Moral univerzalnog ponašanja

Zašto etika? I šta je etika? Nećemo se smjeti zadovoljiti neodređenom ili proizvoljnom idejom. Ali,ipak, možemo na početku, pretpostavljajući neko posve neodređeno prethodno razumijevanje,pitati:zašto bi se uopće trebalo baviti etikom?

Ernst Tugendhat, Predavanja o etici

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Moral univerzalnog ponašanja

Naslućuje se nedoumica kako se ne može sa sigurnošću utvrditi ono što bi bilo obavezujuće, ukoliko se u razmatranje ne uzmu religijske tradicije. Pored toga, postavljaju se pitanja da li je ono što je etičko ujedno i presudno za određeni društveni život, i da li bi se prije moglo reći kako su to u biti odnosi moći? S toga, treba se pitati i da li su ti odnosi kao etičke predstave nekog vremena?

Mnoge prethodne etike,  poput Kantove, vezivale su se isključivo za one norme koje imaju važnu ulogu u intersubjektivnim životima odraslih ljudi koji su istodobno živjeli i bili prostorno-vremenski blizu.Ovakva vid utemeljenja drži se za pretpostavku da je neko vjernik. Vezati se za  odgovore, koji su pritom religijski, na moralna pitanja zbog toga što samo dopuštaju prosta rješenja, čini se nekorektnim, te s toga ne odgovara niti ozbiljnosti pitanja, niti ozbiljnosti koju zahtijevaju religijska vjerovanja.

Premda, na kraju ni vjernik, ukoliko ozbiljno gleda na vjernike ostalih vjera, a isto tako gleda i na nevjernike, ne može utemeljivati moralne norme na vlastitoj vjeri. Zbog toga što se pridržavanje moralnih normi zahtijeva od svih, a da bi to bilo uopće moguće, mora se očekivati i da se te norme mogu svima pokazati kao uvjerljive.

Time se nameće ključno pitanje, tj. da li postoji ta neka uvjerljivost moralnih normi i to takva da bude neovisna o religijskim tradicijama? To pitanje je uveliko već pitanje modernog morala.Naravno, postoji i mogućnost da se zastupaju i shvatanja da je kraj sa moralom u smislu da se odbacuje religijsko utemeljenje, čime se ukazuje na samu činjenicu da je prema tome onda više bilo pokušaja nereligijskog utemeljenja.

Ideje na kojima se temelji etika


Tugendhat polazi sa tezom kako je nezadovoljan idejom etike koja je proizvoljna ili neodređena. Pa s toga i postavlja pitanja šta je doista etika i zašto bismo se njome trebali baviti.

U etici se pretpostavljaju razumska osvrtanja na vrijednost koja sadrži ono individualno i međuljudsko. Premda se tu mora voditi računa da mi, kako na međuljudskom, tako i na političkom području stalno donosimo neke moralne sudove.

Kada se govorio međuljudskom području neophodno je svakako obratiti pozornost i na to koliki prostor zauzimaju osjećaji u sporovima u odnosu, naprimjer, sa prijateljima, obitelji ili na radnom mjestu? I to osjećaji koji pretpostavljaju moralne sudove koje donosimo: a to se odnosi opet na ljutnu – ogorčenost, zatim na osjećaj krivice i srama.

Sa druge strane, postoje politički sporovi koji se de facto tiču podgrupa i onih rubnih grupa u društvu, a koji se moraju tumačiti kao moralna pitanja: a to su svakako pitanja ograničenog i neograničenog zakona o useljavanju, pitanje azila, prava stranaca, zatim ona pitanja koja se tiču i u kojoj mjeri dopuštanja i zabrane pobačaja i eutanazije, pitanja invalidnih osoba, te na samom kraju pitanja moralnih obveza prema životinjama, te moralne odgovornosti prema ekologiji.

Međutim, da bismo se bavili navedenim pitanjima trebamo ustanoviti određeni kriterij prepoznavanja moralnih sudova, a potom i utvrditi sadržaj tog iskustva.A da bi to bilo moguće i izvodljivo treba se prvenstveno pozabaviti pitanjem zašto uopšte moramo govoriti o pojmu dobra?

