Antun Gustav Matoš: Baudelaire

Beatus qui vigilat et custodit vestimenta sua, ne nudus ambulet et videant turpitudinem eius.
(Blažen tko bdi i čuva svoje odijelo, da ne bi hodao go, pa (ljudi) vidjeli sramotu njegovu.
)

Frantisek (Franz) Kupka, Charles Baudelaire

Antun Gustav Matoš: Baudelaire

Biografije o Baudelaireu me uvjeriše da su nesaglasne, često protivrječne. Opovrgavaju se u najglavnijim dijelovima života i značaja. Nemajući prijatelja, pjesnik nemaše životopisca jer su najbolji životopisi spomenici ljubavi i prijateljstva. Poput mnogih osvjedočenih mizantropa nije se čuvao samo sentimalne povjerljivosti kao žive vatre, nego je kao Stendhal i Mérimée bio hotimice neiskren i mistifikator. Priznao je znancu: Da sam čist kao hartija, bistar kao voda, pobožan kao žena kod ispovijedanja, krotak kao žrtva, ne bi mi bilo krivo da me drže ćalovom, pijandurom, neznalicom i zlikovcem.Pričaše da je popovsko kopile. Prevodeći Poea, govoraše: Idem natjerati na posao moju materda bi nju smatrali prevodiocem. Ne samo da Baudelaire ne uzimaše uvijek hašiša i opijuma, kako se hvalio, već izbjegavaše i žestoka pića. — Po primjeru pisaca dobe Louisa XIV. pio je samo čisto vino (Jules Levallois: Uspomene pisca). Plašeći se iskrenosti kao slabosti, učinio se mnogima cabotin, poseur, čovjek za galeriju. Slikar Courbet govoraše: Ne znam kako da svršim Baudelaireovu sliku. Svaki dan se mijenja(Champfleury: Uspomene mladosti). Danas nosi taj protej dugačku kosu, sutra ju brije. Danas nakićen kao Robespierre na svečanosti Najvišeg bića, tri dana zatim poturen i jadan kao pustinjak.

Pedant Brunetiere ovako sudi (u Revue des Deux Mondes) o njegovom karakteru: To je tek Sotona hotel-garnija, Belzebub hotelskih ručkova. U njega nema ništa iskreno osim potrebe i želje zapanjivanja. I njegovi prijatelji dužni su priznati da nikad niko na svijetu nije lagao kao Charles Baudelaire. Bio je rođena varalica i od onih taštih paralaža kojih laž uvijek ima nešto vjerojatno.Charavay priča (A. de Vigny et Charles Baudelaire candidats a l’Academie) da je pjesnik jednom pitao činovnika: Jeste li okusili mozak malog djeteta? To je slično mozgovima i to je ukusno. U punoj malograđana gostionici govoraše: “Pošto ubih mog bijednog oca…” Banville veli da je Baudelaire volio samo jednu ženu, da je bio skladan kao poganski bog i da je živio u afrikanskoj planini sa crnicom djevojkom, sa kojom ne mogaše govoriti, a ona mu je gotovila crna, nepoznata jela. Ch. Asselineau (Ch. Baudelaire, Sa vie et son oeuvre) vidi na pjesnikovu pogrebu među rijetkim prijateljima i Heinea, prem je Heine već nekoliko godina pokojnik. Crepet priča da je Baudelaire prije mulatkinje Žane volio Židovku Saru, prozvanu zbog zrikavosti Škiljom (Louchette). Maksim du Camp priča da je pjesnik šetao po Indiji na slonovima i pravio stihove, da nije imao crnih očiju, već crvenkaste, da nije bio lijep i da ga je jedared pohodio sa zelenom bojadisanom kosom. Levallois opet tvrdi da je na onom čuvenom putu vidio samo otok Bourbon. “Baudelaire je imao veliku za jednog pisca manu o kojoj se niko nimalo ne sumnjaše. Bijaše neznalica. Što je znao, znao je dobro, ali malo je znao.” Drugi biografi tvrde protivno. Ta i Leopardijev4 prijatelj Ranieri pisaše: Mali grbavac, zavidljiv, sebičan, nezahvalan, tašt, nalazeći sasvim prirodan život na račun imućnijeg prijatelja.

Odbace li se od tih biografija kontradikcije, ostaje dosta suh i poučan kostur. Pjesnik je seljački potomak. Djedovi su ratari u Neuville-en-Pont, u kantonu Sainte-Menehoulde (departement de la Marne). Otac kao da mu bijaše svrzimantija, odgojitelj kod vojvode Choiseul-Praslina, bez sumnje čovjek vrlo obrazovan i uglađen. Onda nisu instruktori i domaći učitelji bili parije kao danas. Imali su kola i svoju poslugu; bili i ostajali su prijatelji kuće. Baudelaireov otac prijateljevaše sa Choiseulom, Cabanisom, gospođom Helvetius. Tvrdi se da je on dobavio Condorcetu otrov što ga oslobodi od gijotine. Vojvoda Praslin izradi mu u vrijeme Carstva mjesto tajnika u Luxembourgu, docnijem Gornjem domu, gdje je uz slobodan stan imao 12.000 franaka godišnje plaće. Prva mu je žena rođena Janin i s njom ima sina Klaudija. (Umro 1850.) Druga žena, mati pjesnikova, je rođena Duffay.

