Immanuel Kant: O lijepom i uzvišenom

Immanuel Kant (1724. – 1804.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Immanuel Kant: O lijepom i uzvišenom

Različitost osjećanja zadovoljstva ili nezadovoljstva ne počiva toliko na svojstvima spljašnjih stvari koje ta osjećanja izazivaju, koliko na unutrašnjem svojstvu svakog čovjeka da na djelovanje tih stvari odgovara radošću ili zlovoljom. Zato neki ljudi nalaze radost u onome što je drugima odvratno, a ljubavnu strast, koja je često za svakoga zagonetka, ili pak žestoku odvratnost – tamo gdje drugi ostaju potpuno ravnodušni. Polje u kome se ispoljavaju ove osobenosti ljudske prirode prostire se nadaleko i naširoko i nagovještava cijelo bogatstvo otkrića koja su isto toliko prijatna koliko i počna. Zasad ću razmotriti samo neka mjesta koja mi u toj oblasti izgledaju naročito značajna, pa i njih više očima posmatrača nego očima filozofa.

Pošto se čovjek osjeća sretan samo utoliko udovoljava nekoj svojoj sklonosti, unutrašnje svojstvo koje mu omogućava da uživa velike radosti, iako za to nije naročito obdaren, sigurno nije beznačajno. Gojazni ljudi, za koje je najduhovitiji autor njihov kuhar i za koje su djela od ukusa u njihovom podrumu, osjetiće pri masnim vicevima i prostačkim šalama istu onakvu iskrenu radost kakvom se toliko ponose ljudi plemenitih osjećanja. Komotan čovjek koji voli da čita knjige zbog toga što ne zna za prijatnije uspavljujuće sredstvo, trgovac kome izgledaju glupa sva zadovoljstva osim onog koje osjeća pametan čovjek kada sračunava svoje poslovne dobitke, onaj ko osobu drugog pola voli samo ukoliko je ubraja u predmete kao Domicijan ili zvijeri kao A…, – svi oni imaju neko unutrašnje svojstvo koje im omogućava da uživaju u radosti na svoj način, ne zavideći pritome nikome na nekim drugim radostima ili čak nemajući nikakve predstave o njima; na to se, međutim, zasad neću obazirati. Ima još jedno osjećanje finije vrste, koje se tako naziva bilo zato što ga možemo uživati bez zasićenja i zamora, bilo zato što ono pretpostavlja neku, tako da kažem, nadražljivost duše koja ovu čini u isto vrijeme prikladnom za moralno više postupke, bilo pak stoga što pokazuje darove i odlike uma – dok se nasuprot tome ona prva osjećanja mogu javljati i uz potpuno odsustvo misli. To je ono osjećanje čiju jednu stranu hoću da posmatram. Samo pritom isključujem onu težnju koja je vezana za velike uzlete uma i draž koju mogao osjetiti Kepler kad je, kako nam saopštava Boyle je rekao da ne bi ni za cijelu kneževninu prodao nijedno od svojih otkrića. Takvo osjećanje je isuviše fino da bi moglo ući u ovu skicu, koja će se ograničiti samo na čulna osjećnja za koja su sposobne i običnije duše.

Osjećanje finije vrste koje želimo da ispitamo uglavnom je dvojako: osjećaje uzvišenog i osjećanje lijepog. Oba su nam prijatna, ali na vrlo različit način. Pogled na brda čiji sniježni vrhovi nadvisuju oblake, opis oluje koja bjesni, ili slika pakla koju daje Milton izazivaju dopadanje, ali dopadanje praćeno jezom; naprotiv, pogled na cvjetne livade, doline sa vijugavim potocima po kojima pasu stada, opis Elizijuma ili Homerova slika Venerinog struka bude isto tako prijatna osjećanja, ali su ova praćena radošću i osmjehom. Da bi se ona prvi utisak moga razviti u unama sa odgovarajućom jačinom, moramo imati osjećanje uzvišenog, a da bismo drugo mogli valjano da uživamo, moramo imati osjećanje lijepog. Visoki hrastovi i usamljene sjeke u raju su uzvišeni, cvjetne aleje, niske živice i u razne oblike potkresano drveće se lijepi. Noć je uzvišena, dan je lijep. Ljude koji imaju osjećanje uzvišenog, svečana tišina ljetnje večeri, kada se treperavi zraci zvijezda probijaju kroz smeđe noćne sjenke a mjesec stoji usamljen na vidiku, ponijeće polagano do uzvišenih osjećanja prijateljstva, ništavnosti svijeta, vječnosti. Svijetao dan uliva čovjeku poslovnu preduzimljivost i vedro raspoloženje. Uzvišeno dira čovjeka, lijepo očarava. Lice čovjeka koji je obuzet osjećanjem uzvišenog ozbiljno je, napregnuto i zadivljeno. A vedro osjećanje lijepog pokazuje se u živahnom sjaju očiju, u nasmijanim crtama lica, a često i u bučnoj veselosti. I uzvišeno može da bude raznoliko. Nekad ga u nama prati izvjesna jeza ili sjeta, nekad samo tiha zadivljenost, a u nekim slučajevima na uzvišenoj osnovi široko razvijena ljepota. Prvo ću nazvati stravičnim, drugo plemenitim, a treće veličanstvenim. Tiha usamljenost je uzvišena, ali na jedan jeziv način. Zato su velike, prostrane pustinje, kao što ogromna pustinja Šamo u Tatarskoj, uvijek navodile ljude da ih nasele strašnim utvarama, vampirima i avetima.

Uzvišeno mora uvijek biti veliko, a lijepo može biti i malo. Uzvišeno mora biti jednostavno, lijepo može biti ukrašeno i nakićeno. Velika visina je isto toliko uzvišena kao i velika dubina, samo ovu prati osjećnaje grozu, a onu prvu divljenje; zato ono osjećanje može biti stravično, a ovo plemenito. Pogled na egipatsku piramidu, kako izvjšetava Haslkvist, uzbuđuje nas mnogo više nego i najbolji opis, ali ona je građena jednostavno i dostojanstveno. Crkva svetog Petra u Rimu je veličanstvena. Pošto je na njenoj osnovi, koja je velika i jednostavna, ljepota (naprimjer zlato, mozaik, itd. itd.) tako široko nabačena da iz cjeline najjače djeluje osjećanje uzvišenog, građevina je veličanstvena. Arsenal mora biti dostojanstven i jednostavan, vladarski dvor veličanstven, a ljetnikovac lijep i kitnjast.

Dugotrajnost je uzvišena. Ako pripada prošlosti, ona je svečano uzvišena: ako je gledamo u nedoglednoj budućnosti, ona će imati u sebi nečeg jezivog. Zgrada iz prastare davnine je dostojanstvena. Halerov opis buduće vječnost uliva nam potajnu grozu, a opis minule – nijemo divljenje.


Izvor: Immanel Kant, O lijepom i uzvišenom

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