Na osnovu togapojedinac mora u svoj identitet  primiti tako bitak i dobrobit koja mu pripada. Pod tim se svakako ne razumije da taj pojedinac želi biti dobar, nego da želi pripadati tom moralnom svijetu.Svijetu koji se tumači tako da svaki član može zahtijevati od svih drugih članova da budu dobri članovi tog društva (zajednice), i to u smislu koji je određen onim što znači riječ „dobro“ – i to s obzirom na unutarnju sankciju. A ta sankcija je nužna, jer bez toga uopšte ne može biti nekog moranja – što se odnosi i na sam izvorni pojam morala.

Od posebnog je značaja skrenuti pažnju da oni koji govore ne zastupaju nikakvu moralnu poziciju. Takvu poziciju zastupaju isključivo oni koji od drugih zahtjevaju da misle isto, za što su  neophodni pojmovi „dobro“ i „loše“. Zbog toga takav jedan pojedinac zahtjeva od drugih da, naprimjer, budu zgroženi nad onima koji su zlostavljaći životinja. Time se u moralnoj svijesti prihvataju i novi sadržaji.

S ozbirom na značenje i na odnos pojma „dobro“ – on se možemo vratiti na značenje sadržaja moralnih sudova. Paralelnom tome Tugendhat navodi kako prepoznati jedan moralni sud kao takav ne znači i njegovo samo razumijevanje. Prvim se korakom trebamo samo osgurati da znamo o čemu govorimo.

Pa se tako moral može razumjeti i kao skup moralnih sudova kojima neko ili neka grupa raspolaže. To ukazuje na činjenicu da pitanje šta je neki moralni sud, odnosno neki moral u tom smislu – podjednako odgovara formalnom shvatanju morala.

Nadovezujući se na sam taj pojam morala Tugendhat dalje govori o tradicionalističkim i prirodnim pojmovima morala.

Tradicionalistički – što znači da tradicija, odnosno, da se unutar tradiciije služi mjerodavan autoritet kao krajnje utemeljenje. To se najbolje može pokazati na religijskim pojmovima morala, pri čemu Tugendhat posebno ističe primjer krščanskog morala. Sukladno čemu se traži da svi krščani budu jednaki, naprimjer, da budu ogorčeni kada se neko ponaša suprotno Božijoj volji – što ima velikog utjecaja od strane tradicionalističkih običaja.

Drugi se sastoji u tome da se traži neko ne – religijsko utemeljenje pojma morala. A suprotno transcedentnom utemeljenju religije ono mora biti na neki način prirodno. Što znači da se na bilo koji način mora pozivati na čovjekovu prirodu ili na njen neki dio. S tim da taj dio ne smije biti bilo koji dio čovjekove prirode. Nego treba biti nešto jedinstveno, gdje se pronalazi inicijativa usmjerena na ljudski um.

Takav put se posebno razvio u Kantovoj etici, gdje on pokušava dati apsolutno utemeljenje morala. A prema Kantovom shvatanju: moral je u sadržaju i formi već sadržan u smislu umstvenosti.

Tugendhat kritikuje ovo stajalište tvrdeći da takav um ne postoji, te da na temelju toga ne može postojati ni apsolutno moranje. Time je kao takva odbačena i ideja nekog apsolutnog utemeljenja morala.

Naredna dva puta kojima se nastoji ići uz pozivanje na ono prirodno predstavljaju opet posezanje za onim datostima koje su zbiljske datosti naše empirijske egzistencije.

Time se hoće reći da se karakter morala ne može objasniti polazeći od nekog prirodnog osjećaja. Na osnovu čega Tugendhat zaključuje kako se u tom konceptu uopće ne javlja pojam dobra. Čime osporava i tvrdnju da se neki moral utemeljuje na principima prirodnog osjećaja.

Drugi je opet put važniji i on se tiče pojmovnosti kontraktualizma.

Premda se o ugovoru kao osnovi utemeljenja za moral može govoriti izuzev ukoliko se radi o implicitnom ugovoru pretpostavljenom u normalnom životu, pod uslovom da se ne postavljaju nikakvi idealni uvjeti.

Ovakvo jedno shvatanje se svakako može pozvati na jednu prirodnu činjenicu; a to je da svi ljudi imaju interes usmjeren na kolektivno slaganje o pridržavanju ustanovljenog sistema normi. I to normi koje tom kolektivnom jedinstvu trebaju da donesu dobrobit i korist.

Međutim, gledajući na stvari sa tog aspekta može se uvidjeti kako se kontraktualistički ne može utemeljiti želja za posjedovanjem unutarnje sankcije. A sukladno tome se ne mogu utemeljiti ni faktori koji su povezani sa tom sankcijom: dakle, otpadaju jednako i afekt ogorčenja kao i afekt srama.

