Historijsko porijeklo Bosne i Hercegovine, temelj na kojem se zasniva njena državnost, opstojnost i nezavisnost, toliko puta je do sada, a i sada, poricano i zatirano na sofisticirane ali i na najnehumanije načine. Medijska kultura, ekspanzirana u cyber prostoru današnjice, dominantno utemeljuje i razvija kulturološke tokove, te je svojom svepojavnošću nezaobilazna u informisanju i obrazovanju bosanskohercegovačkih građana o porijeklu njihove države. U ovom radu prezentirana je zastupljenost historijskog porijekla kao i kvalitativna analiza iznesenih stavova u medijskim člancima po tri dokazana temelja državnosti Bosne i Hercegovine u najposjećenijim web portalima u BiH. S obzirom na to da je medijski prostor u Bosni i Hercegovini fragmentiran na bošnjački, srpski i hrvatski, rezultati istraživanja pokazuju nemar Bošnjaka u javnom diskursu na web-portalima u odnosu prema samima sebi kojima je Bosna i Hercegovina jedina država.
Zastupljenost historijskog porijekla Bosne i Hercegovin u najposjećenijim web portalima u Bosni i Hercegovini
Današnje vrijeme je donijelo čitav sprektar sredstava za komunikaciju i time je omogućen nesmetan prenos različitih informacija među subjektima komunikacije. Komunikacija je neophodan uslov za prenošenje znanja, ali ne i dovoljan. Informacijsko društvo u kojem danas živimo opterećeno je informacijama, a istovremeno deficitarno znanjem. Vrijeme je da se, rječnikom modernog čovjeka rečeno, „resetujemo“ na postavke koje smo usput izgubili. To podrazumijeva proces vraćanja suštini znanja u trenutnom medijskom okruženju.
Primjer koji u svojoj nenadmašivoj mudrosti očituje suštinu znanja je prva Božja objava koja je preko meleka Džibrila stigla Muhammedu, a.s., i glasi: „Uči, čitaj u ime Allaha koji stvara, stvara čovjeka od ugruška.“ (Kur`an, El-Alek, 1-2)Nije Muhammedu, a.s., naređeno vjeruj, jer spoznaja je preduslov vjerovanja. Vratimo se riječi „ikre“. Objavljena je u imperativu, ona je naredba, obaveza koja se mora vršiti kontinuirano dok traje naše vrijeme na ovom svijetu. Čim nas je uputio na učenje dao nam je i trag „stvara čovjeka od ugruška“. Ovo je uputa za spoznaju procesa stvaranja čovjeka. Allah ga stvara u sveobuhvatnom savršenstvu anatomije, endokrinologije, psihologije, u kojem se spajaju duša i tijelo.
U narednim ajetima sure El-Alek stoji: „Uči, čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.“ (Kur`an, El-Alek, 3-5) Pero (ar. kalem) je u komunikološkom smislu alat transmisije znanja za naredne generacije. Arapska riječ „kalem“ je, kao i mnoge druge, višeznačna ukoliko pogledamo malo dublje ispod obične površine. „Kalem“ je ujedno i sadnica, dakle ono što će uroditi plodom. S komunikološkog stanovišta „kalem“ je trajni prenos znanja koje će uroditi plodom.
Kakvo je naše stanje danas. Je li nas uzela obijest papirne potvrde znanja procijenjenog u određenom trenutku vremena i u određenoj oblasti? Je li smatramo da je papir konačna tačka u našem prosecu učenja? Koliko čovjek mora biti obijestan da ne samo pomisli, već kontinuirano misli, da sve zna ili da zna dovoljno, kad je Adem, a.s., poučen direktno od Stvoritelja, morao da nastavi da uči, pritom moleći Allaha, dž.š., za pomoć do posljednjeg daha? Adem, a.s., je već u džennetu imao prvu lekciju o svemu što je Allah, dž.š., stvorio, drugu o svojoj prirodi i iskušenjima slobodne volje, a na zemlji lekciju o stečenom znanju. Tek na Zemlji, Adem, a.s., se susreće sa spoznajom funkcionalnosti znanja, jer samo ona znanja upotrijebljena u realnom vremenu i realnim okolnostima su korisna. Primjer Adema, a.s., nam pokazuje da u procesu učenja postoje tri stadija:
