Desanka Maksimović, rođena 1898. godine u blizini Valjeva, bila je, prije svega, pjesnikinja, a pisala je i romane, te priče za djecu. Bavila se i prevođenjem poezije sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika. Objavila je pedesetak knjiga poezije, kao i proze za djecu. Svoje prve pjesme je objavila 1920. godine u časopisu Misao. Jedna je od najutjecajnijih pjesnikinja sa područja bivše Jugoslavije. Preminula je u 95. godini života, u Beogradu.
Djevojačka Pesma
Koliko je na nebu zvijezda
pa sve da su moje oči,
ne bih ga se mogla nagledati.
Koliko je u gori grana
pa sve da su moje ruke,
ne bih ga se mogla nagrliti.
Koliko je na zemlji izvora
pa svi da mi žubor dadu,
ne bih mu se mogla napjevati.
Koliko je na svijetu ptica
pa sve da se u djevojke stvore,
još mu ne bi dosta bilo.
Koliko je na zemlji stijena
pa sve da na moje legnu grudi,
ni tada mi ne bi teže bilo.
Družiću Se Sa Suncem
Kad je već tako,
družiću se sa suncem.
Ići ću mu u susret dugo,
ja uz brdo, ono će se uz nebo peti,
ja ću hitati, ono će ići polako
uživajuć i u prostranom vidiku.
Kad ono u podne stane na neba cesti,
ja ću na zemlji nedaleko sjesti;
Kad ono počne slazit i niz modru kosu,
i ja ću niz brdo
sa pastirima i njihovim krdom.
Pred noć kad se sunce rastane od mene,
u snu ja ću nastaviti da ga pratim
niz njegove pute meni neviđene.
Čežnja
Sanjam da ćeš doći:
jer mirišu noći, a drveće lista,
i novo se cvijeće svakog jutra rodi;
jer osmjesi ljupki igraju po vodi,
i proljetnim nebom što od sreće blista;
Jer pupe topole, i kao da hoće
k nebu, pune tople, nabujale žudi;
jer u duši bilja ljubav već se budi,
i mirisnim snijegom osulo se voće;
Jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove;
svu prirodu Gospod za tvoj doček kiti.
Cvijeće, vode, magle, jablanovi viti,
sve okolo mene čeka te i zove.
Dođi! Snovi moji u gustome roju
tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
Dođi! Sve kraj mene osmijeh će ti dati
i u svemu čežnju opazićeš moju.
