Kad umre pjesnik
Kad umre pjesnik, ostaju riječi
a polako žűti papir bijeli
i ne može nitko kraj da spriječi
al u riječi je pjesnikov život cijeli
Kad umre pjesnik, tu sjaja nema
odlazi plaho, tiho i skromno
na sanduku jedna krizantema
pozdrav mu šalje mrtvačko zvono
I prolazi vrijeme slike već blijede
korice knjiga postaju nijeme
negdašnja djeca imaju sijede
ko treptajem već prošlo je vrijeme!
A riječi stoje na starom papiru
skrivene daleko od srca ljudi
čini se da i riječi već umiru
zar nema nitko za njima da žudi?
A onda ih nađu nečije ruke
i pjesničke riječi sad opet žive
pa uplove knjige u slavne luke
sad pjesmama mnogi ljudi se dive!
I slave sada tog pisca slavnog
a škole čak nose njegovo ime
sjete se sad i groba davnog
mrtvom su pjesniku sad žive rime!
Prijatelj vječni
Dok živim i dah moj traje
mislim o njoj, ljubim je
i kad dah bude sve teži
a jesen života stiže (dani starosti)
želim biti u blizini
njenih očiju koje sjaje
i toplinom me griju
Želim da ona bude
čudesno lijepi cvijet
na putu mog života
čijoj se ljepoti divim
čiji miris mi uzbuđuje čula
sklapam oči i tonem…
…polusan, gubim svjesnost…
A kad se probudim
samo je grliti želim
poljubac blagi…
blag poput ljetne kiše
koji joj kaže sve!
Zora
Poljubiš me i onda namigneš
iz postelje ko srna nestaješ
ja ostajem, u mašti nekog drugog svijeta…
Kad nemir se pojavi u nama
kad srca su ranjena ranama
nasmiješiš se, i to je sve što meni treba
Zora, zora sad sviće nova zora
zora, zora sad su mirna sva naša mora
zora, zora u našem stanu miris dunja
zora, zora, nestala je sad svaka sumnja
Sa tobom, ja ostajem zauvijek
za mene si rođena oduvijek
I na sam kraj, nek nas odvede nova zora
Žena s mora
Volio sam s tobom u suton šetat
po rivi staroj što povijest pozna
kad prva lampa svjetlošću zasja
kad noć je zvijezdama obasjana
Sjeli bi tada u kalu staru
a vjetar ti kosu u moje lice nosi
dok ljubiš me nježno, oči ti sjaje
a jugo nam mirise s mora donosi
Kod kamene kuće, na klupi maloj
gledali često kako sviće zora
tad ribari dođu i galebi s njima
volim te najljepša ženo s mora!
Odlazak
Odlazak (u daleki svit zauvik)
Na Braču gdje bura puše
i sunce s neba sjaji
jedna mlada žena čeka brod
sav život joj stao u kofer dva
suznih očiju započinje pjesmu:
“Zbogom lipi dome moj
u nepoznat udaju me kraj
odlazim ti ja u dalek svit
otrgnuta kao mali cvit”
Jedan mladić sa prozora gleda
kako djevojku otac i mati grle zadnji put
sa suzom u oku on tiho plače
vidjet je više neće….
Zatvori škure i tužno počme pjevati:
“Zbogom draga moja Ive
u daleki odlaziš mi svit
ubraše te kao mali cvit
vidjeti više nikad te neću
od tuge za tobom ja…umrit ću”
…on polako silazi na rivu
prilazi djevojci a brod je već u luci
kaže joj samo : “Sretno Ive preko oceana”
Iva odgovara: “Hvala Stipe”
Kratko su se pogledali puni dostojanstva
a srca im tužna plaču
Iva se popne na brod i reče: “Zbogom”.
…..vidjeli više se nisu
Iva se udala u Čile
sa sobom ponijela posteljinu
koju nije imala ni staviti gdje
jer kreveta imala nije…
Stipe je izgubio život
u pomorskoj bitci protiv Talijana
u mornarici Austrijskog Cara
Za sve iseljene Hrvate koji su u prvom valu iseljavanja odlazili u Čile, Argentinu, Novi Zeland u strašno teške uvijete. I za sve koji su ginuli za tuđe vojske
Otkud sad ti
Otkud sad ti?
želio sam misliti na nju
na neku drugu!
…ah ti i tvoje tople oči
U mislima mi tvoje usne
ne bježiš mi iz misli
tu si, osjećam te…
Strah me, znam da ti si ta
takvu više neću naći
i znam da jaz postoji
ali ja mrzim matematiku
a volim voljeti
meni drage ljude
Zagrljaj i poljubac
i više nismo tu
u moru smo želja
na nebu osjećaja…
Kako živiš sad?
Pada snijeg i hladno je
miris neki vrati me
u vrijeme, kad tebe sam volio
Noćas nema spavanja
osjećaja navala
a bio sam te zaboravio
U misli utonem sad
sjetim se tebe i nas
proljeće, veliki grad
u srcu čujem ti glas
U trenu opet sam mlad
ljubav je samo za nas
bijeli snijeg vrati me tad
u hladnu stvarnost za čas!
A gdje si sada mi ti, ljubavi
Za stariju rock generaciju koja je prve ljubavi doživjela dok su dečki služili vojni rok diljem bivše države
Bilješka o autoru:
Stjepan Boto, bosanskohercegovački i hrvatski pisac, rođen je živi i radi u Ljubuškom. Diplomirao je novinarstvo na Filozofskom fakultetu, Sveučilišta u Mostaru, a zaposlen je u odjelu za kulturu grada Ljubuškog. Pisac je pjesama i kratkih priča, objavljuje pjesme na stranici Poezija noći. Njegove pjesme prožete su ljepotama rodnog kraja i prelijepih pejzaža, motivima rijeke Trebižat, slapova Kravice, kao i duhovnošću te ljubavnom tematikom.
