Hans Christan Andersen je rođen u danskom gradiću Odense 1805. godine. Njegov otac je bio siromašni obućar i umro je kad je Hans bio mali. Majka je morala raditi kao pralja da bi se izdržavali. Da bi pomogao majci, budući pisac se, Iako još dijete, da bi pomogao majci, budući veliki pisac radio je kraće vrijeme u jednoj tekstilnoj fabrici, a potom u fabrici duhana. Od rane mladosti želio je da postane glumac, ali ali mi se ta želja nikad nije ispunila. Sa školovanjem je počeo sa velikim zakašnjenjem. Neki dobri ljudi su uvidjeli da je dječak veoma bistar pa su mu dali stipendiju tako da više nije morao raditi za svoje izdržavanje. Kad je otišao da studira, kao student pralje doživljavao je mnogo neprijatnosti i zavisti, ali je upornoučio i završio. Andersen je počeo da piše još u mladim danima. Prvo objavljeno djelo mu je Pješačenje na Amager (1829) Prvi književni uspjeh postigao je romanom Improvizator (1835). Iste godine je objavio i prvu zbirku bajki. Dugo su mu bajke bile više cijenjene u inostranstvu nego u rodnoj zemlji, gdje su ga počeli cijeniti tek kad je postigao svjetsku slavu i gdje su ga proglasili počasnim profesorom građaninom rodnog grada. Neki ga porede sa njegovim ružnim pačetom, ali je upornim radom, pored dara, uspio izrasti u labuda među piscima kojeg i danas rado čitamo. Umro je u Kopenhagenu 4. augusta 1875. godine.
Olovni Vojnik
Bilo jednom dvadeset i pet olovnih vojnika, svi su bili braća jer su napravljeni od jedne stare olovne kašike. Puške su držali u ruci, lica okrenuli naprijed. Imali su vrlo lijepu crveno – plavu uniformu.
Prvo što su čuli na ovom mjestu, kada je poklopac bio podignut na kutiji u kojoj su ležali, bile su riječi: Olovni vojnici! – koje je uzviknuo jedan mališan pljeskajući rukama. Dobio ih je za rođendan i poredao po stolu. Vojnici su sasvim ličili jedan na drugoga, samo je jedan bilo malo drukčiji; imao je samo jednu nogu jer je bio posljednji izliven, pa nije bilo dovoljno olova. Ali on je čvrsto stajao na jednoj nozi, kao ostali na dvije, i to je bio baš onaj vojnik koji će se proslaviti.
Na stolu gdje su vojnici bili poredani, bilo je još mnogo igračaka, ali je najviše padao u oči dvorac od hartije. Pred dvorcem je bilo malo drveće, i to oko ogledalca koje je predstavljalo jezero, Voštani labudovi su plivali po njemu i ogledali se. Sve je to bilo lijepo, ali je najlješa bila jedna djevojčica koja je stajala na otvorenim vratima dvorca. I ona je bila isječena od hartije, ali je imala haljinu od najfinijeg platna, i malu prlavu traku preko ramena, sa sjajnom zvijezdom velikom kao njeno lice. Djevojčica je ispružila obje ruke, jer je bila igračica, i podigla jednu nogu tako visoko da je olovni vojnik nije mogao vidjeti, pa je mislio da i ona ima samo jednu nogu kao i on.
To bi bila žena za mene, pomisli odmah, ali je isuviše otmjena. Živi u dvorcu, dok nas dvadeset i pet stanujemo u jednoj kutiji. To nije mjesto za nju! Ali moram se postarati da se upoznamo! I vojnik se ispruži koliko je dug iza jedne burmutice, koja je ležala na stolu. Odatle je mogao dobro da posmatra ljupku damu, a ona je i dalje stajala na jednoj nozi ne gubeći ravnotežu.
Kad je poodmaklo, dospješe vojnici u svoju kutiju, a dječak ode u postelju. Tada oživeješe igračke. Olovni vojnici su zveckali u kutiji, jer su htjeli da i oni učestvuju u igri ali nisu mogli da podignu poklopac. Krckaljka za orahe preturala se preko glave, a pisaljka stade da juri po tabli. Nastala je takva buka da se kanarinac probudio i počeo govoriti, i to u stihovima. Samo se dvoje ne pomjeriše sa mjesta; olovni vojnik i mala igračica. Stajala je sasvim uspravno na vrhovima prstiju, ispruženih ruku, a on je isto tako bio postojan na svojoj jednoj nozi, ni za trenutak ne skidajući oči sa djevojčice.
Tada izbi ponoć i kvrc! Odskoči poklopac na burmutici, ali u njoj nije bilo duhana, već jedan mali crni đavo, vrlo vješto napravljen.
Olovni vojniče – reče đavo – ne buli tamo toliko! Ali se olovni vojnik pravio da ne čuje. – Pričekaj samo do sutra! – reče đavolak.
Kad svanu jutro i djeca ustadoše, staviše olovnog vojnika na prozor. I da li zbog đavla ili zbog propuha, odjednom se otvori prozor i vojnik poleti naglavačke sa trećeg sprata. Bio je to strašan pad! Nogu je digao uvis i pao na kapu, a bajonet mu se zabio među kamenje. Služavka i mali dječak siđoše odmah da ga potraže. Ali iako ga umalo ne zgaziše, ipak ga ne opaziše.