Drugim riječima, otpadaju svi strukturalni aspekti koji su prikazani u prethodnim izlaganjim pri objašnjavanju onoga što čini neki moral. Dakle, odlučujuća karakteristika kontraktualizma jest to da on ne sadrži pojam dobra, jer on u biti samo počiva na relativnom pojmu „dobro za..“.

Kako različite moderne filozofske pozicije shvataju utemeljenost nekog moralnog suda – Tugendhat to sažima na sljedeći način:

A) Kod Humea i kod svih onih koji ga slijede – na pitanje o dobroti se odgovara samo pozivajući se na opće potvrđivanje, što proturječi smislu onog potvrđivanja koje je i sam Hume shvatio kao odobravanje.

B) Kod Kanta i svih njegovih sljedbenika dobrota se treba apsolutno utemeljiti pozivajući se na razumljen um.

C) Schopenhauer daje etici temelj koji je ne utemeljuje onako kako se ona razumije, tj. kao obveznost. Tu se, također, radi samo o temelju, a ne o utemeljenju, pri čemu otpada pojam „dobro“.

D) I na kraju, kontraktualizam daje razumljivo, pa čak i konkretno utemeljenje. Iako ono što se utemeljuje nije neki moral, nego quasi – moral (kako ga Tugendhat naziva).

Pojam „dobro“ koji se provlači između ovih gledišta nikako nije suština sadržaja tradicionalnih pojmova dobra. Takav pojam je samostalan i jak pojam morala, koji se na tom temelju može razlikovati od tradicionalističkih pojmova, naročito nizom zabrana: tipa zabranom da se u pojmu dobra preuzmu norme koje sežu preko kategoričkog imperativa, što znači da su isključene norme koje su karakteristične za tradicionalističke pojmove dobra (tj. koje se odnose na vođenje individualnog života).

Ovdje protiv relativnog utemeljenja pojma morala govori to što je ono ograničeno u dvostrukom smislu; tj. time što pretpostavlja princip koji se sam ne utemeljuje, te time što je ograničen njegov doseg. Time se govori kako drugi mogu imati drugačije razumijevanje o tome šta je dobro. Dok protiv apsolutno utemeljenja govori to što je ono proturječno.Sada se traži smisao riječi „dobro“ koji bi bio općevaljan o tom smislu da bi ga svi mogli priznavati. Tj. nastoji se pokazati kako postoji samo jedan smisao riječi „dobro“, koji se nameće kao onaj koji je moguće općenito priznati, odnosno, koji je plauzibilan. Pri čemu svi drugi poznati prijedlozi neće biti (ili će biti manje) plauzibilni.

Tugendhata dalje zanima taj diskurs koji je proizašao iz dotadašnjih naučavanja. Govori se tačnije o etičkom diskursu ili o komunikativnoj etici, što je specifičan njemački fenomen.

Naime, nastoji se odrediti pravi diskurs i njime se želi zvati samo onaj diskurs koji se odvija među ravnopravnim osobama i to u takvim uvjetima koji su egalitarni. Premda, ti uvjeti nisu egalitarni s obzirom na sudjelovanje u tom diskursu, nego se pretpostavlja da su osobe ravnopravne i u praktičnom životu. Jedino pravilo koje je tu relevantno za ono moralno glasi: Svako smije izražavati svoje stavove, želje i potrebe.

Međutim, Tugendhat smatra kako se pretpostavka, o tome da se konkretna moralna pitanja mogu ili trebaju rješavati jednim realnim diskursom, ne čini samo neutemeljenom, nego i zastarjelom (prevaziđenom).

Kritika kojoj je Tugendhat podvrgnuo Kanta i samu etiku diskursa tiče se njihove pretenzije kako mogu utemeljiti sadržajni pojam kategoričkog imperativa, i to različitim razumljenim pozivanjem na um.

Analiza pojmova vrline, slobode i pravednosti kao sadržaja etike


U prvom dijelu svog Predavanja o etici Tugendhat je izložio svoje shvatanje utemeljenja etike, dok se u drugom dijelu osvrće na druge sadržaje koje želi ispitati unutar etike. Odnosno, bavi se pojmom vrline, naravno uz pozivanje na Aristotela i njegov nauk o vrlini. Zatim govori o Frommovom tumačenju morala i o Hegelovom priznavanju šta u biti motivira na moralni stav.

