Marina Abramović: Ispitivanje granica tijela

Marina Abramović
Marina Abramović: Ispitivanje granica tijela

Umjetnost, kao jedan od osnovnih faktora u formiranju društvene svijesti, postoji od najstarijih vremena i mijenja svoj način ispoljavanja, u skladu s različitim vremenskim razdobljima. Period 1960-ih i kasnije, obilježili su različiti vidovi umjetničkog stvaranja, upravo radi otvaranja vrata masovnoj kulturi i prihvatanja novih medija, kao sastavnih dijelova umjetničkog djela.

Performansi umjetnice Marine Abramović, uglavnom teže ka ispitivanju granica ljudskog tijela. U nastavku teksta riječ je o značaju performansa općenito, te ulozi u umjetnosti koju imaju Marinini radovi i karakteristikama zbog kojih  ti performansi ulaze u okvire postobjektne umjetnosti.

Marina Abramović i performans

Postobjektna umjetnost podrazumijeva uvođenje vanumjetničkih materijala u umjetnička djela, što dovodi do promjene samog djela, te promjene njegovog vremenskog i prostornog okvira. Elementi umjetničkog djela postaju i zvuk, i svjetlost, a promjene se odražavaju i na umjetnika, ali i na posmatrača. Djelo ulazi u segment javnog, te se negira autonomni prostor tog umjetničkog djela. Umjetnica Marina Abramović performans definiše kao mentalnu i fizičku konstrukciju, koju izvođač izvodi u određeno vrijeme, u određenom prostoru pred publikom, nakon čega slijedi dijalog energija. U performansu postoje oni koji djeluju i oni koji posmatraju, a iz njihovog susreta i interakcije nastaje predstava. Prema tekstu autorice RoseLee Goldberg, Space as Praxis, prostor uvijek postoji u umjetnosti i ima svoju ulogu. U umjetnosti performansa, prostor doživljavaju i publika i umjetnik. Upravo u spomenutom tekstu, navodi se primjer Brechta tj. ideja da sepublika i izvođač ne smiju otuđiti, te da se mora nametnuti neko stanje nelagode i samosvijesti publici. Autorica Lucy Lippard u tekstu The dematerialization of Art objašnjava pojam dematerijalizacije umjetničkog predmeta. Za razliku od L. Lippard koja govori o dematerijalizaciji, R.L. Goldberg ne smatra da postobjektna umjetnost podrazumijeva dematerijalizaciju umjetničkog objekta, nego to definiše kao materijalizaciju umjetničkog koncepta.


Tijelo kao objekat, materijal

Jackson Pollock se smatra prvim umjetnikom koji je uveo tijelo i kretanje kao osnovu umjetničkog djela. Naravno, umjetnici su i do tada koristeći svoje tijelo stvarali, međutim nakon Pollocka, javlja se ideja tijela kao materijala za umjetničko djelo. Tako i Marina Abramović navodi značaj samog procesa rada. Body art, kao dio performansa, upravo koristi tijelo kao materijal za umjetničko djelo. Tijelo postaje objekat. Umjetnica u izlaganju An Art made of Trust, Vulnerability and Connection kaže kako se svi mi plašimo jednostavnih stvari, patnje, boli i smrti.  Te strahove, ona pokazuje pred publikom. Bit njenog performansa leži u tome da se koristi energijom publike, te pomoću te energije ispituje granice vlastitog tijela i oslobađa se navedenih strahova.  Za  magazin TIME  u rubrici 8 questions izjavila je da je fizička bol poput vrata tajni, jer onog trenutka kad čovjek shvati kako može kontrolisati fizičku bol, tad prestaje imati strah. Upravo to, poenta je njenih ranih radova koji se tiču body art-a. Fizička bol za nju predstavlja tajni ulaz u drugo stanje svijesti, je kad pomisli da više ne može izdržati, uz malo duže zadržavanje stanja neizdržive boli, bol nestane, transformiše se u nešto drugo i  ta transformacija zavisi od stanja svijesti.Umjetnica smatra da je proces nastanka rada zapravo važniji od krajnjeg rezultata,vodeći se rečenicom Yvesa Kleina: Moje slike su samo pepeo moje umjetnosti.