Charles Baudelaire je rođen 9. travnja 1821. u Parizu i kršten u crkvi sv. Sulpicija. Učeni otac često ga vodi u park Luxembourg, dudeći kipovima u djetetu ukus za vajarstvo. Iza očeve smrti, u sedmoj dječakovoj godini, uda se udovica mati za generala Aupicka, diplomatu i poslanika u Londonu, Madridu i Carigradu. Dječak u glumištu najviše zapinjaše za oko hladna i skladna simetrija kristalnog svijećnjaka. U kolegiju je loš đak. — U vrsti dnevnika, štampanog poslije smrti, ovako opisuje svoje đakovanje: Osjećanje usamljenosti od malih nogu, unatoč porodici i naročito među drugovima; osjećanje sudbine do groba samotničke. Pored toga vrlo jak nagon za život i uživanje. Djetetom žudi da postane papa ili glumac. U petnaestoj godini je u čuvenom pariskom liceju Louis le Grand i tu se, po svjedočanstvu sudruga Luisa Menarda, najviše odlikovaše u latinskom. Vrlo voli Sainte-Beuvea, šalje mu kao momče, zrelu, savršenu pjesmu i ulazi u književničke krugove gdje je i kasnije više kao gost nego član. Vrlo voli Petra Borela likantropa, nesrećnog boema, i na seinskom keju se sastaje sa velikim Balzacom. Približuje se listu Gusaru.

Zbog ovog vrlo raspojasanog života dade mu poočim 5000 franaka poputnice, i on krene preko Bordeauxa za Kalkutu. To je najtamnija stranica njegove biografije. Jedni vele da jeotputovao u sedamnaestoj godini, drugi u — dvadesetoj. Ne mogaše oprostiti majci ponovnu udaju, a prozaični i glatki diplomat Aupick nije mario čudnovatog pastorka. M. du Camp priča da je zabranio spominjati i ime Charlesovo. Jedared davaše službeni ručak, uvrijedi mladića, a taj mu odbrusi: Vi želite poniziti me pred ljudima vaše bagre, koji tobože primaju vaša ačenja za dosjetke i misle da se iz uljudnosti moraju cerekati. Vi zaboravljate da nosim ime koje je vaša žena nepravedno napustila. To treba kazniti, gospodine, i ja ću imati čast udaviti vas!Poočim ga išćuška, a momče dobije grčeve. Dvije nedjelje je pod ključem, i najzad ga neki časnik povede u primorje. Putovanje trajaše oko osam mjeseci, i o njemu se zna tek to da je još povećalo nastranost pjesnikovu. Es wandelt niemand ungestraft unter Palmen, und die Gesinnungen andern sich gewiss in einem Lande, wo Elefanten und Tiger zu Hause sind(Goethe).

Kada se vratio sa puta, isplate mu 75.000 franaka očevine. Od njegovog živovanja u to doba je najpoznatije kada stanovaše na drevnom, aristokratskom pariskom ostrvu SaintLouisu, u dvorcu markija Pimodana (quai d’Anjou) sa Theophileom Gautierom.7 Taj stari plemićki hotel bijaše tako krasan, da su njegove dekoracije danas u Louvreu. Za stan (dvije sobe i kabinet) plaćaše godišnje 350 franaka (vrlo jeftino). Uredio ga je po svom ukusu, napunio rijetkim pokućstvom i knjigama (oko 30 svezaka). Krevet bez nogu, od mrke hrastovine sličan lijesu, polumračnu sobu obasjavaju oči prekrasnog angorskog mačka Tiberija. Tu se skupljalo društvo, tražeći u hašišu izvanredne senzacije, a sluga bijaše nijem.

Od Engleza pjesnik najviše voli salamandarski genij Byronov, od Francuza stare pjesnike, a od Latinaca pisce rimskog propadanja, od Apuleja i Lukana do srednjevjekovnih barbarskih latinista. U to doba je savršen dandy, i ta elegantna strast ne ostavlja ga ni u bijedi. Nosi crno ruho s izvanrednim naborima i manšetama od muslima. Zavoli mulatkinju Duval, kazališnu figuranticu, glupu i alkoholičnu. Pomagaše joj uvijek i u najvećoj nuždi. Ona umrije brzo poslije njega, kao i on, u bolnici. Baudelaire opisa sebe u noveli pod imenom Samuel Cramer, a Champfleuryjev Gerard (Pustolovine gospođice Marice) opisan je, kažu, po pjesniku. Najradije i najčešće posjećivaše Sainte-Beuvea i s njim je do smrti u srdačnim vezama.

