Dnevnik u doba korone: Zapis o knjizi “Beara”

Become a Patron!


 Dnevnik u doba korone: Zapis o knjizi Beara

Danas je 11. 4. 2020. godine (subota)

Sve nas, stanovnike Zemlje, muči pandemija Korona virusa. Za mnoge, posebno nas na prostorima bivše Jugoslavije rođene nakon ratova devedesetih, predstavlja jednu vrstu rata (autor ovih redova rođen je 1997) Svi smo svjedoci udarnih naslova, svakodnevne smrti zaraženih, brojanju novozaraženih, brojanju onih koji su se, srećom, oporavili, videa na društvenim mrežama, na kojima vidimo ljude kako u paničnom instinktu za preživljavanje kupuju sredstva za dezinfekciju, hranu, vidimo fizičke obračune po marketima za jedinu preostalu vreću brašna.

Jedni tvrde da je situacija ozbiljna, izrečene su mjere zabrane kretanje – djelimično poštovane, drugi pak da je sve zavjera, namjerno izazivanje virusa – ljudski faktor „stvaranja“, treći jednostavno kažu: Božije davanje. Valjda tako najlakše podnose situaciju. Porodično smo razgovarali da li će i ove godine biti TV prijenos poruke vjernicima širom svijeta povodom Uskrsa, ili će Korona u drugi plan baciti Urbi et orbi.

Jedna od današnjih vijesti koja se, ne slučajno, kod mene izdvojila jeste obilježavanje svakog jedanaestog u mjesecu u mom gradu, u Tuzli. Za neupućene, svakog jedanaestog u mjesecu Majke Srebrenice u Tuzli, kod Čaršijske džamije, obilježavaju i podsjećaju na genocid u Srebrenici. Danas, zbog Korana virusa, su prvi put u 24 godine spriječena da izađu. Danas je na njihovom mjestu bio Nihad Suljić. Nismo se upoznali. Svjedočio sam njegovim humanitarnim akcijama i pomaganju migrantima koji su došli u Tuzlu preko njegovog fb. profila.

Zašto baš danas pišem o ovome? Slučajno, ili sudbonosno određeno, danas sam dovršio čitanje knjige Beara autora Ivica Đikić. Za Vas koji ne znate ko je Ivica, sigurno ćete znati za film Danisa Tanovića iz 2010. Cirkus Columbia. Rađen je prema romanu Ivice Đikica – Cirkus Columbia. Prvijenac za kojeg je Ivica dobio nagradu Meša Selimović 2004. godine u Tuzli.

Knjigu mi je preporučio pozorišni reditelj Zlatko Pakovic na radionicama povodom predstave Crkva bosanska u Narodnom pozorištu Tuzla. Jedan fb. status me ponukao da ovo pišem, iako ne znam ima li ikakve svrhe o ovim temama pisati u doba pandemije. Status je govorio o tome koja je poenta u ovim vremenima čitati knjige? Zar se čovjek može u ovakvom sosu baviti mislima „nekih“ ljudi prenesenim na listove papira? Ja sam mišljenja da može! Već nekoliko sedmica nisam napustio kuću. Vijesti pratim onoliko, koliko mislim da nije štetno. Uglavnom broj novozaraženih, izliječenih i umrlih. Nadam se vijesti da je otkriven lijek za virus i da se svi možemo vratiti u „normalu“. Otac traženju posla, kojeg je nadavno izgubio zbog pandemije, mama generalnom sređivanju kuće – kad otac i ja nismo prisutni, ja radu na diplomskoj predstavi i diplomiranju na ADU Tuzla, igranju predstave Pijana noć 1918 u Narodnom pozorištu Tuzla, radu i druženju u Pozorištu mladih Tuzle. Sigurno i vi, koji čitate, imate svoje viđenje vraćanja u normalu.

Meni se u životu knjiga pokazala najboljim bijegom od stvarnosti. Provjerenim lijekom za boljke, ali i uzrokom novih boljki, onih misaonih, koje se ipak lakše podnose od ovih „zemaljskih“. Nakon preporuke, tražio sam knjigu po knjižarama, nažalost, nisam je uspio naći. Sva sreća pa sam se usudio pitati i od autora dobio knjigu Beara. Knjiga me ostavila u „raskoraku“. To je moć dokumentarnih romana. Imate osjećaj da je autor redova koje čitate bio na mjestu dešavanja i „usput“ zapisivao sve ono što vidi. Borio sam se s njom. Sve riječi, rečenice, događaje, koje je Ivica dokumentarno napisao i poredao, u mojoj su glavi oživljavale, neke su se i rekonstruisale u mojim snovima proteklih noći. Ipak bilo mi je lakše, nego gledati snimke, fotografije i bijele nišane u Potočarima. U Srebrenici sam do danas bio dva puta.

Nemam dovoljno snage da detaljnije pišem o knjizi i mojoj impresiji o istoj, jer ću svojim skromnim vokabularom doprinijeti da se čitaoci ovih redova udalje od knjige, a to mi nije namjera. Ovom prilikom zahvaljujem se njenom autoru za dokumentarni prikaz događaja u književnoj formi. Moj duboki naklon gospodine Đikić.

Jedno upozorenje potencijalnim čitaocima knjige: kada vas porazi ljudska, planirana i smišljena, zloba, kada, već viđene i događaje o kojima ponešto i znate, ponovo na svoj način proživite čitanjem knjige Beara pisac vas post scriptumom, koji je jedini dio fikcije u ovoj knjizi, „sahrani“ progovarajući maštom o ljudima čije sudbine nikada nećemo saznati, o učesnicima koji neće sjediti u optuženičkim klupama, a živjet će ostatke svojih života i umirati neprestano, vraćajući se u tih nekoliko julskih, paklenih dana 95. godine na prostoru oko Srebrenice.

Čitajte knjige Ivice Đikića! Ako već izbjegavate u ovo doba čitanje ove vrste knjiga, čitajte nešto drugo, ali čitajte. Samo nam knjiga može spasiti ovo malo zdravog razuma, što nam pandemija nije uspjela zaraziti.


Autor: Mirza Pinjić

Upute na tekst:

Ivica Đikić: Beara – Dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici.
Ivica Đikić: Cirkus Columbia.
https://okanal.oslobodjenje.ba/vijesti/prvi-puta-nakon-24-godine-jedanaestog-u-mjesecu-trg-slobode-u-tuzli-prazan/19313/
http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/viewnewnews.php?id=90087

Bilješka o autoru:

Pinjić Mirza rođen 1997. u Tuzli. Studira na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, odsjek – Gluma. Pjesme su mu objavljivane u zbirkama DRUŠTVO ŽIVIH PESNIKA – ZBORNIK NAŠE POEZIJE DŽP – DIGITAL II iz Čačka, UDRUŽENJE METAMORFOZA – OTISAK, SIMFONIJA DUŠA, LUKA OSJEĆAJA, u zborniku pjesama 28. Međunarodni pesnički konkurs Garavi sokak, Inđija 2017.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! ❤