Rimski nadgrobni spomenici na prostoru današnje Srebrenice
Priča koju pričaju nadgrobni spomenici municipia Malvesiatuma: ikonografski prikazi, simboli i motivi pojedinih kultova
Simbol je prozor u dva svijeta, unutrašnji i spoljašnji, i to tako namješten da se ne samo ima uvijek šta vidjeti, nego tako da se i to što se vidi uvijek ima s čim drugim povezati: simboli se ulančavaju(…)Simboli, pa čak i neki najjednostavniji prikaz biljnog vijenca ili vitice, imaju posebnu značenjsku vrijednost na nadgrobnim spomenicima. Na spomenicima se pojavljuje prikaz biljnog vijenca i biljne bordure, posuda iz koje izlazi vinova loza, Atis, zatim prikaz delfina, grozdova i poprsja pokojnika.
Kako navodi Veljko Paškvalin, motiv biljnog, tj. vegetabilnog friza koji je čest na sepulkralnim spomenicima sa područja municipija Malvesiatuma, ukazuje na mogućnost da je u Skelanima postojao klesarski centar, radionica, ili pak njih nekoliko, koje su bile zadužene za izradu spomenika.Također, Paškvalin ukazuje na činjenicu da je ovaj motiv biljnog friza blizak motivu akantovog lista, što je karatkteristično za kulture koje su se nalazile blizu obale, a to bi, dakle, govorilo da je područje centralne Bosne u rimsko doba bilo bliže kulturnim uticajima koji su stizali s područja istočne obale Jadrana. Na spomeniku iz Ježevice, na kojemu se navode imena pet članova jedne porodice, javlja se motiv biljnog friza, tj. bordure koja se nalazi na okviru natpisnog polja, a on je pored dekorativne mogao imati i ulogu pokazivanja osobina, vještina ove klesarske radionice. Klesarska radionica nejvjerovatnije je bila i u Rudom.
Kada govori o jednom spomeniku iz Skelana koji ima oblik stele u čijem zabatu je prikazan biljni vijenac, Ante Škegro naglašava da se tu radi o tzv, coroni laurei, koja je mogla izražavati pravdu, čast, a mogla je imati i zaštitnu funkciju. Na istom spomeniku se nalazi i prikaz dvaju sučeljenih delfina, kao i prikaz grozda, a sve to ukazuje na postojanje kulta boga Dioniza. Pojava delfina uz Dionisa predstavlja njegov atribut i vjerojatno uz vinovu lozu dopunjuje sliku ovog kulta na piramidalnom dijelu cipusa iz Skelana.
Prikaz delfina sa sobom može nositi i niz različitih konotacija vezanih za ideju putovanja i prelaska pokojnika u zagrobni život, oni, kako navodi Dubravka Balen-Letunić u svom tekstu o Japodima knjizi Ratnici na razmeđu istoka i zapada, starije željezno doba u kontinentalnoj Hrvatskoj su bića koja prate boga mora, a isto su tako i pratnja umrlih u podzemno carstvo smrti. Iako se navedeni opis kojeg daje Balen-Letunić, odnosi na period prahistorije, jasno je da se sam simbolički značaj ovog ikonografskog prikaza može tumačiti na taj način i u kasnijim periodima. Dakle, prikaz delfina na nadgrobnim spomenicima može funkcionisati kao simbol bića koje prevozi duše pokojnika u podzemlje, poput lađaša Harona koji prevozi duše mrtvih preko rijeke Stiks.
Na 7 nadgrobnih spomenika pronađenih na ovom području javlja se prikaz Atisa, što je u direktnoj vezi sa idejom zagrobnog života. Način prikazivanja Atisa na ovim spomenicima, tj. njihova sličnost, ukazuje na mogućnost, kako navodi S. Kojić da je na području municipia Malvesiatuma postojala klesarska radionica.Kada govori o prikazima Atisa, N. Vulić objašnjava kako je Atis na nadgrobnim spomenicima zapravo predstavljen u svojoj funckciji pastira umrlih duša.
