Robinson Crusoe i Gospodin Foe u duhu postkolonijalne kritike
Esej o romanu Foe, nobelovca Johana Maxwella Coetzeea
Ako se na kratko zaustavimo na naslovu romana Foe, na toj jakoj poziciji teksta, kako je opisuju Marina Biti i Danijela Marot Kiš u svojoj knjizi Poetika uma, primjetit ćemo jednu dvostruku polazišnu tradiciju. Jasno nam je da u naslovu Foe, čujemo odjek prezimena dobro nam poznatog pisca, dok, sa druge strane, čujemo i doslovno značenje engleske riječi foe – protivnik, neprijatelj. Dakle, već iz naslova, kao čvorišta što u našu svijest priziva niz različitih mogućih interpretacija, učestvovanja i tvaranja horizonta očekivanja, vidimo kako ćemo, kao čitatelji, biti aktivni, da ćemo aktivno učestvovati u procesu čitanja, gdje je ključna riječ upravo – proces. Taj proces je složen, zahtijeva znanje kolonijalnog, postkolonijalnog, feminističkog, gehemonijskog, marginalnog, dekonstrukcijskog i postmodernog linearnog.
Edward Said u svom tekstu Kultura i imperijalizam, kaže kako je upravo roman forma koja zbog svoje hibridnosti, prilagodljivosti, omogućava prikradanje i razvijanje imperijalnih stavova. Daniel Defoe piše roman Robinson Crusoe, kojim slavi osvajanje bijelog čovjeka koji, gdje god da se nađe, i kako god da tu dođe, osjeća dužnost da posije sjeme vlastite kulture, da time „obogati“ tlo kojem fertilizacija nije ni potrebna, stoga je to prototip modernog realističnog romana. Nije slučajno, kako naglašava Said, što on govori o jednom Europejcu koji stvara posjed na dalekom, neevropskom ostrvu. Kada razmišljamo o romanu Robinson Crusoe, prvo što nam padne na um jeste utopijska slika svijeta i pripitomljavanje Drugog. Taj Drugi nastaje, kako objašnjava Christopher Butler, u svojoj knjizi Postmodernizam: sasvim kratak uvod, pritiskom onih koji naglašavaju i ističu svoj „normalni diskurs“ kao dominantan, čime doprinose stvaranju Drugog i drugačijeg, a kada kaže „oni“, Butler misli na seksiste, rasiste i imperijaliste, te na tehnike kojima se oni koriste.
Otok na kojem boravi Robinson Crusoe u Defoeovom romanu, prepun je sočnih plodova, mirisnog cvijeća, neobičnih životinja, toplog, ugodnog zraka i svjetlosti Sunca, sve je na dohvat ruke, plodovi čekaju da ih Crusoe ubere. Taj otok prima gosta, dok Otok u Coutzeeovom romanu predstavlja potpunu suprotnost, distopijsku sliku svijeta, on funkcioniše kao pusta zemlja, crnih oštrih klisura, pijeska i trnja koje se kao oštro staklo zariva u stopala brodolomnice Susan. Dakle, u takav distopijski okvir unutar kojeg se nalaze likovi Cruso(e) i Petko, dva muškarca, dolazi Susan Barton, žena. Petko tim ostrvom hoda bosonog, u njegova stopala se ne zariva trnje, a Susanina stopala će isto to trnje povrijediti čim kroči na tlo koje je istovremeno i kao dom, i kao egzil, gdje nisu potrebna ni civilizacijska dostignuća, ni tehnologija, ni jezik. Susan je zatočena u svijetu muškog diskursa, tu je potpuno izolirana i djeluje kao necjeloviti, rascijepljeni subjekt, a zatočena je da bi mogla ispričati svoju priču. Linda Hutcheon objašnjava kako postmoderna književnost želi istražiti prirodu, granice mogućnosti jezika ili diskursa umjetnosti.Roman Foe, kao jedan metafikcionalni tekst, propituje granice narativnih strategija i način pisanja: Susan Barton je zatočena u tamnici jezika. Defoe, kako naglašavaju Biti i Kiš, sugerira mogućnost stvaranja stabilne slike svijeta iz bilo kakve početne situacije, dok Coutzee ispred tako skrojene slike svijeta stavlja jedan veliki upitnik. Susan želi da ispriča svoju prič, tj. da pronađe svoje priče, dok sa druge strane stoji gospodin Foe, pisac koji želi opisati svoj boravak na ostrvu onako kako je i izgledao, pretvoriti ga u jednu utopijsku priču, tačnije, u priču kakvu vidimo u romanu Robinson Crusoe.
