Ponovo je zastao i zagledao se u daljinu. I odjednom, kao da se nečeg sjetio, kao na neki poziv,okrene trup, s rukom na kuku, ljupkim pokretom unatrag i pogleda preko ramena na obalu. Promatrač jepak sjedio isto onako kao i onda kad su se te sutonski sive oči osvrnule s praga i prvi put se susrele snjegovima. Naslonjen glavom na naslon ležaljke, polagano je pratio kretanje one figure u daljini; napokon jepodigao glavu kao da mu uzvraća pogledom, i glava mu klone na prsa tako te su mu oči gledale odozdo dokmu na mlohavu licu bijaše duboko zadubljen izraz, kao da čvrsto spava. A zapravo se činilo da mu se onaj blijedi i ljupki psihagog tamo vani smiješi i namiguje mu; kao da mu, skinuvši ruku s kuka, pokazuje dapred njim lebdi nešto neizmjerno puno obećanja. I kao toliko puta prije toga, htjede poći za njim.
– Thomas Mann: Smrt u Veneciji)
Smrt u Veneciji: Roman Thomasa Manna i film Luchina Viscontija
Iz braka službene i trijezne savjesnosti s mračnijim, varenijim porivima, ponikao je umjetnik – Gustav von Aschenbach, umjetnik o kojem je riječ u noveli Thomasa Manna, Smrt u Veneciji. Aschenbach je u noveli, kao i na filmu, predstavljen kao čovjek koji ne poznaje život, čovjek koji je živio po apolonijskim principima, čovjek koji umjetnost smatra hladnom, krutom i strastvenom dužnosti. Već kroz sam naslov –Smrt u Veneciji – smrt je prizvana u našu svijest, a stavljena je nasuprot Veneciji kao specifičnom toposu koji označava sve samo ne smrt. Za Aschenbacha će Veneciji biti i bajka i klopka, i život i smrt.
Glavni junak Mannove novele je pisac, dok se režiser Luchino Visconti odlučio za to da Aschenbach bude muzičar, kompozitor, a prati ga Mahlerova muzika koja po svojim karakteristikama, prije svega po svom ritmu, odgovara Aschenbachu – piscu iz novele. Muzika je, kako navodi Bart, u filmu nevjerovatno važna, tu ona prerasta u pravi znakjer podstiče spoznaju. Aschenbach nije osjetio život u iskonu, on je usamljen, a usamljenost je kob, nju ne biramo. Mogli bismo reći da je on umoran, pri čemu se život umornog čovjeka ne može se predstaviti kao jedna prava linija, on mora biti predstavljen kao put koji nije ravnomjeran, već izlomljen, nejednak. Preumoran čovjek nikada ne gubisposobnost da doživi momente jakog uzbuđenja, ali to uzbuđenje ne može dugo trajati, pa nakon njega dolazi još snažnija apatija. Ta dualnost, apolonijsko i dionizijsko, život i smrt, vatra i led, je kao aura koja obavija i novelu i film.
Ono što u filmu nije prikazano, a što bismo mogli okarakterisati kao prvi dinamički motiv, jeste Aschenbachov susret sa strancem čiji pogled je u njemu izazvao nemir, nešto što traži i luta. Aschenbach će tog neobičnog čovjeka vidjeti na trijemu iznad kojeg su kipovi dvije apokaliptične zvijeri i natpisi posvećeni mrtvima, putovanju mrtvih u drugi svijet. Taj susret će Aschenbachove misli okrenuti na drugu stranu, skrenut će pogled sa smrti na život, na putovanje kao život, kao hronotop susreta sa drugim. Ta scena nije mogla biti predstavljena na filmu, prije svega jer takvo učitavanje na filmu nije moguće, ono dolazi iz ukupne strukture novele. Achenbach će na taj način sresti drugoga u sebi, shvatit će da se razlikuje od samog sebe. Od tog momenta počinje postepeno prelaziti u stanje nemira. Ovdje primjećujemo kako je u noveli radnja ispričana sa stanovišta početka, dok je film predstavljen sa stanovišta kraja. Početak znači nevinost, obiluje mogućnostima, ali je kraj mnogo važniji. Kraj i sav nemir, narušavanje Aschenbachovog savršenog mehanizma koji je tako brižljivo tempirao cijeli svoj život, dolazi sa dječakom Tadziom.