To su u suštini neki od sadržaja koji su korišteni radi lakšeg tumačenja obimnosti koju posjeduje etika unutar svog područja i polja kojima je okružena.I na kraju svoju tematsku cjelinu Ernst Tugendhatzavršava uz osvrt na dvije iznimno bitne i zanimljive teme, a tiču se ljudskih prava i pojma pravednosti.

U daljem toku eseja ću govoriti o drugom dijelu Predavanja o etici, a koji se kao jedan dio cjeline nadovezuje na prvi, onaj uvodni i početni dio.

Naime, dalje se pokazuje da orijentiranje pojmom vrline ukazuje na to kakogovor o vrlinama može preći i preko onoga što je moralno, što se ujedno čini i dodatnom privlačnošću za etičare.

A ta privlačnost se uveliko povečava kada se orijentiramo Aristotelovim dvoznačnim govorom o „dobru“, u kojem nema jasne razlike između onoga što je dobro i onoga što je dobro za mene.

Da bi se izbjegla zabuna oko dvoznačnosti koja se susreće kod Aristotela, pojmovno se jasno razlikuju dva pojma vrline, tj. dva pojma „dobrog karakternog svojstva“. Odnosno, govori se o tome šta je „korisno za mene“ i šta je „korisno za druge“, pri čemu se pažnja posvećuje momentu koji se odnosi na pojedinca.

Navodi se u biti pretpostavka određenog pojma morala, tj. utilitaristički, kao i određeni pojam putem kojeg se uviđa šta je dobro za pojedinca.

Drugi tok misli se tiče mišljenja na koji način bi se u nekom modernom moralu mogle priznati samo one vrline, posmatrajući samo segmente koji se tiču vlastitog života. A koji se odnosi na univerzalnost.

Tumačenje da li neko želi i zašto želi biti moralan se može smisleno voditi na jednoj apstraktnoj razini. A to znači da se mora polaziti od:određene pretpostavke o dobrobiti koja se čini plauzibilnom, a povrh svega se može ispitivati o društvenim uvjetima te dobrobiti ( a time ujedno i razvoja moralne motivacije).

Erich Fromm možda ima ispravnu ideju kada motivaciju za moral želi utemeljiti u uravnoteženoj ljubavi, ali se veza ne može uspostaviti tako brzo kako on to zamišlja. Razumjeti moralni stav kao ljubav prema bližnjem čini se pogrešnim iz dva razloga; prvo, zbog toga što je ljubav zbog svog individualno afektivnog karaktera više od moralnog stava.

I drugo, zato što je moral u drugom smislu više od ljubavi: kao poštovanje drugog on je druga vrsta njegovog potvrđivanja.

Moralno potvrđivanje, kako je već na početku eseja navedeno, jest zahtjevanje jednakosti svih članova moralne zajednice. Moralna se perspektiva u biti odnosi na sve. A pojedinac je slobodan, po svojoj volji, ograničavati područje moralne motivacije, ali ne i moralnog stava.

Posebna važnost koja pripada moralnom stavu za jedan ljubavni odnos jedan je od razloga zašto smo motivirani razumjeti se kao članovi moralne zajednice. Uz sve to svakako dolaze i individualna prava, a Tugendhat je znajući to posebnu pažnju obratio na ljudska prava. Naravno, kada se govori o pravima subjekta neosporno je shvatiti slijed događaja da se tada govori o subjektivnim pravima.

Da bismo razumjeli šta se podrazumijeva pod nekim pravom, a šta pod moralnim pravom, trebamo se prvenstveno upoznati sa značenjem i smislom onih subjektivnih prava koja nemaju moralni ili zakonski smisao. Tu se govori o posebnim ili osobnim pravima, za razliku od općih prava o kojima se raspravlja u pravu i moralu.

U skladu sa okolnostima kod moralnih prava se radi o takvim pravima koja kao takva imamo, ali nam nisu dodijeljena od nekog pravnog poretka. Dok tradicija ljudskih prava govori o prirodnim pravima, što zvuči kao da smo s tim pravima rođeni i kao da ih nosimo poput sastavnog dijela nas samih.

Još jedna važna stvar koju treba napomenuti jest svakako to da osnovna prava moraju biti jednoznačna, jer se o njima mora moći presuditi.

