Proza: Luka Bošković, poglavlje V Umjetnica II

Luka Bošković

Umjetnica II

„Pusti me prokleta ženo!“, viknuo je na nju čovjek čim je ona prišla da očisti krv sa patrljka. Strgnula je komad svoje bluze da očisti krv, ali taj čovjek je prestao plakati i bio je bijesan.

„Ne diraj me! Baci tu krpu na pod! Sam ću skloniti krv i u Hramu ću naći rješenje! Ja sam sveti čovjek, nemoj me prljati svojim pokvarenim duhom!“, čovjek je uzeo krpu sa poda i počeo čistiti krv, ali ispod krvi nije ostala nikakva rana, samo koža preko mjesta gdje bi trebali biti kost, meso, vene i arterije.

Umjetnica, i dalje staložena jer je navikla tokom života na takve reakcije ljudi. Ne vole svi grotesku, a kamoli da vole nešto morbidnije poput istine. „Vi ste onaj luđak iz Hrama“, uzvrativši čovjeku uvredu sa nadom da će joj makar Prosvjetljeni dati neku ideju ako već ne može ući u Gradsko groblje. Od svih Tanaćana koje je mogla sresti večeras, srela je onog što je izmislio zabranu.

„Luđak?! To može samo neki demon poput vas misliti za mene. Ja sam duhovnik! Ja sam na svetoj misiji pronalaska Boga..“

„A ja sam večeras na misiji da naslikam nešto što nikad niko nije vidio. Putevi su nam se susreli, željeli vi to ili ne“, Za sebe je pomislila da možda ipak može dobiti inspiraciju, samo treba navesti nesretnika na razgovor. Ako već negativno reaguje na čin dobrote, možda će na podsmijevanje reagovati prijateljski.

Čovjek ju je promatrao u čudu misleći nešto za sebe i  u bradu promrljao nešto što zvuči kao „Čudni su putevi Božji. Prvo ona  žena, biće, sad demon da mi pomaže.“ i odgovorio joj je.

„Dobro! Možete mi pomoći makar da se vratim do Hrama. Previše sam slab sad i strah me da ću se srušiti, ali ne dirajte me. Možemo pričati jer mogu odbaciti vaše riječi, ali vašu prljavštinu sa kože ne mogu“

Umjetnici bi drago što je Prosvjetljeni pristao na razgovor. Za sebe pomisli da ako je već toliko duhovan, možda joj može ispričati nešto što ostai nisu vidjeli i ona može to naslikati. Možda bude slikala anđele za razliku od demona.

„Oče“, podrugljivo oslovi Prosvjetljenog, „zar nije noć samo za demone poput mene? Zašto ste vi hodali ovako kasno? Zar ne biste trebali biti zaštićeni doma u Vašem Hramu gdje ne mogu zlikovci doći?“

Čovjek ju je pogledao i znao je da mu se podsmijeva, ali i on je bio naviknut da ostane hladan na podsmijevanje i odgovorio je kao da je čuo samo riječi bez ikakvog tona.

„Vjerovatno ste već čuli, valjda roditelji od djece koja se kod Vas uče slikanjem znaju poštovati svoje obaveze“, na ovu posljednju riječ je čovjek značajno pogleda, „da planiram pozvati jednog arheologa da prekopa Gradsko groblje i da svoja otkrića obznani građanima Tanata.“. Rekao je ovo svečano kao da se nalazi pred punim hramom, a ne pred ženom koju on smatra za negativca.

Umjetnica je morala glumiti šok. Ovaj čovjek pred njom dobro zna da ona ne priča ni sa kim iz Tanata. Ne zove je demonom samo zato što je ne voli, već je vidio njene sliki i vidi kako ona izbjegava druge Tanaćane i kako drugi Tanaćni izbjegavaju nju. Zaboravila je svoj susret s onim čovjekom što joj je tako lijepo ponudio kafu neki dan. Šteta, pa se nije mogla sjetiti koliko je dana prošlo od tog susreta. Zar je toliko uranio? Zna li Prosvjetljeni da je arheolog već tu u Tanatu?

„Vi?! Vi ćete prekršiti svoju najsvetiju i najuzvišeniju zabranu?“, iz šoka je opet nastavila u podsmijevanje jer se čini da Prosvijetljeni zna samo razgovarati kad ga neko ne shvaća, „Jeste li to večeras htjeli malo proviriti u groblje prije nego što počnu radovi?“

Čovjek je mrko pogleda na posljednju zamjerku i mrtvo ozbiljno reče: „Čini mi se da se nisu naši putevi sreli u potrazi za Bogom i potrazi za slikom. Vi ste svjesni toga da ste već dovoljno Tanaćanka da ne smijete ni Vi ući u groblje? Kosa Vam već postaje više smeđa nego zlatna“, podigao je svoju ruku bez šake i nastavio, „Ovo ste mogli biti Vi.“

Toliko je tužno rekao tu zadnju rečenicu da je Umjetnica pomislila da ipak Prosvetljeni nije onoliko zao, osuđujući moralista kakvim ga je i smatrala.

