Novi bosanski film: Savršeni krug

Nema ti ovdje mjesta.
– Šta nema mjesta?
– Nema više mjesta na groblju.
– Kako nema?
– Pa vidiš i sam. Prvo popune groblje, onda parkove, onda stadion, onda oko kuća.
-Moram sahranit čovjeka.
– Znam da moraš, al’ nema đe.
– A šta ti radiš ovdje?
– Ja sam ti bio grobar.
-Kako bio? A šta sada radiš?
-Sad ništa…, ne znam ni ja.

(Dijalog iz filma Savršeni krug, Ademir Kenović, 1996.)

Mustafa Nadarević u filmu Savršeni krug

Novi bosanski film: Savršeni krug

Bosanskohercegovačka kinematografija, čija aktivnost i razvoj su zaustavljeni zbog ratnih dešavanja u periodu od 1992. do 1995. godine, neposredno nakon rata počinje oživljavati i postavljati pitanja: Kako misliti u nasilnom svijetu, kako se umiješati, a ne učestvovati u samom nasilju? Kako jednom razorenom i fragmentiranom prostoru dati smisao, pretvoriti ga u plodno tlo za razvoj umjetnosti? Da li se umjetnost može razvijati na krvlju natopljenom tlu, te kakav će tada biti njen smisao, uloga i cilj? Bosanskohercegovačka poslijeratna kinematografija, fokusira se upravo na snimanju ratnih filmova, što obuhvata ostvarenja koja govore o ratu, o stanju nakon rata, o pojedincima čija svakodnevnica je obilježena aurom smrti, atmosferom fragmentiranosti, razmještenosti, nepripadanja, prostornog i vremenskog diskontinuiteta, siromaštva, bolesti i lamenta, čime propituju važnost sjećanja u kreiranju ljudskog identiteta i obnovi jedne kulture.

Za razliku od jugoslavenskih filmova koji su kroz simbole jedinstva gigantskog kolektivnog tijela veličali totalitarni režim, bh. filmovi nastali nakon 1995. godine ne veličaju jedinstvo u kojemu je smrt kolektivnog heroja ispunjenje svojevrsne kolektivne fantazije koja je na neki, i nesvjestan i svjestan način, transformirala i objasnila patnje i rasula što nastaju uslijed rata. Umjesto toga, filmovi u prvi plan stavljaju bosanski duh i čovjeka kao pojedinca, „mali čovjek“ može biti heroj čak i onda kada nema vojnu opremu, simbole koji označavaju njegovu pripadnost vojsci. Kako navodi Sadudin Musabegović u raspravi na temu Bosanski duh, svojim raslojavanjem bosanski duh nije ostao prazan, niti se raspao na osamostaljene partikularizme; naprotiv, on se ispunjava energijom samopotvrđivanja njegovih dijelova, koja se upućuje na polje komunikacije, a ne zatvaranja i izolacije.Film ne bježi od fragmentiranosti, ne pokušava manipulirati simbolima moći, nego se poigrava poetikom ruševine, dopušta fragmentima, osjećaju izolovanosti i patnji da progovore kroz pojedince koji se mogu osjećati napušteno, usamljeno, te istovremeno u ljudima koji su predstavljeni kao njihovi neprijatelji, naći prijatelja. 



Film Savršeni krug režisera Ademira Kenovića, nastaje neposredno nakon završetka rata, a po svojim stilskim karakteristikama, prije svega, po izgledu scenografije, podsjeća na filmove italijanskog neorelizma, koji nastaju nakon Drugog svjetskog rata. Film vjerno pokazuje stepen razrušenosti Sarajeva, režiser se trudi da zabilježi svakodnevnicu jednog čovjeka, postavljajući pri tome pitanje odnosa fikcije i fakcije. Dakle, film direktno komunicira sa životima svojih gledatelja, kao da iz publike izdvaja jednu porodicu, jednog čovjeka, i priča njegovu priču. Nije slučajno što je glavni junak filma umjetnik, to je usamljeni pjesnik Hamza (Mustafa Nadarević), čija žena i kćerka odlaze iz Bosne i Hercegovine. Hamza je nesebični čovjek koji osjeća patnje drugih, on je pjesnik koji se trudi da shvati i objasni svijet koji se okrenuo naglavačke, pokušava mu dati smisao. Savršeni krug kojeg Hamza nastoji izgraditi stoji nasuprot vatrenog kruga formiranog oko Sarajeva, on je metafora prostora slobode, zaštićenosti i mogućnosti kretanja, a samim tim i mišljenja, susreta sa drugim i drugačijim.

