci su mu išli uzduž kičmenog stuba, grčio se u nekoj slatkoj agoniji navale adrenalina. Nalet ogromne tjelesne energije i čistote uma mu se proli tijelom brzinom svjetlosti. Nije znao šta mu se to tačno dešava, ali osjećaj je bio izvan ovog svijeta. Moćan i nezaboravan.

U tom svojevrsnom transu u kojem se nalazio, postavi na brzinu onaj sistem oslonca i poluge, iz par ređajućih pokušaja pomače prepreku i put se otvori pred njim. Prolaz, stepenice, nesumnjivo ljudskih ruku djelo. Zapuhnu ga nalet svježeg, mirišljavog vazduha i to mu je bilo dovoljno; znao je da je pronašao izlaz.

„Toooooo, KONAČNOOOOOO !!! „ – prolomio se gromki glas pećinom. Trčećim korakom krenu naprijed. Posle penjanja od nekih, zasigurno dobrih pola sata; i bezbroj i bezbroj stepenica što su se u spiralnoj kaskadi pružale uvis poviše njega – konačno je izašao na površinu. Njegovoj sreći nije bilo kraja. Pogledao je dobro oko sebe, prepoznao okoliš, shvatio da je možda nekih par kilometara od kuće i žurno se uputio ka istoj.

Na par stotina metara od kuće, začu duboki lavež; oglasi se njegov vjerni Raf. Poput  kakve odapete strijele, sa sve četvoro šapa od brzine buvkalno u vazduhu, stušti se ka svom voljenom gazdi i prijatelju. Bio je to dirljiv susret dva stara druga.

„Jesam li ti nedostajao druže moj stari ? Znam, znam, i ti si meni. Pomislio sam da te više neću ugledati. Ali sada sam tu. I ne idem nikud. Hajdemo ovamo, da te nahranim, mora da si gladan i žedan. Hvala ti što si čuvao kuću u mom odsustvu, prijatelju moj“.


Idućih par dana prošlo je u oporavku i premotavanju filma o proteklim danima i stvarima koje su ga bile zadesile. Bilo je tu puno neriješenih pitanja o kojima se moralo dobro promotriti.

Mnogo šta mu se vrzmalo po glavi; i mnogo šta je izazivalo tu svojevrsnu bujicu pitanja, a na koju zadovoljavajućih odgovora još uvijek nije postojalo. Hajde i nekako, bilo mu je jasno da je propao u ponor, da je našao pečinu ali mimo toga – praznina.
“Odakle prolaz u pećini, ko ga je postavio tamo ? Ko je napravio stepenice ? Kako, zašto ?” – morila su ga ova pitanja.

A među njima i ono najvažnije i najveće od svih – “ Šta se nalazilo u onom izvoru, ko li ga je onamo postavio ? Šta li je mogao značiti onaj natpis uklesan u kamenu ? Da li su to bile neke prastare magije ili šta ?

Pade mu na pamet da otvori onu čuturicu sa vodom i da je malo osmotri. Nasuo je bukvalno količinu jednog gutljaja u čašu. Podignu je ka svjetlosti – prozirna, kristalne čistoće i mirisa koji se po ničemu nije razlikovao od uobičajenog. Otpi onaj gutljaj i krenu za nekim drugim poslom, Uto, krenu onaj poznati osjećaj. Isti onaj trans koji se desio i u pećini. Sada je bilo očigledno i definitivno – nešto se nalazilo u sastavu one vode. Neka neobjašnjiva susptanca, možda čak i  neko magično svojstvo. Konačnog objašnjenja nije bilo, ali je makar bio korak bliže otkrivanju istine.

Međutim, ovog puta, bilo je tu i neko blaženo prosvjetljenje uma u vidu takve pomahnitale bujice svojevrsnih zamisli i ideja – da mu se bukvalno zamantalo i zamalo se onesvijesti. Prisjede, te se stade malo prisabrati.

U trenu mu sinu ideja – mora da je ovo objašnjenje onih zagonetnih riječi isklesanih u zidu iznad izvora. Možda je onaj dio koji se odnosio na MUDROST, zapravo ovaj osjećaj transcdentalnog prosvetljenja koje je u mislima osjećao; ove navalice ideja i zamisli. Shvati u trenu, da to jednostavno mora staviti na papir. Zapisati sve ovo što mu se vrzma po glavi. Uze jednu svesku i olovku i poče. Egzaltacija u kojoj se nalazio i drhtavo uzbuđenje pomiješano sa nevjerovatnom energijom koja je isijavala iz svake pore njegovog fizičkog tijela – učinili su to da je satima i satima sjedio i jednu po jednu, ispunjavao stranice kao na traci.

