Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Narodno pozorište Sarajevo

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja općine Blatuša

Nakon Stoppardovih Rozenkranca i Guildensterna eto još jedne inačice Shakespearova Hamleta u Teatru itd. Ovoga puta bez bogatstva profinjenih anglosaksonskih kalambura, ali zato s puno krvave istinitosti i lokalne sočnosti naših dinarskih zaselaka. Hamlet gledan očima naših dalmatinskih zagoraca i Hamlet njihov, jednako krvav kao i izvorni, Shakespearov.

Izenađuje nas Brešanov dramski prvijenac, djelo sagrađeno doduše na poznatu predlošku, ali obogaćeno tolikim primislima o našim poratnim i ne samo poratnim prilikama da je izvornije od mnogih drama koje smo godinama gledali na domaćim pozornicama, a svoju su tobožnju suvremenost često znale zasjenjivati općim mjestima iz dobro poznate zalihe ezopovski usmjerenih izražajnih sredstava. Brešanu, osim Shakespearea, velikog, najvećeg doduše izvorišta, teško da ćemo moći pobliže odrediti neki uzor, a što je još zanimljivije, nećemo ga niti lako svrstati u neki od hrvatskih dramskih tijekova. Njegov Hamlet u Mrduši Donjoj nije, naime, niti folklorna drama, nije niti pučki igrokaz, nije laka satira i obračun s obilježjima posebnosti nacionalna značenja. Pecija kao prispodoba ne dolazi u obzir, Budakov folklorni cirkus odviše je, možda, dramaturški vješt, ponekad i nasilu kazališno dotjeran, precizan u nizanju efektnih prizora. Ako bi Brešana po svaku cijenu valjalo smjestiti u neki odjeljak naše dramatike, vjerujem da bismo ipak najlakše u njega pronašli one stilske i dramaturške značajke, kakve se pokatkada zapažaju u Kosora. Mislim ponajviše na elementarnu snagu zemlje, na njenu surovost i bespoštednost vezivanja svojih izdanaka za sebe samu, na neraskidivost dramskoga junaka i tla iz kojega je ponikao, na onu pupkovinu koja ga napaja često i životinjskim instinktom, ali i blagošću pogleda, koja mu udahnjuje dah prepoznatljivosti, ali i obris vječnoga prokletstva, jer takac je dramski junak osuđen na život u toj svezi koje se neće moći odreći nikada. To je ono što Brešana povezuje sa hrvatskom dramskom književnošću, ali ima u njega još jedno stilsko obilježje po kome je više naklonjen našoj folklornoj no urbanoj književno-dramskoj struji. To je izvoran, svjež i nepatvoren jezik, govor opor i grub hrvatskih gorštaka iz Zagore, gdje se Bog i Isus rjeđe zazivaju kao spasitelji, a mnogo se češće njihovo ime spominje kao općepoznata poštapalica – kolokvijalna psovka.

Odredivši tako barem približno Brešanu mjesto unutar tijekova hrvatske drame, valja nam sada pobliže promotriti njegova Hamleta u Mrduši Donjoj, i sa strane dramaturške. Predložak klasične drame ostaje u Brešanovu djelu jedna od njegovih sastavnica. Seljaci uvježbavaju predstavu Hamleta u okviru frontovskih kulturno-prosvjetnih djelatnosti, i to prema pričanju Šimurine, taj predugački estradni monolog, koji se u interpretaciji Mirka Vojkovića pretvorio pomalo u glumačko samoisticanje, dio je drame koji bi valjalo radikalnije promijeniti, jer taj je postupak nastao očito prema poznatim predlošcima u literaturi, gdje nisu rijetki seljačkim očima ispričani događaji u nekim gradskim sredinama. Nozanimljivo je da usoredo s rađanjem predstave Hamleta, koju mora – po partijskom zadatku prirediti mjesni učitelj, i u tu svrhu strukturu Shakespearova djela posve prilagoditi socrealističkim i zidno-novinarskim dramaturškim i idejnim premisama, unutar glumačke družine koju sačinjavaju sve mjesni društveni i politički vrhovnici dolazi do prave, krvave i tragičke hamletovske situacije, s jedinom razlikom što nema Hamletove osvete i što nema kažnjenih. Mrak, gluhi mrak na pozornici obavije, odjednom, i diletantsku predstavu i sudbine njenih protagonista, a Mrduša Donja, njeni zločinci i njeni stanovnici čista obraza nisu uspjeli dočekati svog Fortinbrasa. Taj crni, mračni završetak koji protiče u topotu nogu teškog, bremenom povijesti opterećenoga kola, stravično je upozorenje ali i slika rezignacije, gdje je u poratku svome izvorištu, poput Anteja, pojedinac ipak najsretniji kada se dodiruje svog kamena, kada zaigra svoje kolo i otegne žalosno, vapijuće ojkanje čiji odzvuci dopiru do srži kostiju.