Mann stavlja akcenat na priču o priči, o fikciji, ono što se dešava samom Aschenbachu, uspostavlja ironijski diskurs na osnovu tačke fokalizacije, poigrava se sa tim ko vidi i ko doživljava, a to se mijenja od unutra prema van, što stvara jednu suptilnu, postepeno nijansiranu ironiju. Pripovjedač to postiže i nadimcima koje daje Aschenbachu i Tadziu, nabrajanjem Aschenbachovih najdražih riječi, spominjući kako je lik sv. Sebastijana najljepši simbol za Aschenbachovu umjetnosti, za umjetnost čovjeka koji trpi, koji nema talenta. Za Viscontijevog junaka u filmu je to postignuto flashbackovima u kojima vidimo kako Aschenbach razgovara sa svojim prijateljem: promatrajući taj odnos shvatamo da bi to mogao biti Aschenbachov razgovor sa onim drugim u sebi, tj. tematiziranje aure dualnosti i ambivalentnosti.
Eros priziva Thanatos, Venecija priziva Smrt. Aschenbach će u Veneciju doći barkom crnom poput lijesa, a pripovjedač će je opisati kao najudobnije sjedište na svijetu, sjedište koje nas podsjeća na baršunaste pustolovine. Prevoznik barke će, poput Harona, Aschenbachu nježno položiti veo preko očiju, da ne vidi užas apokaliptičnih zvijeri koje izazivaju glavobolju, stoga on uživa, želi da to putovanje traje vječno. Prvo što će Aschenbach, kao čovjek sklon formi, ugledati kada izađe iz barke, jeste forma sasvim lijepa, dječak koji je sasvim lijep, a pri tome će ga nazvati i sretnim ostvarenjem. Poredi ga sa Dječakom koji vadi trn, sa nepomičnom skulpturom klasične grčke umjetnosti koja nastoji u kamenu pokazati pokret i život, poredi ga sa glavom Erosa sa žučkastom caklinom parskog mramora. Dječakovo ime će Aschenbach, kao čovjek sklon formi, razlagati na slogove, i to ime – Tadzio – sa otegnutim „o“ na kraju, zaključit će Aschenbach, odgovara tom remek djelu, objektu. Njegov prvi poriv jeste da stvara, u noveli on će izgovoriti stihove, a kao kaompozitor on stvara muziku.
Kroz svoju želju da se što više približi Tadziu, Aschenbach će postati groteska, ispadak života, umjetnik koji je zaboravio da forma mora imati svoj sadržaj. Tragedija počinje onog momenta kada Aschenbach shvati da Tadzio, dječak, želi tjelesno, želi Eros, stoga tragedija nije u smrti, već u tom putu ka smrti, u putovanju crnom barkom. Prije nego što će umrijeti Aschenbach će usniti bakhanalije, dionizijske svetkovine: sanja povorku na čijem čelu je opsceni simbol, falus, u masi golih ljudskih tijela, krvi, znoja i suza. Tu su i zmije, a sve ga to istovremeno i plaši i privlači, on je učesnik u svetkovini posvećenoj bogu Dionizu. Zajedno sa drugima, i on uzvikuje poklić sastavljen od mekih suglasnika i otegnutog „o“ na kraju. Pripovjedač neće reći da je to Tadziovo ime, ali je opis istovjetan, meki suglasnici i otegnuto „o“, dječija lozinka za ulazak na plažu, koju će upotrijebiti i jedan starac, lozinka koja razbija i posljednje krhotine apolonijskog i vodi u smrt.
Autorka: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Barthes Roland: Mitologije
Genette Gerard: Naratologija
Mann Thomas: Smrt u Veneciji
Dunjalučar 