1. Usvajanje znanja;
2. Praktična primjena stečenih znanja
3. Prenošenje znanja na potomke u svrhu njihove pripreme za opstanak.
Muhammed, a.s., ima zadatak kao i Adem, a.s., što je vidno iz prve objave koja mu je spuštena, dakle ima zadatak da uči, da koristi naučeno i da prenese naučeno ostatku svijeta. Međutim, to nije zadaća samo Božjih poslanika, to je univerzalan zadatak svih nas. Kur` anska sura El-Alek je ostavljena u amanet svakom čovjeku poslije Muhammeda, a.s., sa istim zadacima: cjeloživotno sticanje znanja, funkcionalna upotreba znanja i transmisija znanja potomcima da bi mogli opstati. I za svaku generaciju, za svakog pojedinca vrijedi isto, isti nivo odgovornosti i obaveze.
Koliko smo danas spremni da ispunimo ova tri stadija koji su nam obaveza? Osposobljavamo li nove generacije za opstanak ili ćemo nastaviti dozvoljati da nam se historija ponavlja? Jesmo li zarobljeni u sveopćem vrtlogu kulturne dekadencije, informisanog neznanja i virtuelnih zidova? Koristimo li prednosti savremenog informacijskog društva ili smo po ko zna koji put nesvjesni beskrupulozne otimačine bosanskohercegovačke opstojnosti?
Historia est magistra vitae
Da bismo uopće mogli obnašati svoju funkciju i odgovornost koju imamo prema našim potomcima prvo moramo ukratko, koliko je to moguće, ponoviti i analizirati šta smo to naučili iz historije Bosne i Hercegovine.
Latinska poslovica „Historia est magistra vitae.“ je upozorenje koje nam mora zvoniti poput alarma u svakom trenutku, ako našoj djeci ne želimo, već toliko puta tešku i preživljenu sudbinu, koju smo i sami nedavno ponijeli na svojim plećima, a i dan danas nosimo preživljene patnje i stradanja svježe u sjećanju.
Historija prostora Bosne i Hercegovine seže još u prethistorijsko vrijeme o čemu svjedoče mnoga arheološka nalazišta (Butmir, Glasinac, Soubunar, Krehin Gradac, i druga). Dolazila su nova plemena osvajajući one već prisutne i pokoravajući ih: Iliri, Goti, Avari, Slaveni, Srbi, Hrvati i drugi. Osvajači su se mijenjali na ovom području po zakonu jačeg. Starosjedioci su ipak preživljavali zahvaljujući šumama i planinama, organizovali se u samoodbrani nekad bolje, nekad lošije. Prolazili su različite akulturacijske šokove i različite tranzicije u privredi, društvenoj organizaciji i stvaranju države, kao i mnoge druge oblasti tog vremena. I Ilirska i Slavenska plemena koja su naseljavala područje Bosne i Hercegovine su nekad bila mnogobožačka. Postoje različita historijska tumačenja o postanku bogumila u Bosni i Hercegovini. Jedni tvrde da su Goti, jedno od Jafesovih plemena, koji su već od 3. stoljeća upadali na područja Ilirika u koje je spadala i današnja Bosna i Hercegovina, te donijeli arijevska vjerovanja u Bosnu i Hercegovinu. Muvekkit (1999: 11) pak navodi da je svećenik Jeremija osnovao novu vjeru, te „Jedna njihova grupa je 570. godine (1774/75) došla u Bosnu i tu se naselila.“ Također, Muvekkit daje informacije o postulatima vjerovanja dobrih Bošnjana. Širenje kršćanstva tek počinje nakon 313. godine Milanskim ediktom, a Slaveni naseljavaju prostore Bosne i Hercegovine u 7. stoljeću, te ni njihovo pokrštavanje nije moglo početi ranije, a tek u IX stoljeću uzima veće razmjere. Nakon podjele Crkve na Istočnu i Rimsku 1054. godine, Srbi većinski prihvataju pravoslavno (istočno) naučavanje, a Hrvati katoličko (zapadno). Dakle, na prostoru Bosne i Hercegovine žive i pripadnici Crkve bosanske – patareni ili bogumili, i pripadnici katoličanstva i pravoslavlja. Tako je Bosna i Hercegovina postala područje na kojem živi autohtoni narod Bošnjani (Bošnjaci) čiju autohtonost potvrđuju i genetske analize,te usljed migracija i doseljenici na prostor Balkana, između ostalog i na teritorij Bosne i Hercegovine, Hrvati i Srbi.
