Maksim Gorki: Pjesma o sokolu
III dio
Ležeći u klancu Smuk je dugo razmišljao o smrti ptice, o strasti za nebom.
I pogleda on u tu daljinu, što vječito miluje oči maštom o sreći.
– A šta je vidio poginuli Soko u toj pustinji bez dna i kraja? Zašto takvi kao što je on, i mrtvi uznemiruju dušu svojom ljubavlju ka letu u nebo? Šta oni tamo vide? I ja bih mogao sve to da doznam, uzletjevši put neba ma i za kratko – reče i – učini. Savivši se u klupoko, odbaci se u vazduh i kao uska traka zablista na suncu.
Rođen da gmiže, letjeti ne može!… Zaboravivši na to, pao je na kamen, ali se nije povrijedio, no prsnuo u smijeh…
– U tome li je, dakle čar leta u nebo? Dakle, u padu?… Smiješne ptice! Ne poznajući zemlju, tugujući na njoj, streme visoko u nebo, i traže život u pustinji žarkoj. Tamo je samo pustoš. Tamo je mnogo svjetlosti, ali nema hrane i nema oslonca živome tijelu. Čemu ponos? Čemu prijekori? Da bi prikrile njima svoju nesposobnost za život? Smiješne ptice!… Ali me njihove riječi neće više obmanuti! Sada znam sve! Vidio sam nebo… Uzletio sam put njega, izmjerio ga, poznao pad, ali se nisam smrskao, no još više vjerujem u sebe. Neka žive u obmani oni što zemlju ne mogu da vole… Ja znam istinu. I njihovim pozivima neću povjerovati. Zemaljski stvor sam – na zemlji ću da živim.
I on se sklupča na kamenu, ponosan na sebe. Blistalo je more u jarkoj svjetlosti, i valovi su strašno udarali o obalu.
U lavovskoj rici njihovoj grmjela je pjesma o gordoj ptici, drhtale su stijene od njihovih udaraca, drhtalo je nebo od potresne pjesme:
Bezumlju smjelih mi pjevamo slavu!
Bezumlju hrabrih – mudrost je života! O, smjeli Sokole, u boju sa dušmanima prolio si krv… No doći će vrijeme – i kapljice tvoje vrele krvi planuće kao iskre u mraku života i mnogo smjelih srdaca zapaliće se ludom žeđi za slobodom, svjetlošću!
Ti si umro!… Ali u pjesmi smjelih i snažnih duhom uvijek ćeš biti živi primjer, smjeli poziv ka slobodi, ka svjetlosti!
Bezumlju smjelih mi pjevamo pjesmu!…
… Ćuti opalna pučina mora, raspjevano biju talasi o pijesak, ćutim i ja, gledajući na pučinu. Na vodi je sve više srebrnastih otsjeva mjesečevih zraka… Naš kotlić počinje tiho da ključa.
Jedan od talasa nestašno se penje na obalu i izazovno šumeći puza ka Rahimovoj glavi
– Kuda ćeš?… Bježi!… tjera ga Rahim rukom. I on se poslušno kotrlja natrag u more.
Nije mi nimalo smiješno ni čudno što Rahim, u šali, govori talasima kao živim bićima. Sve unaokolo gleda čudno, živo, nježno, ljupoko. More je tako svečano mirno, i osjeća se da je u njegovom svježem dahu, kojim miluje planine još neohlađene od dnevne žege, skriveno mnogo moćne uzdržane snage. Po tamnoplavom nebu ispisano je zlatnim šarama zvijezda nešto svečano, što očarava dušu i uznemiruje um slatkim iščekivanjem nekog otkrovenja.
Sve drijema. Ali drijema oprezno, i čini se kao da će se idućeg trenutka prenuti i zazvučati divnom harmonijom nepojmljivo sltakih zvukova. I ti će zvuci otkriti tajnu svijeta, objasniti ih umu, a ptom ga ugasiti kao varljivi plamičak i ponijeti dušu visoko u tamnoplavi bezda, otkuda će joj treperave šare zvijezda takođe zazvučati ususret divnom muzikom otkrovenja.
Prijevod: M. Čehova i V. Stojić
Dunjalučar 