Izvor umjetničkog djela

Martin Heidegger (1889. – 1976.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Martin Heidegger – Izvor umjetničkog djela

Izvor bi u ovom kontekstu značio odakle i čime neka stvar jeste to što jeste, ono što ona jeste, odnosno kakvo jeste predstavlja suštinu neke stvari, te shodno tome izvor nečega jeste njegovo porijeklo. Postavljajući pitanje o izvoru umjetničkog djela mi se zapravo pitamo o porijeklu njegove suštine.

Opći stav je da samo umjetničko djelo nastaje iz umjetnikove djelatnosti, odnosno umjetnik je tvorac umjetničkog djela, ali nameće nam se pitanje u duhu onoga što je i sam Heidegger propitivao, čime je i otkud je umjetnik to što jeste, umjetnik to postaje zahvaljujući svome djelu, a zaključak je da tek djelo dopušta da se umjetnik pojavi kao majstor samog umjetničkog djela. Naime, postoji svojevrsna uzajamnost koja se ogleda u relaciji umjetnik i njegovo djelo, a ona se ogleda u tome da je umjetnik izvor svog djela, a djelo je izvor umjetnika. Međutim, u odnosu između umjetnika i djela, jeste nešto treće, oni jesu to što jesu zahvaljujući umjetnosti. Umjetnik i umjetničko djelo, dakle, egzistiraju na osnovu umjetnosti.

Pitanje o izvoru umjetničkog djela sada postaje pitanje o suštini umjetnosti. Šta je umjetnost to se zaključuje iz samog djela, a šta je samo umjetničko djelo to možemo saznati iz suštine umjetnosti. Heidegger razumijeva ljepotu umjetničkog djela kao sebe – događanje istine, ona uistinu za njega predstavlja (umjetničko djelo) veritativno bivstvo, te je umjetnost u tome smislu u djelo stavljanje istine, a iz toga se derivira bit umjetnosti. Umjetnost predstavlja neko bivanje i zbivanje istine stvarajuće očuvanje istine u djelu, proizvođenje neskrivenosti bića, otvaranje Otvorenog.

Time je ujedno i pitanje o istini bitka kao neskrivenosti razvijeno ponajprije s obzirom na razvijanje (zbivanje) istine u umjetnosti, shodno tome i sam Heidegger nudi prevladavanje estetike doživljaja koja dokida povijesnost umjetničkog djela, dodavajući mu ono što je i sam bitak tu – bitka, razumijevanje umjetničkog djela s obzirom na njegovu povijesnost, sadržaj i formu, transcendirajući to sa svrhom pojavnosti čistog umjetničkog djela, i njegovom izuzetnošću od već navedenih formi, Heidegger u tom slučaju, bježi od esteticizma i historicizma, koji potencira na razumijevanje umjetničkog djela sukladnu duhu vremena u kojem je isto nastalo, a istovremeno dokidajući mu svaki oblik razumijevanja izvan istog.


Bitnoj mijeni istine odgovara bitna povijest zapadne umjetnosti. Način očuvanja umjetničkog djela biva naznačen samim djelom, zbog toga umjetničko djelo, drama kao primjer, nije neki bitak – po – sebi, nego je anticipacija beskrajno mnogo mogućnosti, budućih mogućnosti, povijesnog života, umjetničkog djela i njegovog ponovnog realizovanja. Upravo to seže do pitanja o iskustvu istine velikog umjetničkog djela u kojem i buduće autorstvo naznačene mogućnosti umjetničkog djela otkriva kao svoje vlastite povijesne mogućnosti, ono pitanje koje djelo, pa i nas same stavlja u otvoreno Otvorenog. Shodno tome Heidegger se udaljava od bilo kakvog historicizma i esteticizma, koji kao takav razlučuje ono što je nerazlučivo, a to su postojano i nepostojano, historijsko i vječno, estetski kvalitet i izvan estetski bitak, relativnu i apsolutnu ljudsku vrijednost. Shodno tomu, Heidegger kazuje: Ako hoćemo da izbjegnemo kategorijalni sistem što je imanentan historijskoj i estetskoj svijesti moramo prevladati metafizku modernog subjektivizma, koja stvaralaštvo odnosa tumači krivo u smislu genijalnog čina, samodopadnog subjekta.

Na tragu kazanog, i sam ljudski bitak spada u njegovu budućnost, jer ono što smo bili ne znači da našu prošlst odabiramo poput odjeće, ono što smo bili, pripada u bitno određenje naše egzistencije. Heidegger je ustanovio govoreći o pjesnicima u oskudno vremenu, da pjesnicima sama bit pjesništva postaje dostojna pitanja, jer su oni samo pjesnički, na tragu onome što iziskuje kazivanje.

Na tragu ka izbavljujućem dospijeva Rilke, ka pjesničkom pitanju kada jeste pjesma koja bitno pjeva. Ovo pitanje ne dolazi na samom početku pjesničkog puta, već tamo gdje Rilkeovo kazivanje dospijeva u pjesnikov poziv onog pjesništva koje odgovara nadolazećem razdoblju svijeta. To razdoblje nije ni svojevrsno propadanje, a nije ni zalazak, kao sudbina, ono počiva u bitku, stoga zahtijeva i ljude, shodno tome, za Heideggera pjesništvo predstavlja elementarno dospijevanje do riječi – to jeste – otkrivanje biti egzistencije same.


Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Martin Heidegger: Šumski putevi.
Danko Grlić: Estetika.
Danilo Pejović: Suvremena Filozofija Zapada.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