Da je olovni vojnik dovikuno: Evo me!, oni bi ga našli, njemu je bilo ispod dostojanstva da glasni viče, pošto je bio u uniformi.
Poče da pada kiša, kapi su bivale sve češće, dok se ne pretvoriše u pravi pljusak. Kad pljusak prestade, naiđoše dva mangupčića.
Gle! – uzviknu jedan – evo jednog olovnog vojnika! Neka malo zaplovi! – Zatim načiniše čamac od novina, staviše u njega vojnika, pa ga spustiše niz žlijeb. Oba dječaka su trčala sa strane i pljeskala rukama. Sačuvaj Bože, kako su se talasi dizali i kako je rasla bujica poslije pljuska. Čamac od novina ljuljao se gore – dole, a katkad se okretao tako brzo da je vojnika hvatala jeza, ali je ostao dostojan i nije mijenjao izraz na svome licu. Gledao je pravo naprijed, i držao pušku u ruci. Poslije nekog vremena zaplovi čamac pod jedan mostić i vojniku se odjednom tako smrknu kao da se našao u svojoj kutiji. Gdje li samo to dospio! – pomisli on – Ah, za to je kriv onaj đavo.
Tada naiše veliki vodeni pacov, koji je živo pod mostom.
Imaš li putnu dozvolu? – upita pacov – daj isprave. Ali je olovni vojnik šutio i još čvršće držao puku. Čamac krenu dalje, a pacov za njima. Uh, kako je škripao zubima i dovikivao iverju i slamkama.
Držite ga! Držite ga! Nije platio carinu! Nije pokazao putnu dozvolu!
Ali bujica je bivala sve jača. Olovni vojnik je već nazirao dnevnu svjetlost pred sobom, jer se most završavao, kad ču snažan šum, jer se most završavao, kad ču snažan šum, koji bi i hrabrog čovjeka mogao uplašiti. Pomislite samo: tamo gdje se most završavao, voda se survavala veliki kanal, koji je za čamac od novina bio tako opasan kao za nas kada bismo naišli na veliki vodopad. Sad mu je već bio tako blizu da nije mogao da se zaustavi. Čamac isplovi, a jadni olovni vojnike se ukoči što je više umio, da niko ne bi mogao reći da je i okom trepnuo. Čamac se zavrti tri – četiri puta, napuni vodom ruba, i poče da tone. Vojnik je stajao do vode u guši, a čamac je sve više tonuo.
Voda pređe vojniku preko glave, a on pomisli na malu ljupku igračicu, koju neće nikada više vidjeti. U ušima mu zazvuča: Samo naprijed ratniče, poginućeš, znaj! Sad se čamac raspade, olovni vojnik propade i u tom trenutku ga proguta jedna velika riba.
Jao, što je tu unutra bio mrak! – Još gore nego pod mostom, a pored tog i tako tijesno. Ali vojnik je bio postojan i pružio se koliko je dug. Riba se praćakala, dok se nije sasvim umirila.
Onda, kao da mu sinu kroz nju zrak svjetlosti. Svjetlost postade sasvim jasna i neko glasno viknu:
Olovni vojnik!
Ribu su ulovili, odnijeli na trg i prodali. Tako je dospjela u kuhinu gdje je djevojka rasporila velikim nožem. Kuharica uhvati sa dva prsta vojnika oko pojasa i odnese ga u sobu, gdje su svi htjeli da vide tako znamenitog čovjeka koji je putovao u stomaku jedne ribe. Ali se olovni vojnik nije pogordio.
Staviše ga na sto i oh! Kako se na svijetu dešavaju čudne stvari. Olovni vojnik je bio u onoj istoj sobi. Vidio je istu djecu i iste igračke na stolu, lijepi dvorac sa ljupkom igračicom. Još je stajala na jednoj nozi – i ona je bila vrlo postojana. To dirnu vojnika i umalo ne zaplaka, ali to mu nije dolikovalo. On pogleda nju, ona njega. Ali nijedno ne reče ništa.
U tom trenutku, jedan od mališana uze vojnika i baci ga u peć, iako mu ovaj nije dao povod za to. I za ovo je sigurno bio kriv đavo iz burmutice.
Olovni vojnik bio je u plamenu i osjećao strašnu vrelinu, ali da li od prave vatre ili od ljubavi – nije znao. Boje su sasvim spale sa njega, da li još na putu, ili od tuge – niko ne bi umio reći. Gledao je u djevojku, ona u njega i osjeti kako se topi, ali je još postojano stajao sa puškom u ruci. Tada se otvoriše vrata na sobi, vjetar podiže igračicu i ona poleti kao vila u peć vojniku. Plamen buknu, i nestade je. Vojnik se istopio.
Kada je sutradan djevojka vadila pepeo iz peći, našla je jedno malo olovno srce. Od igračice je ostala samo zvijezda, a i ona je bila izgorjela i crna kao ugalj.
Dunjalučar 