Odlazio bi i ka V. Hugou, ali brzo puče među njima jaz. Kada bi napisao pjesmu, pozvao bi drugove u kremeriju (Ulica St. Andre-des-Arts) ili u kafanicu u Mazarinovoj ulici, častio bi punčem i svečano deklamovo.

Prem u Salonu (1846) zove republikance ljutim neprijateljima raskošnosti, lijepih vještina i književnosti, umiješao se u pokret 1848. — 24. veljače uveče našao se u pobunjenomološu (u Ulici Buci) sa novom puškom i novom fišeklijom, vičući: Naprijed, da puškaramo generala Aupicka. Drugi dan već izdaje sa dvojicom prijatelja list Narodni spas, ali tek dva broja izađoše. Članci nisu potpisani. Baudelaireov je bez sumnje članak Božje kazne, podražavanje Lamennaisu.1 Tu periodu svog života analizuje: Koje naravi bješe taj zanos? Strast osvete, prirođena naslada uništavanja i uspomene od čitanja. Borio se u radničkoj bluzi u krvavim lipanjskim danima. Republikanci ga poslaše u pokrajinu kao urednika Chateauroux-skih novina. Prvi njegov članak počinje: Pošto Marat, to nježno čeljade, i Robespierre, taj čistunac, tražahu — onaj trista tisuća mrtvih glava, ovaj — stalnost gijotine, oni su slijedili neopozovljivu logiku svog mišljenja.No Baudelaire ne ostade dugo u provinciji. Ponašanjem odviše sablažnjavaše. Najviše smetaše svijetu glumica, njegova dragana. Vjerodostojni Asselineau veli da buntovnička vlada posla pjesnika 1848. kao urednika vladinog lista, koji već udrugom broju prelazi u opoziciju. Još 1851. vidimo Baudelairea odgovornog urednika demokratske Narodne politike. Tu je štampana pjesma Duša vina. 1852. se i kod njega javlja reakcija kojoj je najvažniji europski glasnik Schopenhauer. Sve više naginje nauci grofa J. de Maistrea i katolicizmu. No njegova poezija nije put u Canossu kao posljednji Verlaine, Huysmans, Bourget i Strindberg, pitajući revoltirano: Šta traže na nebu svi ti slijepci… On ima samo katolički senzibilitet, artistični i moralni, katoličke nerve.

1855. štampano mu je dosta pjesama u Revue des Deux Mondes s opaskom da uredništvo nije odgovorno. 1857. izdaje Fleurs du Mal, svoje rekmek-djelo. Zbog nemoralnosti osuđen je u glasovitoj parnici na 300 franaka globe, izdavač na 100 franaka i da se izbaci iz djela šest pjesama. Pošto je već u prve dvije godine proćerdao pola baštine, pao pod skrbništvo i ušao u književnost sa dugom od 30.000 franaka, naraslog do 40.000, stanu ga mučiti vjerovnici i kubura. Često je znao prospavati po nekoliko noći na divanu kod prijatelja, a u najtežim časovima bi se spasavao u Honfleur, u kućicu svoje matere. 1861. kandiduje za Akademiju. Ređajući uobičajene posjete akademicima, primiše ga ljubezno Sacy i Lamartine,13 oporo Villemain i neki Viennet, govoreći mu: Ima tek pjesničkih vrsta, gospodine: tragedija, komedija, epsko pjesništvo, satira i krilata poezija (poesie fugitive) koja obuzima basnu, a u ovoj se ja ističem. Sainte-Beuve je volio i branio mlade, naročito Baudelairea, ali nemaše mnogo utjecaja na izbore. Baudelaire kandiduje i po drugi put. Odrekavši se fotelja Scribeovog, bezuspješno se natjecaše za Lacordaireov. 1861. već toliko strada da pomišlja na samoubojstvo. Da bi se izvukao iz financijskih kriza, nosi se dramskim osnovama. Htjede pisati drame: Don Juanov konac, Markgrof prve husarske čete, Pijanica. Crepet nađe osnovu za Delfinu i Hipolita.

1861. zahvaljuje mu pismeno R. Wagner za povoljan članak. Hvali ga (u Novim ponedjeljcima) Sainte-Beuve. (U engleskom Spectatoru izađe 6. rujna 1868. vrlo povoljna ocjena.) No taj dandy se već davno otrcao. Ja sam gajio svoju histeriju sa nasladom i tjeskobom. Sada neprestano patim od vrtoglavice i danas, 23. siječnja 1862. osjetih prijeći preko tjemena vjetar sa krila ludosti.(…)


Izvor: Antun Gustav Matoš: Odabrani putopisi i eseji.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