Redatelj ove predstave Božidar Violić oštro je podvlačio različitosti u strukturi Brešanove drame lučivši njene slojeve, ali i nastojeći da se oni što je moguće više približe, pa čak i spoje u posljednjim prizorima, kada se igra Hamleta te igra oko i unutar Hamleta obzanjuje gledalištu kao stvarna tragedija. On je u namjeri što žešćega potcrtavanja folklorne, rustikalne pa isurove strane Brešanova djela odustao od klasične kazališne dvorane, pak je u želji za istinosličnošću, improvizirao pozornicu i gledalište u jednoj od sporednih prostorija Teatra&td, koju je opremio kao jednu od tisuću dvorana po našim selima u poratnom vremenu, sa zidnim novinama, neoblanjanim klupama, zastavama i parolama. U tom izvanrednom ambijentu, gdje jedino gledatelj donekle pati s neudobnosti, nema mnogo mogućnosti za prostorno rješavanje scenskih situacija, pa se je Violić ograničio na građenje predstave što počiva vrlo čvrsto na spletu odnosa unutar sudionika zbivanja, a ne toliko na vizualnom predočivanju somatskih aspekata tih zamršenih spletova. Ima tu obilja dramske napetosti, međusobnih sukoba što se zrcale tek u pogledu ili grču ličnoga mišića, a posvemašnja povezanost ovog Hamleta s tlom iz kojega su mu junaci izrasli, vidljiva je u svakom odsječku predstave, napose u onim prizorima kola, žderanja i odavanja piću, kada instinkti poput neobuzdane bujice provaljuju iz pojedinca.

Glumci su imali izuzetno zahvalne zadaće koje su im omogućile oblikovanja velikih dometa, no u toj naoko lakoj igrivosti Brešanova teksta skrivala se opasnost, što se gotovo pokazala pogubnom. Folklorna, naime, obilježja kako u značajevima tako i ugovoru, mogla su predstavu odvesti u jeftinu slikovnicu punu smiješnih prizora, i sniziti je tako na komediju o seljacima. Violić je, međutim, nastojao i kod svoje je družine postigao ono poistovjećivanje glumaca sa cjelokupnim nizom dramaturških posebnosti Brešanovih, gdje naročito etnografska njihova obojenost nije postupak za sticanje komičkog dojma, već autonoman književni izraz pomoću kojega glumac gradi svoju ulogu. Tako smo u interpretaciji vrsnih sudionika zbivanja doili tragediju kakvoj se ni nadalinismo, jer gledalište je bilo daleko od pomisli da karikaturalni obrisi seljačkih osobnosti naznačuju neki izvanju njihovu neobičnost, Ono ih je prihvatilo kao osobenjake, ali i ljude koji u igri igraju igru s najvećim ulogom, vlastitim životom.

Ostaje tako u sjećanju robustan, krvožedni i bahati Krešimir Zidarić kao Bukara, mjesni defraudant i denuncijant, zatim izvanredni pripuz toga silmika Zvonko Lepetić koji je u životu Puljo a u drami Polonije, duhoviti Špiro Guberina i učitelj Zlatko Crnković, koji je dao nenametljivu i decentnu karikaturu, osvježenu, za ovoga glumca neobičnom notom ironije. Iznenađenje večeri je Vlasta Knezović sesoska cura koja u Mrduši Donjoj nastupa kao Omelija. Bijaše to kreacija puna ustreptale mladenačke čežnje za dragim, izražena tek pokojim pogledom, bijaše to i strah izražen istim okom, konačno i nemoć iskazivana tek poniknutom glavom ili oborenim vjeđama. Toliko mladenačke glumačke poezije većdugo nisam sreo na jednoj od zagrebačkih pozornica. Božidar Boban kao Hamlet jedini je donekle ispadao iz okvira predstave. On je po svaku cijenu želio glumiti pravoga Hamleta, premda mu to Brešan nije niti namijenio, a niti svojim tekstom dopustio. Sav u konvulzijama, bio je više neurastenik no partner smirene i ponizne svoje Omelije, a njegov „pravi“ glumački izraz oštro je odudarao od ostalih sudionika predstave koji su uspijevali svoja glumačka obličja obojiti teško prepoznatljivim obrisima „diletantizma“ i tako se Brešanu i njegovim nakanama približiti do gotovo savršene sukladnosti.


Izvor: Batušić Nikola: Drama i pozornica.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