Konstantin Porfirogenit još u 10. stoljeću u spisu „De administrando imperio“ spominje zemlju „Bosona“ u slivu rijeke Bosne. Prvi pisani trag do sada pronađen, Povelja Kulina bana Dubrovčanima 29.08.1189.godine, potvrđuje, de jure, nezavisnost Bosne kao samostalne feudalne države. Kulin ban je očito bio pripadnik Crkve bosanske, obzirom da je papa vršio pritisak na njega da se odrekne „hereze“, što je Kulin ban i učinio na Bilinom polju 08.04.1203. godine i tim potpisom je, politički mudro, očuvao nezavisnost Bosne izvjesno vrijeme od vojnih napada katoličke crkve. Bosna i Hercegovina potvrđuje svoju samostalnost i nezavisnost i kao kraljevina. Naime, ban Tvrtko I Kotromanić postaje njen prvi kralj 1377. godine, a već 10.04.1378. to potvrđuje i svojim potpisom kako navodi Imamović, M. (1997: 61) „U povelji koju je 10.IV 1378. izdao Dubrovčanima, Tvrtko piše da mu je Bogom darovano u nasljedstvo prijestolje i kraljevstvo njegovih predaka…“ Bosna, zemlja na granici između istoka i zapada, je godinama bila izložena različitim napadima na njene teritorije što od velikih imperija što od strane „veliko ideoloških“ projekata komšija, Srba i Hrvata.
Osmanska imperija zauzima prostor Bosne i Hercegovine u 15. stoljeću i širi islam koji je bio lako prihvatljiv Bošnjanima tj. Bošnjacima, zbog samih osnova vjerovanja, također postoje indicije i da je dio Srba i Hrvata također prešao na islam.Međutim, ni katolička ni pravoslavna crkva nisu odustajale od pokrštavanja bosanskih krstjana„Tako je postepeno preobraćenje bosanskih krstjana na pravoslavlje u oblasti Huma teklo srazmjerno mirnim putem, dok su dijelovima Podrinja heretici sredinom XV stoljeća progonima i silom uvođeni u pravoslavlje.“ (Imamović 1997: 53) Također, krajem 12. i početkom 13. vijeka bosanski krstjani su bili izloženi inkviziciji katoličkih redova, prvo dominikanaca, a onda i franjevaca, dok je pravoslavcima i katolicima u doba Osmanske vladavine bilo dozvoljeno da zadrže svoju vjeru i običaje. Dolaskom Osmanske imperije na naše prostore država Bosna i Hercegovina, kao i mnoge druge koje je pokorilo Osmansko carstvo, gubi svoju nezavisnost i državnost. Nemoćna pred velikim maćehinskim vojnim silama koje su se smjenjivale, Osmanske imperije i kasnije Austro-ugarske, Bosna i Hercegovina se pokušava osloboditi jarma tuđinca na svojoj zemlji. U periodu vladavine Austro-ugarske monarhije Bošnjaci, koristeći javni diskurs u onoj mjeri u kojoj im je to bilo dostupno, održavaju svoj identitet pokretanjem različitih časopisa i otvaranjem čitaonica. Taj period je zapravo prvo stvaranje literarne javnosti Bošnjaka.
Stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nakon Prvog svjetkog rata, odnosno preimenovanje naziva države u Kraljevinu Jugoslaviju 03.10.1929. godine, u čiji sastav ulazi teritorija i svi narodi Bosne i Hercegovine, donose još jedno „mračno“ doba Bosni i Hercegovini, ali i Bošnjacima. Svi pokušaji da se poštuje ravnopravnost historijsko – političkih jedinica i ravnopravnost Bosne i Hercegovine kao njene članice nisu urodili plodom. Predstavnici hrvatskog i srpskog naroda su svoje interese ostvarivali preko centara u Zagrebu i Beogradu i nisu bili istinski predstavnici bosanskohercegovačkog naroda. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, počinje Drugi svjetski rat i vrijeme „Druge Jugoslavije“. Na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a 25.11.1943. godine u Mrkonjić gradu donesena je odluka o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine, potvrđene su njene historijske granice iz vremena srednjovjekovne Bosne, te je definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji. Državnost Bosne i Hercegovine nije riješila pitanje autohtonog naroda Bosne, Bošnjaka. Bošnjaci su imali opcije da se izjasne kao Hrvati, Srbi ili neopredijeljeni do 1971. godine kada im je data opcija da se izjasne kao Muslimani, sa velikim M u smislu narodnosti čime je nastavljeno negiranje Bošnjaka kao naroda, ravnopravnog sa ostalim narodima Druge Jugoslavije. Uz sve navedeno negiran je i bosanski jezik, kojim je davne 1189. godine Kulin ban napisao povelju Dubrovčanima, te nametnut naziv srpskohrvatski-hrvatskosrpski kao zvaničan jezik u tom periodu. Tek 1993. godine Bošnjaci imaju priliku da se izjasne kao pripadnici svog autohtonog naroda Bošnjaka.
Borba za teritoriju Bosne i Hercegovine i njene narode je teška, mukotrpna i krvava. Komšijske ideologije, „velikosrpske“ i „velikohrvatske“, nisu ni u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, na samom kraju 20.stoljeća, prezale od zatiranja bošnjačkog naroda na sve moguće načine, pa i zvjerske kao što su genocidi nad bošnjacima (u Srebrenici, u Prijedoru, u Višegradu…), silovanja, mučenja u logorima, okupacija Sarajeva od strane srpskog agresora. Agresija na Bosnu i Hercegovinu, na njenu državnost, nezavisnost i njen autohtoni narod Bošnjake, je zvanično završena potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, međutim agresijajoš uvijek traje u javnom diskursu i direktno atakuje na zdrav um.
Medijski diskurs Bosne i Hercegovine
Medijski diskurs Dejtonske Bosne i Hercegovine „je nakon agresije i rata odraz, ili rezultat bosanskohercegovačkog medijskog tripleksa, trostrano razbijenog medijskog prostora.“ (Fejzić-Čengić 2009: 128). Dakle i bošnjački, i srpski i hrvatski. Srpski i hrvatski medijski diskurs je vrlo agresivan u cijepanju državnosti Bosne i Hercegovine i nakon 25 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Da bismo sačuvali državnost Bosne i Hercegovine zadatak svakog bosanskohercegovačkog građanina je da stekne znanje o njenim korijenima, granicama i narodima, da svoja znanja prenese potomcima i zaustavi ponavljanje krvave historije koja se odvija na teritoriji Bosne i Hercegovine. Medijski diskurs u današnjem društvu zauzima ogroman i nezaobilazan cyber prostor izuzetno iskoristiv za prenošenje znanja, stvaranje i jačanje javnog mnijenja Bosne i Hercegovine na koju nije primjenjiv veznik “ili”, već Bosne i Hercegovine države i Bošnjaka i Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda zajedno sa ostalima.