Bilo je tu filozofskih teza, pragmatičnih rješenja nekih problema koje odveć more cjelokupno čovječanstvo, matematičkih dijagrama, nacrta raznih mašina – svojevrsni harmonijski zapis multidisciplinarnog nadahnuća.

Nakon skoro čitavog dana provedenog u nadvijenom položaju nad stolom, nad hartijom i lapisom – isto naglo kao što je krenuo, tako je sada i stao. Iscrpljen od svega, zaspa tvrdim snom.

Ujutru, po buđenju, odmah otrča po onu svesku i otvori je. Stade zapanjen: desetine i desetine posve ispunjenih stranica. Revolucionarne stvari su se otkrivale pred očima sa svakim novim okretanjem lista. Bio je u čudu. Na koji način je sve ovo moglo proizići u jednom naletu. Ozbiljnim naučnicima, ljudima od struke – za ovo su potrebne godine, decenije, cijeli životi. On, iako čovjek od obrazovanja (ipak je imao završen fakultet, u jednom pređašnjem dijelu njegovog života; dok je još uvijek živio, studirao i radio u gradu u unutrašnjosti države), ali ovo je bilo van svih parametara. Zaista, zadivljujuće.

Međutim, ovo je bio sasvim novi nivo kognitivnog otkrovenja. Pomno iščitavajući precizne elaborirane detalje opatvorenih zapisa; zamisli i ideja koje su se pretakale iz jedne discipline naučnog domena u drugu, miješajući se i tako stvarajući veličanstvenu harmoniju genijalnih rješenja – zaista se osjećao ponosnim. Znao je da je ovo vrijedno i da će ukoliko bude našlo svoj put do pravih ljudi – predstavljati nešto što bi moglo da ima dalekosežne posljedice na čitav svijet.

Isto tako, došao je i do neminovnog zaključka, da je nešto u onoj vodi; metaforički „krivac“ za sav ovaj stvaralački proces. Shvatio je iz priloženog – dovoljno je, da bukvalno jednom dnevno uzme jedan gutljaj i to će ga držati čitav dan, a nove ideje će samo navirati. Njegovo je samo da bude medijum za transfer iz oblasti metafizičkog u fizičko.

Tako je i bilo. Danima zaredom, bez obraćanja pažnje na išta drugo, osim na osnovne stvari oko sebe i svog domaćinstva, ponavljao je postupak. Dani su prolazili u ovim transcedentalnim momentima presipanja tajni Univerzuma u pojmove shvatljive i opšte primjenjive na, fizičkim zakonima ograničen, Svijet u kojem se nalazimo. Dani su se pretvarali u nedelje, a nedelje u sad već nešto više od mjesec dana kontinuiranog rada. Uz jednu malu začkoljicu, koja je ipak bila definišuća konstanta – nestalo je vode. Popio je sve. Popio i iskoristio. Nakon nekih tridesetak dana neprestanog rada, nadljudskih napora, svršio je svoju misiju. Bio je ponosan na sebe. Za njim su ostale na desetine sveski punih najrazličitijih teorija, metoda, rješenja. Svega što je bilo i više nego dovoljno da preobrazi ljudsko društvo i izdigne ga na jedan mnogo veći nivo postojanja od trenutašnjeg.

„Svojevrsni preporod humanizma i renesanse“ – mislio je u sebi. Ponovno rođenje tog svijetlog perioda ljudske istorije.Ponovna promjena paradigme obrasca funkcionisanja svijeta.

Sada je bilo važno pronaći pravi način kako da ovo dođe u najbolje moguće ruke u cilju adekvatnog proučavanja i otjelotvorenja zapisanih ideja. Mislio se, da prvo krene lokalno, od svog mjesta. Da pomogne ljudima oko sebe, pa onda u efektu te promjene, da nastavi sa daljom ekspanzijom.