Hamza će na sebe preuzeti zadatak da dvojici dječaka, Kerimu i Adisu, koji su se sakrili u njegovom stanu nakon što su ostali bez roditelja, ponudi slobodu, da ih izvede iz kruga opkoljenog grada, i pruži im dom.Dakle, film temi rata prilazi iz oneobičenih perspektiva, glavni junak je pjesnik, neko ko svijet doživljava drugačije, boji ga vlastitim osjećajima i iskustvom, a tu su i djeca, koja umjesto da uživaju u igri i trče od sreće, trče u bijegu od smrti. Ernest Becker u svojoj knjizi Poricanje smrti, objašnjava kako se najviše divimo hrabrosti suočavanja sa smrću. Takvoj odvažnosti odajemo naše najveće i nepokolebljivo poštovanje. Ona nas dira duboko u srce jer nismo sigurni koliko bismo bili hrabri mi sami. Kad vidimo čovjeka koji se hrabro suočava sa vlastitim uništenjem, mi isprobavamo najveću pobjedu koju čovjek može i zamisliti. Divimo se onima koji se suočavaju sa smrću, ali se ne identificiramo sa njima, već sa situacijom u kojoj se nalaze, pitamo se šta bismo mi uradili kada bi se našli u takvoj situaciji, što pokazuje pokretačku moć umjetnosti.

Iako je izrazito realističan, mogli bismo reći da Kenovićev film ima elemente poetskog filma, u prvi plan stavlja melanholiju postojanja pjesnika koji je navikao na to da svakodnevno gleda užasne slike koje se mogu oživjeti samo u okviru poezije proizašle iz poetike ruševine: razrušene zgrade, psa-invalida koji oslonjen na točkove sa kolica bježi od pucnjave, mladića koji je okružen smrti a govori o svom vjenčanju, itd.  U skladu sa tim, kraj filma do vrhunca dovodi atmosferu izgubljenosti, te razrušenost grada u kojem svaki slobodni dio može postati groblje, a samo groblje gubi svoju funkciju i postaje podsjetnik na vrijeme prije rata, kada je sahranjivanje mrtvih podrazumijevalo posebnu ceremoniju koja, iako je dio svakodnevnice, pripada okviru vanrednih situacija. Hamza će dječaka Adisa sahraniti na jedinom slobodnom komadiću groblja, sa željom da sačuva njegovo dostojanstvo. Na komadu drveta koji predstavlja nadgrobni spomenik Kerim će nacrtati savršeni krug, a Hamza će izrecitovati stihove pjesme Abdulaha Sidrana, Uzevši kost i meso, iz zbirke Kost i meso:

Meni više ništa, ni ružno ni dobro
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.
Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.

Kako navodi Cook David u svojoj Istoriji filma, veliki dio vremena, sem dok spavamo, provodimo okruženi pokretnim slikama. Priča o čovjeku koji se suočava sa nasiljem, čovjeku koji postaje heroj što prkosi smrti i prelazi postavljene granice, ponajviše zaokuplja pažnju bh kinematografije. Čim smo uspjeli uhvatiti te pokretne slike koje nas okružuju odmah smo, kroz medij filma, progovorili o pričama koje nas fasciniraju i plaše u isto vrijeme. Nedžad Ibrahimović u svom tekstu Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu, naglašava da se bh kinematografija „poslije 1995. godinezatekla na svojevrsnom brisanom prostoru ili preciznije, pustom polju, produkcijskom, kreativnom i semiotičkom. Neke zajedničke škole filma više nema, crni talas već dugo nikome ništa ne predstavlja, praška škola je zaboravljena, žanrovski  film, koji se povremeno javljao unutar nekada zajedničke kinematografije, više nije interesantan.“ U skladu sa tim, filmska umjetnost kao cjelina traga za svojim mjestom u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, pokušava se smjestiti u okviru jedne kulture koja se, također, iznova uspostavlja, pokušava se vratiti, ili pak zadobiti svoj značaj u njenom okviru.