„Čuvat ću Vašu tajnu ako ćete Vi čuvati i moju“, reče čovjek i žena se složi.

Na daljem putu joj je on ispričao o Crvenokosoj, šta mu je dala i šta je sve vidio u Hramu prije nego što je otišao do Groblja, a Umjetnica je njemu pričala o tome kako je dva puta umrla i šta je sve vidjela prije nego što je bila vraćena u život. Kako joj je Prosvjetljeni pričao o Crvenokosoj ženi, ona se sjetila jedne svoje slike Vrane i Sove, pa mu je ona ispričala ponešto i o svojim slikama.


„Ta Vaša Crvenokosa žena me podsjeća na jednu staru sliku što sam slikala. Na njoj se nalazi jedna litica i na njoj se nalazi vrana koja zrači crvenilom. Vrana sa litice promatra sovu sa krilom kroz koje je proletjela strijela kako pada u ambis. Oko sove blago zrači ljubičasti sjaj.“

„Da, da. Ta žena je imala oko vrata neku ogrlicu u obliku vrane. Ima rubine za oči i oni tako jezivo gledaju u vas, kao da vam dušu mogu progledati. Ako se sjećam prije nego što sam ostao bez šake, kao da sam na vrhu goblja vidio neki ljubičasti sjaj. Ovo je sve čudno. Strah me da sam pokrenuo nešto zbog čega ću zažaliti.“

„Iz oba svoja umiranja, mogu Vam reći da je sve u ovom svijetu nekako čudno povezano. To moje slike govore, samo što prikazuju onu mračnu stranu. Iskreno, kad sam Vas srela, mislila sam da ćete mi dati neki inspiraciju da naslikam svjetliju stranu povezanosti, ali Obješeni Mjesec i taj simbol što ste na stolu pronašli bi bile dobre slike.“

„Morate to naslikati! Ja ne smijem govoriti Tanaćanima šta sam vidio, izgubit će vjeru u mene, ali moraju i oni znati dokle moj put do Boga vodi. To im dugujem. Samo, nismo nikako vodili ovaj razgovor večeras. Možemo li se složiti u tome?“

„Naravno. Ja ne otkrivam odakle dobivam inspiraciju. Večeras ste čuli samo za one slike što sam ih slikala poslije smrti od Pigmalionovog poljubca. Čak, vi ste i jedini dobili potvrdu da sam tada prvi put umrla“

„Ovo je vrijeme tajni i moramo biti tajnoviti jer me strah šta se može u onom Groblju pronaći. Ja nisam spreman da se odreknem onoga u šta vjerujem čitav život, ali već sam za jednog demona se uvjerio da je čovjek. Poslat ću Vam arheologa kada stigne da pogleda slike, možda će mu pomoći u istraživanju da vidi šta ste vidjeli“

I tako , stigli su oni do Hrama. Prosvljetljenji je krenuo rukom podignuti kapu u znak poštovanja pri pozdravu, ali nije mu navika prihvatila gubitak šake i oborio je kapu na pod. On i ona su istovremeno krenuli po kapu, ali ju je on digao jer je ona na ćelavoj glavi Prosvjetljenog prepoznala tetovažu iz jednih svojih starih slika zbog čega je na sekundu zastala. Prosvjetljeni je vratio kapu na glavu i pozdravili su se uz ponovno obećanje da niko ne smije saznati za događaje  i razgovor te noći. Umjetnica je stajala ispred hrama i razmišljala o tetovaži na glavi Prosvjetljenog kad je u daljini spazila teturanje osobe zlatne kose sa nožem u ruci koja je išla ravno prema njoj.


Bilješka o autoru:

Luka Bošković, rođen u Sarajevu kao Blizanac u podznaku Lav, je student arheologije i historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osim studiranja, bavi se pisanjem (pretežno pjesama koje objavljuje na FB stranici: Lux Noctis – Poezija), učenjem jezika (trenutno uči kineski jezik) i skupljanjem knjiga. Trenutno izvršava funkciju predsjednika Studentske asocijacije studenata Filozofskog fakulteta. Također, član je MENSA-e.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