Posle dobrih desetak godina, vratio se u grad iz kojeg je potekao. Iz kojeg je otišao tako naglo, a opet, iz samo njemu dobro znanih, razloga. Pozvao je neke svoje stare poznanike koji su sad bili, igrom slučaja, viđeni ljudi u društvu. Iako ne svi baš ljudi od besprekornog renomea u akademskom svijetu, donekle je računao da će im, makar moći vjerovati. Našli su se njih par u jednoj kafani koju su rado posjećivali još za vrijeme studentskih dana. Odmah pri prvom susretu sa njima, uvidio je da to nisu isti ljudi od ranije. Nabusitog i otresitog stava, bezraložno arogantnog držanja, posmatrali su ga sa degutantnim iščuđivanjem.   

„Oooo, pa gdje si ti, dragi naš seljaku. Kako je u onoj tvojoj selendri ? Šta te ponovo dovodi ovamo, zar se nisi zarekao da se više nećeš vraćati.“ – povikali su oni sa jedne strane, skoro svi u glas.

„Stari znanci, veliki pozdrav za sve. Dugo se nismo vidjeli. Nema potrebe za takvim pogrdnim riječima, dragi moji. S obzirom na vaše uvažene društvene statuse, valjda znate da je čovjek sa sela sasvim druga konotacija od riječi seljak; u sličnoj upotrebi današnjeg modernog urbanog rječnika. Nego, nisam ovdje da diskutujemo o semantici. Ovdje sam da vam predstavim neke ideje. Molim vas sve, da me saslušate.“ – odgovorio je što je staloženije mogao.

– Hajde de, kreni već jednom. Mi smo zauzeti ljudi, znaš. Nemoj nas bespotrebno zadržavati.

Iako je u sebi, već spoznao bolnu činjenicu da se oni nisu umnogome promijenili od njihovih studentskih dana (kad su raznim manipulacijama dolazili do položenih ispita, titula, zapošljenja, diploma i ostalih životnih beneficija), smatrao je da je ipak njegova dužnost da proba da porazgovara sa njima, da im predstavi svoje ideje, pa šta bude. Izlagao je nekih pola sata, tezu za tezom; prvobitno se tu radilo o nekim praktičnim rješenjima koja bi bila benevolentna za lokalnu zajednicu; a pravilnom primjenom –  u produžetku i za čitavu naciju. Međutim, nakon što su par minuta, ćutke posmatrajući ga – uvidjeli zaista da su njegove ideje nešto što je uistinu vrijedno svake hvale i što bi pravilnom implementacijom moglo zaista napraviti svu razliku – stadoše ga nipodaštavati; vjerovatno iz osjećaja nemoći njihovih prazno-stečenih kvalifikacija, s kojima za života nikome nisu pomogli do sami sebi. Kako li se on samo drznuo da dođe do tih ideja prije njih.

„Ti ćes, seljače jedan, nas da učiš, šta i kako ! Kao da mi to sami i ne znamo. Gdje si ti, a gdje smo pa mi. Ti si jedan ubogi farmer, živiš u onoj tvojoj selendri, nemaš ni kučeta ni mačeta, a nas – prominentne ljude zajednice i akademike si stao učiti nečemu. Ti, od svih – ti ?! “  – povikaše skoro svi oni u jedan, laserskom preciznošću usmjeren, maliciozni glas.

„Ljudi, još jednom ću vas zamoliti. Pokušajte da lične frustracije ostavite po strani i nastojte da makar samo malo otvorite um za ove ideje. Ništa vas drugo ne molim do to. Ovdje se ne radi samo o nama, već o čitavoj zajednici. O svim ljudima“.

„Pogledaj ti njega, on i dalje istu priču. Ma gubi se odavde, ni sekunde više svog dragocjenog vremena nećemo potrošiti na ove tvoje besmislice ! Hajde, izlazi ! “ – povika malo gromkijim glasom, jedan od njih, a sudeći po crvenilu u licu – najiziritiraniji od svih.

Nije imao kud. Započinjati konflikt – nije imalo smisla. Probao je fino sa njima, i to u više navrata, ali nije išlo. Jednostavno, godine lažnog dizanja na pijedestal njihovih nadasve upitnih kvalifikacija, ipak je ostavilo dubokog traga. Zaista udžbenički primjer kompleksa Boga, oličenog u njima – mislio je u sebi. Ali, ne mari. Probaće on na drugačiji način. Ovog puta bez posrednika.