Oživljavanje bh. kinematografije istovremeno označava i oživljavanje jedne kulture, gdje je osnovni cilj kreirati red iz vladajućeg haosa, zabilježiti apsurdnost i grotesku pozicije čovjeka koji se svakodnevno suočava sa smrću, spojiti fragmente razrušenih života i međuljudskih odnosa u jednu cjelinu. Film je na taj način stvorio uslove za postojanje jednog kruga publike, gledatelja, naroda koji će uroniti u svijet filmskog ekrana i tu pronaći odgovor na neko od gore postavljenih pitanja, suosjećati sa sižejnim tokovima radnje, sa filmskim herojima, smijati se i plakati zajedno sa njima, inkorporirati njihova iskustva u vlastito. Zanimljivo je da taj novi bosanski film ne okreće glavu od najaktuelnije teme – rata, nego se sa njom suočava na različite načine, spajajući elemente komičnog i tragičnog, svakodnevnog i izvanrednog, javnog i privatnog diskursa.

U BiH danas nema profesionalne filmske kamere, predratne producentske kuće (Sutjeska film, Forum, Bosna film…) su se praktično ugasile. U državi vlada opći kaos i javašluk dok novi, privatni producenti stežu kajiš svakoj kreativnijoj autorskojintenciji želeći što prije vratiti uloženi novac. Zbog toga Ibrahimović sa pravom zaključuje da je razvoj novog bosanskog filma ravan čudu, što se ogleda i u strukturi, formi i sadržaju nekih od najpoznatijih filmskih ostvarenja kao što su Savršeni krug, Ničija zemlja, Gori vatra, Grbavica, itd. Režiseri i scenaristi ne okreću glavu od ratnih užasa i stanja u kojem se BiH našla nakon rata, nego prihvataju poetiku ruševine, te fragmentarnost i njenu poetsku snagu. Čak ni prvi poslijeratni filmovi, neće zakoračiti u čisto dokumentarističko, ili patetičko prikazivanje užasa koji je sam sebi cilj, umjesto toga nudi komička olakšanja kao jedan od načina koji dodatno naglašavaju i podcrtavaju tragičnost životnih situacija ljudi tokom rata, ali i nakon njega.  Kako objašnjava Walter Kaufman u svojoj knjizi: Pitanje da li je tragedija mogućna u naše vreme zvuči paradoksalno zato što je tragično baš to vreme. Ako mi nismo bili očevici tragedija, ko jeste!

Bosanski novi film pokazuje da, iako smo primordijalno uronjeni u svijet koji nas okružuje, naše bivstvovanje određuje niz faktora, ono zavisi od različitih situacija u kojima se možemo naći, gdje do izražaja dolazi opizicija „mi“ i „oni“; ali i opozicija „ja“ i „oni“. Umiješati se, ući u strukturu života, ploviti rijekom sjećanja, zaborava, nadanja, ratova, pomirenja, ne znači promatrati svijet i svoje mjesto u njemu kao nešto što je prisutno isključivo sada i ovdje, kao prostor koji se može obuhvatiti jednim pogledom na horizont. Promatrati određeni problem mimo granica površinskog, jasno vidljivog, čulima spoznatljivog, znači prolaziti kroz njegovu strukturu, a ne ostajati na površini i mantrično ponavljati: Bitno je umiješati se!, dok riječi ne izgube smisao i postanu puki eho koji ostaje da odzvanja zonom komfornosti.


Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:
Becker Ernest: Poricanje smrti.
Cook David A.: Istorija filma.
Ibrahimović Nedžad: Bosanske filmske naracije.
Musabegović Sadudin, U: Bosanski duh (okrugli sto).Ž
Musabegović Senadin: Rat: konstitucija totalitarnog tijela.
Sidran Abdulah:Kost i meso.
Wolf Miroslav, Zrcalo sjećanja.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