Kao što smo naveli Bosna i Hercegovina postoji stoljećima i njeno postojanje dokazuju najmanje tri pisana traga: Porfirogenitov spis iz 10. stoljeća „De administrando imperio“, Povelja Kulina bana Dubrovčanima 1189.godine i povelja kralja Tvrtka I Kotromanićima Dubrovčanima 1378. Istraživanje će nam dati uvid u medijsku kulturu bosanskohercegovačkog javnog cyber prostora koja podrazumijeva “medijsko gajenje, medijsko obrađivanje, medijsku obrazovanost, medijsko poštovanje.” (Fejzić-Čengić 2009: 17) historijske državnosti Bosne i Hercegovine zastupljene na najposjećenijim web portalima u Bosni i Hercegovini u 2019. godini. Osim kvantitativne analize koja bi bila nedovoljna i netačna s obzirom na trostrani medijski diskurs Bosne i Hercegovine, analiza će obuhvatiti i procjenu afirmacije odnosno negacije historijskog porijekla državnosti Bosne i Hercegovine.
Podatak o najposjećenijim webportalima Bosne i Hercegovine je preuzet sa portala alexa.com, te su odabrani informativni portali koji su registrovani u Bosni Hercegovini. Analizom je obuhvaćeno 10 web portala: klix.ba, avaz.ba, vijesti.ba, hercegovina.info, nezavisne.com, cazin.net, dnevnik.ba, bljesak.info, radiosarajevo.ba i 6yka.com, za tri ključna pojma: Porfirogenit, Povelja Kulina bana i Kotromanić. Analizom je obuhvaćena 2019. godina, te svi članci koji sadrže navedene pojmove su razvrstani u tri kategorije: pozitivan (stav o historijskom porijeklu Bosne i Hercegovine), neutralan i negativan.
Od 10 analiziranih web portala za pojam Porfirogenit u Grafikonu 1, samo portal radiosarajevo.ba u 2 članka spominje Porfirogenita. Možemo zaključiti da je pojam Porfirogenita nepoznanica u medijskom prostoru Bosne i Hercegovine.
Povelja Kulina bana Dubrovčanima prikazana na Grafikonu 2 je pojam u javnom cyber prostoru nešto poznatiji od Porfirogenita. Moram istaći da, stavom negativan, članak nađen na portalu nezavisne.com ima izraženu intenciju napada na državnost Bosne i Hercegovine i postojanje Bosanskog jezika, te namjerno iskrivljivanje historijskih činjenica.
Negativni stavovi vidni na Grafikonu 3 su izraženi nešto više na prosrpski orijentiranom webportalu nezavisne.com, ali ni prohrvatske nisu imune na negativan stav prema državnosti Bosne i Hercegovine.
U grafikonu 4. vidimo da je pojam Povelja Kulina bana najviše zastupljen, pojam Kotromanić nešto manje, a pojam Porfirogenit medijski diskurs gotovo i ne poznaje. Nedostatak znanja o druga dva pojma onemogućava njihovu adekvatnu upotrebu i prenos koji za cilj ima obrazovanje bosanskohercegovačkih građana i pozitivnog utjecaja na gradnju identiteta. Većina Hrvata i Srba ima „rezervnu“ domovinu, Bošnjaci nemaju drugu osim Bosne i Hercegovine u kojoj njeguju dugogodišnju tradiciju tolerancije prema svojim komšijama koji im toleranciju naplate preskupo.
U sveukupnom zbiru pojmova plava, boja naših rijeka koje pamte duže od nas i život i smrt u ovoj plemenitoj zemlji, ipak daje nadu da je moguće napraviti pozitivan pomak ukoliko adekvatno iskoristimo medijski cyber prostor. Međutim, poražavajuća je činjenica da je 10 najposjećenijih web portala u Bosni i Hercegovini u toku cijele 2019. godine objavilo samo 85 afirmativnih članaka o historijskom porijeklu svoje zemlje što je mizerno u odnosu na hiljade drugih objavljenih tekstova. Istraživanje medijskog prostora Bosne i Hercegovine, fragmentiranog na bošnjački, srpski i hrvatski, pokazuje nemaran odnos bošnjačkog fragmenta javnog diskursa prema državnosti Bosne i Hercegovine i to je zabrinjavajuća činjenica, koje se historijski ponavlja, s obzirom na to da su Bošnjaci najstariji i najmnogobrojniji narod u BiH i da im je ovo jedina država koju imaju.