U gradu je našao fotokopirnicu. U nekih pola tuceta primjeraka iskopirao je željene stranice na kojima su bile do tančina ispisane ideje, praktična rješenja i implikacije istih. Odlučio je da to kovertira, adresira i pošalje poštom na neka mjesta za koja je smatrao da se u njima nalaze ljudi od znanja i integriteta koji će na pravi način prići i baratati ovim informacijama.

Isto to je odlučio da uradi sa ostalim sveskama. Sa preostalim stotinama i stotinama stranica koje su, a znao je to duboko u sebi – sadržavale informacije od najveće moguće vitalnosti za napredak čovječanstva. Poslao ih je eminentnim institucijama širom svijeta. Iako je bio svjestan činjenice – da najvjerovatnije nikad niko neće saznati cijelu priču; to kako je on svojim imenom i prezimenom zaslužan za sve te eventualne buduće pronalaske i rješenja, nije ga to previše tištilo i morilo. Smatrao je da je na najbolji mogući način uspio iskoristiti ovaj magičan dar koji mu je Univerzum pružio. Iznjedrio je sve te silne pionirske zamisli koje je neka neobjašnjiva Sila kroz njega pružila ljudima u zaista kritičnom momentu njihovog kolektivnog postojanja. A to, da li će mu neko nekad odati priznanje za sve to – to je bilo od toliko male važnosti naspram  mogućnosti boljeg života za sve stanovnike ove Planete, da o tome jednostavno nije imalo potrebe ni razmišljati.

Nakon svega što je učinio, zaista je osjećao neporeciv ponos u dubini svoje duše. Sjetio se još jednom, onih riječi urezanih na zidu pećine, iznad izvora:

„ Ko bude pio sa ovog izvora, Sila će mu podariti veliku mudrost i snagu postojanosti da tu mudrost prinese oltaru Humanosti ! “

 I zaista, da – pio je; i ta Mudrost je zaista i došla. Postojanost je iskazao ne ustuknuvši pred ovim darom koji mu je pružen i izvukavši apsolutni maksimum iz njega. Podijelio je to znanje sa svijetom, a koje će; prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način – pronaći put do ostvarenja zamišljenog cilja. Nije ni jednog trenutka sumnjao u to. Zar to i nije naša misao na ovoj Planeti; dati sve od sebe da se radom, voljom i znanjem –  stvori sredina koja je makar iole bolja nego ona koju smo prvobitno zatekli. Da se generiše napredak. Da ostavimo bolje mjesto u amanet budućim generacijama. Da, pomislio je u sebi – apsolutno jeste tako.

Ponosan na svoje nasljeđe, vratio se selu i svom mirnom dostojanstvenom bivstvu. Što dalje od grada i svog haosa koji tamo vlada. Ljepota je znati uživati u malim stvarima, oduvijek se vodio tim mislima i praktikovao ih na najbolji mogući način.  Živjeti u miru sa samim sobom i prirodom koja nas okružuje. Vratiti se onome iskonskom u nama. Sreća je zaista, stanje duha. A on je iznad svega, bio srećan i zadovoljan.  

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Dušan Pejaković, pasionirani čitalac i ljubitelj prirode. Magistrand Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore, volonter, socijalni preduzetnik i autor. Pisanjem se bavi, kako je i sam izjavio – „za svoju dušu“ – još od djetinjstva. Tek od nedavno ozbiljnije posvećen samom stvaralaštvu i objavljivanju istog na dostupnim platformama, bilo online ili u štampanoj formi. Njegov rad prevashodno je oličen u formatu kratkih priča ili novela. Pored proze kao prve ljubavi, tu je i poezija. Vremenski i ne toliko dugo prisutan u svijetu poezije, ali u kojoj je već pobrao nekoliko priznanja; učestvujući prije svega na Balkanskom takmičenju poezije Mili Dueli, gdje je kroz niz eliminacionih krugova stigao do polufinala i između ostalog dobio nagradu – NAJBOLJI PLASMAN CRNE GORE ZA 2019. Objavljivan u više prilika i na mnogim dostupnim medijima (web portalima, online časopisima i magazinima kulture), a takođe i u nekoliko zbornika. Trenutno radi na pripremi svoje prve samostalne zbirke pjesama.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