Značaj i uloga publike u performansu

Performans se može ponavljati, međutim nekoliko izvedbi istog performansa će biti različite. Uloga publike u performansu je izuzetno važna, jer publika čini gotovo polovinu umjetničkog djela. Marina Abramović je u  Rythm 0 publici dala mogućnost da radi što želi, dok su u Rythm 5 i Relation in Space sudjelovali kao posmatrači. Međutim i reakcija njih kao posmatrača čini dio umjetničkog djela. Svaki njihov pokret, glas, šapat ili okretanje je uspješno izazvana reakcija. Umjetnica kaže kako nikada nije imala probu performansa, jer bi proba podrazumijevala odsustvo publike, što je za performans nezamislivo. Publika ne predstavlja samo skupinu ljudi koji su tu da pasivno posmatraju događaj. Ali, performans osim što je zajedničko djelo umjetnika i publike, nečemu uči obje strane, u zavisnosti od toga koliko je neko spreman prihvatiti određene poruke. Na taj način umjetnik može uticati na svijest publike, biti motivacija za neku promjenu, za korak naprijed… Marina Abramović smatra kako je promjena na individualnoj razini jedina promjena koja se može kontrolisati. I upravo te male promjene bi bile izuzetno velike, kad bi svi oni koji shvate i prihvate poruke počeli mijenjati sebe.

Za Marinu Abramović ne postoji granica između umjetnosti i života. Po svemu sudeći, navedeni performansi  ulaze u okvire termina postobjektna umjetnost radi dematerijalizacije umjetničkog objekta, korištenja tijela, prostora, zvuka, i drugih vanumjetničkih materijala. Međutim, lako je zaključiti da ona ipak najviše insistira na boli. U performansu Rhythm 5 ona  dolazi do zaključka da tijelo ipak ima svoju granicu. To joj se nimalo ne dopada, te ona i dalje teži ka dokazivanju da je ispred fizičke boli  stanje svijesti u kojem se čovjek nalazi.  Ona publici svojim performansima otvara nove puteve ljudske svijesti. Fizičku bol smatra nevažnom i upravo radi toga inistira na njoj. Marinin cilj zapravo jeste stvoriti umjetnost koja je nematerijalna, a koja povezuje. U ovom slučaju povezuje nju sa publikom, povezuje publiku sa vlastitom svijesti, povezuje tijelo, prostor, zvuk, video… Ona kroz performans progovara, ne samo o vlastitom životu, nego i općenito o snazi čovjeka kao ljudskog bića, koje se plaši, a ne bi trebalo da se plaši. Zbog toga, suočavanja sa strahovima smatra najboljim za sebe i ljude koji je gledaju. Jer, moguće je da im na takav način pokaže da sve ono što može uraditi ona, mogu i oni. U svim vidovima umjetnosti, uvijek se ističe jedan umjetnik i postaje simbol određenog vremena. Kad je riječ o performansu na našim prostorima, to je sigurno Marina Abramović.


Autorica: Razija Zukanović

Upute na tekst:

Chandler Otis: Marina Abramovic-Quotes.
Fischer-Lichte Erika: Estetika performativne umjetnosti.
Goldberg, RoseLee: Perforormance LIVE ART SINCE THE 60’s.
Goldberg, RoseLee: Space as praxis.
Lippard Lucy i Chandler John: The dematerialization of art.
Luscombe Belinda: 8 questions.
Mikulčić Ljiljana: Sve što ste željeli saznati o životu i umjetnosti Marine Abramović a niste imali priliku istraživati.
Rush Michael: Video Art.
TED Talks: An Art Made of Trust, Vulnerability and Connection, Marina Abramović.
Weiner Lawrence: Statements.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autorici:

Razija Zukanović rođena je 1997. godine u Rotterdamu. Diplomirala je historiju umjetnosti i arheologiju (2018.) na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a trenutno je završna godina II ciklusa studija. Pisanjem se bavi još od osnovne škole, a dugo već to je pisanje „za svoje dušu“. Pored toga, bavi se fotografijom, crtanjem, volontira, voli da čita, te je članica UMiD16, jednogodišnje obuke koju organizuje Institut za razvoj mladih „KULT“. Razija uvijek posebno ističe važnost umjetnosti i smatra da umjetnost može biti pokretač pozitivnih promjena u društvu.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