Heteronomna struktura bosanskohercegovačkog identiteta i opstojnosti je neprekidna historijska nit. Opstojnost Bosne i Hercegovine je činjenica zasnovana na materijalnim dokazima. Najveća ikad zabilježena višestoljetna pljačka jedne države se dešava i dan danas u Bosni i Hercegovini, a mi to iznova i iznova posmatramo skrštenih ruku. Zapadno i Istočno rimsko carstvo su nam krali vjeru, Osmanska i Austro-ugarska imperija su nam krale državnost i medijski prostor, Prva i Druga Jugoslavija identitet, bosanski jezik i medijski prostor,a u Dejtonskoj Bosni i Hercegovini se pljačka nastavlja i izvana i iznutra. Opstanak na svojoj zemlji plaćali smo prolivenom krvlju i glasnim mukom mezarja koja i danas vrište svojom smrtnom tišinom.
Medijski diskurs Dejtonske Bosne i Hercegovine jasno pokazuje nedovoljnu sposobnost obrazovanja i gajenja bosanskohercegovačkih građana evidentno zbog manjka znanja i njegove neadekvatne primjene u funkciji medijske kulture. Naređeno nam je učenje kroz tri stadija:da stičemo znanje, funkcionalno ga koristimo i prenesemo. Prema trenutnim pokazateljima nismo savladali ni prvi stadij. Historijske i trenutne činjenice jasno govore da je Bosni i Hercegovini „medijska anestezija“ (Fejzić-Čengić 2009: 125) kismet. I jeste kismet u dubokom poimanju značenjate riječi. Kismet (ar. odjeljenje, dio, udio, planiranje, rasporediti, sudionik) jeste sudbina, ali i naš udio u toj sudbini. Istraživanje pokazuje zabrinjavajući nemar Bošnjaka prema udjelu u svojoj sudbini.
Nedovoljno pažnje i prostora posvećujemo fundamentima naše domovine. Takvim pristupom ostavljamo prostor agresorima za negiranje našeg, i de facto i de jure, postojanja. Previše inertno se odnosimo prema višestoljetnoj pljački naše države i njenih građana koja se dešava i na duhovnom i na intelektualnom nivou. Načini za promjenu trenutnog stanja u medijskom diskursu su veća zastupljenost i afirmacija historijskog porijekla Bosne i Hercegovine u medijskom prostoru koja podrazumijeva podizanje javne svijesti bosanskohercegovačkih građana o nezavisnosti, opstojnosti i državnosti njihove jedine domovine. Vrijeme je da prestanemo biti maćeha sami sebi.
Autorica: Tahani Komarica
Upute na tekst:
Čengić Fahira: Medijska kultura u Bosni i Hercegovini.
Hadžihuseinović Salih Sidki Muvekkit:Povijest Bosne.
Imamović Mustafa: Historija Bošnjaka.
Klaić Nada: Izvori za Hrvatsku povijest II.
https://www.alexa.com/topsites/countries/BA
https://www.google.com/url?client=internal-element-cse&cx=partner-pub-3228146556205469:3270381522&q=
https://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/KOMENTAR-Povelja-bana Kulina/555728&sa=U&ved=2ahUKEwjVvpvfi7voAhVB4aQKHWP0DuYQFjAGegQIAhAC&usg=AOvVaw1GGc6sKDf7CQBa8-Vdo_IF
https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=373537
http://pf.untz.ba/dokumenti/casopisi/2015-2/06.pdf
Bilješka o autorici:
Tahani Komarica rođena je 1978. godine u Sarajevu. Diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za razrednu nastavu. Trenutno pohađa master studij Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Odsjek za komunikologiju. Zaposlena je u Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. Objavila je roman “Iza mušebaka” 2017. godine, te stručni rad “Pokretni muzej – multimedijalna izložba Muhammed, a. s.” 2020. godine u Glasniku Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Piše i uređuje svoj blog Osjećam, dakle postojim od 2015. godine. Njen rad može se pratiti na društvenoj mreži facebook: Tahani Komarica.
Dunjalučar 