Atis je božanstvo koje je, kako objašnjava Imamović u svojoj knjizi Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, pored Mitre, predstavlja najčešće predstavljeno orjentalno božanstvo na antičkim spomenicima iz BiH, a zanimljivo je da se u većini slučajeva nalazi na bočnim stranama nadgrobnih spomenika, kao što je slučaj i sa prikazima Atisa spomenicima iz municipija Malvesiatuma. Nama su, istina, nepoznate teološke finese toga kulta, ali bismo mogli pretpostaviti da je kanon toga kulta svojim vjernicima i pobornicima identificiranje ili združenje sa samim božanstvom, do čega je, valjda, trebalo doći po smrti vjernika. Na spomeniku iz Misajlovine nalazi se prikaz tzv. tužnog Atisa (trauerdnur Attis, Attis funeraire) koji ima porekrižene noge i u ruci nosi izvrnutu baklju.
Spomenik iz Visibabe prikazuje Atisa kako plovi na lađi, dok u ruci drži veslo, a kako objašnjava Georg Stanley Faber u svojoj knjizi Origin of Pagan Idolatry, Atis se ikonografski ćesto prikazuje tako što stoji na brodu, što je u vezi sa samom idejom putovanja u zagrobni svijet, koja predstavlja simbol putovanja, prelaska pokojnika u zagrobni svijet, te mitologijom koja okružuje figuru Atisa. Ovaj kult je posebno značajan za proučavanje stanovništva municipija Malvesiatuma, jer govori o tome da su ovdje živjeli ljudi iz različitih dijelova svijeta, pri čemu Imamović navodi kako su i domoroci mogli preuzimati neke temeljne postulate ovog kulta koji je na područje municipija došao preko Rimljana. Veljko Paškvalin naglašava važnost reljefnog prikaza Atisa na bočnim stranama nadgrobnih spomenika, koji ne ukazuje samo na vjerovanje u zagrobni život, nego i u to da je pokojnik na čijem spomeniku se nalazi ovaj prikaz najvjerovatnije bio pripadnik kulta boginje Kibele, a jedan od centara ovog kulta, s obzirom na učestalost prikaza Atisa na nadgrobnim spomenicima, mogao je biti i u Skelanima.
Na jednom spomeniku iz Crvice se pored Atise nalazi i prikaz vinove loze, dok se na jednom spomeniku iz Skelana nalazi prikaz vinove loze sa grozdovima koja izranja iz rebraste posude, a tu je i prikaz dva stilizirana ljudska lika. Paškvalin naglašava kako je prikaz vinove love, pored izrazitog dekorativnog aspekta, imao i kultnu ulogu, pri čemu je ukazivao, prije svega, na kult boga Dioniza. Na spomeniku iz Starog Broda nalazi se prikaz vinove loze koja izranja iz posude, a s obzirom na to da je vinova loza na nadgrobnim spomenicima ćesto predstavljena tako što izlazi iz posude, na temelju samog tipa posude moguće je prepoznati različite klesarske radioce, a jedna od njih je i ona za koju Paškvalin smatra da je bila u Skelanima. Paškvalin naglašava kako prikaz grozda upućuje posve jasno na zaključak da se radi o atributu kulta Dionisa i o pripadnosti pokojnika ovom kultu.