Sa druge strane, kada je riječ o pravednostiTugendhat se koristio dosjetljivošću pa je na suštinu pojma pravednosti gledao kroz Aristotelova naučavanja, tj. praveći razliku između korektivne i distributivne pravednosti.

Pod korektivnom pravednošću se podrazumijeva ona pravednost koja je nastupila onda kada se neka moralna ili pravna situacija izbacila iz ravnoteže, pa se prema tome mora ponovo uspostaviti.Dok se o distributivnoj pravednosti radi uvijek kada neko mora raspodijeliti dobro i zlo na više osoba. Kod ove vrste pravednosti osnovni pojam je pojam zasluge.

Prema tome je pravednost, ako se razumije kao vrlina (odnosno kao dispozicija za djelovanje), karakteristična vrlina „drugog stupnja“.

Pojam ljudskih prava je po ideji statičan, za razliku od suprotnog dinamičkog zahtjeva za više pravednosti. Kao realni zahtjevi ova dva pojma se međusobno nadopunjavaju i tako smisleno djeluju jedan na drugog.

Međutim, s obzirom na činjenicu da je pojam ljudskih prava, bez obzira kako ekonomski proširen, po ideji ne dovodi u pitanje razlike u blagostanju. Ali se on ipak treba nadopuniti zahtjevom za više pravednosti, ako se ne želi da ideja jednakog poštovanja postane samo iluzijom.

Ovim dijelom o pravednosti Tugendhat završava svoje djelo Predavanja o etici u kojima je dao osvrt na višestruka područja etike, ali uz što je svakako uputio i kritike nekim od autora koji su se posve bavili isto tako etikom i njenim područjima.

Ideja utemeljivanja nekog pojma morala i moralnih sudova se susreće sa metodološkim poteškoćama, jer oni ne mogu biti utemeljeni  na empirijskoj osnovi, odnosno tumačenjem kojim se zadovoljio Hume.

Oni, također, ne mogu biti utemeljeni ni a priori iz čistog praktičnog uma, tj. kako se nadao Kant, a pogotovo ne iz transcedentalnih premisa, kao što je to bio slučaj sa tradicionalističkim ili predprosvjetiteljskim pojmovima morala.

U Predavanjima o etici Tugendhat pristupa problematici utemeljenja morala na nekoliko razina. Prvo, on razvija svoje razumijevanje toga šta znači utemeljiti neki moral  – nasuprot onim pretenzijama koje se odnose na apsolutno utemeljenje.

 Naime, Tugendhat tvrdi kako:vjerodostojno utemljenje morala danas može biti samo dokazivanje njegove plauzibilnosti. I to posmatra kroz dva koraka: prvo, plauzibilnosti razloga za odluku da se uopšte prihvati neki moral, te drugo, veće plauzibilnosti nekog određenog pojma morala u odnosu na one koji su mu konkurentski pojmovi.

Dalje, na toj osnovi Tugendhat argumentira određeni pojam morala, tj. uzima u razmatranje varijantu kantovskog morala pravila, i to nadopunjenu elementima morala vrline Adama Smitha.

Na samom kraju, ovo djelo zajedno sa pregledom i kritički razrađenom tipologijom različitih koncepcija morala, uz svakako opširne interpretirane koncepcije Aristotela, Adama Smitha, a pogotovo Kanta, predstavlja odličan uvod u samu historiju etike.


                                                                         Autor: Dženan Porča

Upute na tekst:

Kant Imanuel: Kritika čistog uma.
Kant Imanuel: Kritika praktičnog uma.
Tugendhat Ernst: Predavanja o etici.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Dženan Porča, rođen 1994. godine u Visokom. Prvi ciklus studija završio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Odsjek za filozofiju; Smjer: Filozofija i sociologija) 2016. godine. Odbranio je dodiplomski rad na temu Teorije referencije – McQuali – ova analitička filozofija. Drugi ciklus studija nastavlja 2018. Godine na Odsjeku za žurnalistiku / komunikologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. U okviru masters studija obavio je tromjesečnu praksu u Centru za istraživačko novinarstvo. u Sarajevu. Autor je brojnih znanstvenih eseja iz oblasti filozofije, sociologije, komunikologije i kulturalnih studija, od kojih se posebice izdvajaju ‘Orijentalizam Edwarda Saida‘, ‘Od homogenosti ka heterogenosti jezika – pluralnost argo tipova‘, ‘Propaganda u službimanipulativnog komuniciranja‘ itd.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