Pojava ljudskih likova, tj. stiliziranih prikaza pokojnika na spomenicima iz municipia Malvesiatuma nije česta pojava, tako da se javlja svega nekoliko spomenika sa ovim motivom, prije svega, tu je spomenik iz Skelana, gdje su prikazana poprsja dvaju pokojnika, jedne ženske i muške osobe, a s obzirom na to da je spomenik uništen, moguće ke vidjeti samo ostatke prikaza nakita i nošnje, a ne i lica ovih ljudi. Također, gore navedeni spomenik iz Skelana, gdje se pojavljuje prikaz vinove loze koja izranja iz posude, kao i prikaz dva ljudska lika, jako je bogat po svom ikonografskom sadržaju. Radi se o bradatim, gologlavim muškarcima, lijevi u desnoj ruci drži snop od sedam klasova, a u lijevoj palicu, dok desni u ruci drži kalup za cipele, dok su kraj njega uklesani alati, tj. šilo i nož, što, kako navodi Patsch, naglašava o zanimanje prikazanog lika. Na taj način su prikazane dvojake karakteristike osobe kojoj je nadgrobni spomenik posvećen, jer je sa jedne strane prikazan vlasnik zemljišta koji u ruci drži žito koje pokazuje plodnost i bogatstvo njegove zemlje, a sa druge strane je zanatlija, što, po Patschu, predstavlja naglašavanje činjenice da zanatski posao nije spriječio ovu osobu da postane duovir. Iz Skelana potiče i jedan spomenik na kojemu je prikazan lik mlade djevojke koja po Patschovoj interpretaciji u ruci drži jaje, a tu je i prikaz akantusa. Laura Chioffi u svom tekstu Death and Burial, u okviru knjige The Oxford Handbook of Roman Epigraphy, objašnjava kako je pojava ovog cvijeta na nadgrobnim spomenicima direktno povezana sa vjerovanjem u zagrobni svijet, u život koji se nastavlja i nakon smrti. Sličan prikaz žene koja u ruci drži jaje nalazi se na još jednom spomeniku iz Skelana, gdje su najvjerovatnije predstavljeni supružnici čija imena se navode na spomeniku.
Nadgrobni spomenici, pored toga što pružaju neke osnovne podatke o pokojniku/pokojnici i njegovom/njenom životu, zahvaljujući simbolima, motivima, i prikazima koji se na njima pojavljuju, pružaju jednu mnogo širu sliku, omogućavaju razumijevanje sam odnos stanovnika municipia Malvesiatuma prema smrt i pokojnicima.
Autorica: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Belen-Letunić, Dubravka: Ratnici na razmeđu istoka i zapada, starije željezno doba u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Bojanovski Ivo:Arheološko- epigrafska bilješka sa Drine.
Bojanovski Ivo:Municipium Malvesiatium s najnovijom epigrafskom potvrdom municipija iz Misajlovine (Rudo).
Bojanovski Ivo: Severiana Bosnensia.
Bojanovski Ivo:Antičko rudarstvo u unutrašnjosti provincije Dalmacije u svjetlu epigrafskih i numizmatičkih izvora.
Bojanovski Ivo:Bosna i Hercegovina u antičko doba.
Bojanovski Ivo:Antičko rudarstvo u Bosni u svjetlu epigrafskih i numizmatičkih izvora.
Cesarik Nikola iGlavaš Ivo:Cohortes I et II Millitaria Delmatarum.
Laura Chioffi:Death and Burial.
Faber Georg Stanley:Origin od Pagan Idolatry.
Grbić Dragana:Plemenske zajednice u Iliriku – predurbane administrativne strukture u rimskim provincijama između Jadrana i Dunava (I – III vek).
Imamović Enver:Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine.
Imamović Enver:Srebrenica i okolica u rimsko doba.
Kojić Sofija:Jedan prilog proučavanju religije Ilira u rimsko doba.
Kulenović Tvrtko:Rezime: autorefleksija, umjetnost i komunikacija, prozne magije.
Loma Svetlana:Municipium Malve(n)siatium u svetlu epigrafskih spomenika.
Mesihović Salmedin:Antiqvi homines Bosnae.
Mesihović Salmedin:Plinijevske peregrinske civitates na prostoru današnje Bosne i Hercegovine.
Mesihović Salmedin: Orbis Romanvs.
Pašalić Esad:Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini.
Paškvalin Veljko: Nekoliko epigrafskih spomenika rimskog doba iz Bosne i Hercegovine.
PaškvalinVeljko:Antički sepulkarni spomenici s područja Bosne i Hercegovine.
Patsch Carl:Arheološko – epigrafska istraživanja povijesti rimske provincije Dalmacije.
Sergejevski Dimitrije: Rimski spomenici iz Bosne.
Škegro Ante: Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae.
Truhelka Ćiro:Rimska cesta u kotaru srebreničkom.
Zotović Radmila:Romanisation of the population of the eastern part of the Roman province of Dalmatia.
Dunjalučar 