Postmoderna književnost ispituje granice, a granica u književnosti, kako objašnjava Almir Bašović u svom tekstu Saturnova djeca i Buchnerova kopilad, može biti sve, pa tako i ljudska koža. Petkova koža, njena nepropusnost, suhoća i tvrdoća, kao štit prekrivaju njegovu priču i djeluju kao metafora za granicu između onoga što je vani i onoga što je unutra, što će biti posebno naglašeno u 4. poglavlju romana. Petkov jezik je odsječen, on nema mogućnost artikulacije, čime se postavlja pitanje: O čemu možemo govoriti? Kako početi priču? Kako napisati roman bez pisanja? To je krik pisca koji se kreće kroz gustu šumu jezika, a ne pronalazi svoje mjesto u njoj, krik pisca kojemu je odsječen jezik, a progoni ga tekst. Pitamo se zašto je pisac Petku odrezao jezik, a time i samom sebi, zašto je onemogućio stvaranje slike pisca koji je, kako objašnjava Bart, kao maska sa isplaženim jezikom. Odgovor leži u želji da tijelo progovori, da tijelo postane znak za sebe, da napiše roman bez pisanja. Negacija tjelesnog, kao stalno mjesto brojnih doktrina i svjetonazora zapadne kulture izraz je kolektivne i kulturne frustracije sputavajućim parametrima čovjekovog tjelesnog bivstvovanja.Zbog toga Petko komunicira plesom i pjevanjem, i baš zbog toga će, kada stavi periku i obuće odijelo pisca, početi plesati i pjevati, pričati svoju priču na svoj način. Time su kroz kompleksnu rizomsku strukturu prožete binarne opozicije Erosa i Logosa, tijela i duha, i što je još važnije, Erosa i Thanatosa, života i smrti. Tijela, objašnjava Erika Fischer-Lichte, postaju znakovi za sebesamo u performativnoj umjetnosti, izbijaju iz pukotina teksta, orožnjale, tvrde kože Petkovih stopala, iz njegovog tijela, kompleksne rizomske, neukorijenjene, razgranate strukture.U jednoj takvoj strukturi, kako navodi Nina Alihodžić-Hadžialić, Susan zamišlja Foea, koji zamišlja Brodolomnicu (Priču!).
Kada u svom govoru povodom osvajanja Nobelove nagrade za književnost, Coutzee govori o Robinsonu Crusoeu, postavlja pitanje: Da li je Robinson Crusoe napravio Daniela Defoea koji je, čim se vratio u grad, stavio periku i obukao odijelo kao masku jednog pisca. Susan će oblačiti crnnu i kapicu sa inicijalima J. M. C., što odgovara inicijalima pisca Coutzeea, čime je otvoren i taj autoreferencijalni aspekt romana, gdje krik pisca postaje sve glasniji i glasniji. Na heterotopijski je način otvoren niz tema, niz kapilara jednog rizoma, i tako je, heterotopijski spojenim tačkama mreže, etički ispričana Petkova priča, koja je istovremeno i priča jednog pisca koji traži izlaz iz zatočeništva jezika. To je performans romana koji u suštini ne postoji. Petko je, kako objašnjava Marco Caracciolo u svom tekstu J. M. Coetzee's Foe and the embodiment of meaning, mogući pisac, ali u nemogućem svijetu, u svijetu u kojem su priče pune proturječja, gdje su se autori odrekli autorstva, i upravo u tome leži performativnost rizomske strukture ovog romana, jer samo tu Petko može imati svoju riječ.
Na početku romana, Susan govori o svom prezimenu, o tome kako je izvorno glasilo Berton, te da je Barton izopačeno na usnama stranaca. Ne možemo da ne pomislimo na ime Petko, koje nije izopačeno na usnama stranaca, nego je tvorevina stranca koji na sebe preuzima tu moć imenovanja. Coetzee se poigrava i sa imenom Cruso, koje je drugačije od prezimena Crusoe, i sada asocira na onoga koji krstari, koji kruži u potrazi za pustolovina, onoga čiji se put pretvara u lutanje. Jasno nam je da se Coetzee poigrava sa onim na čemu počiva europska kultura, pa tako i sa figurom Odiseja kao predstavnika logosa, kao nositelja duha prosvjetiteljstva koji, koliko god se suočavao sa demonima koji čaraju, sa čvorištima mitologije kao mreže mitova, opet potvrđuje patrijarhalnu sliku svijeta, njenu jasno određenu strukturu. Crusoe potpuno potvrđuje tu figuru gospodara svoje sudbine, on piše dnevnik, zapisuje sve što mu se na ostrvu događa, dok Coetzeeov Cruso to ne čini, za dnevnik ne želi ni da čuje, a Petka je naučio da reaguje na nekoliko riječi, on ne želi potpuno preobraziti otok koji je postao i njegov dom, čime Coetzee izvrće sliku brodolomnika kakav je bio Robinson Crusoe.
Nasuprot otoka stoji grad kao važan topos, kao mjesto na koje se Defoeov Crusoe nastoji vratitit, a Coutzeeov Cruso umire na putu ka njemu. Pisac parodira metaforu grada koja u romanu Foe funkcionira kao centar. U gradu se nalazi Foe (autor), smješten je u topos koji bi trebao biti centar, izvor diskursa moći, a namjerno nije predstavljen kao takav. Nasuprot Foeu nalazi se Susan koja traga za svojom kćeri, za ocem svoje priče, ali, kako objašnjava Alihodžić Hadžialić, potraga majke za kćeri se preispisuje u potragu kćeri za majkom. Time se postavlja pitanje majčinstva, žene kao spisateljice, žene čiju priču Foe želi promijeniti i učiniti je „od oca rođenom“, uklopiti je u hegemonijski falocentrični diskurs. Posljednje poglavlje ovog romana, koje čini posljednih pet stranica, odudaraju od svega onoga što smo vidjeli prije toga, a može predstavljati alegoriju čitatelja koji pravi smisao iz romana i rizomski ispričane priče. Caraccielo objašnjava kako smo u 20. stoljeću imali mnogo većih poteškoća, sjetimo se posljednih pedesetak stranica Joyceovog Uliksa, ali posebna težina 4. poglavlja romana Foe leži u osjećaju i atmosferi koja je stvarana kroz prethodna poglavlja i koja je ovdje kulminirala. Ta atmosfera je snovita, podsjeća na hodanje u snu, ali dolazi na kraju romana, čineći ga otvorenim, ne dajući nam odgovor na pitanje: da li je to zaista bio san? Stubište je mračno i prijeteće, to je prva rečenica i 3. i 4. poglavlja, gdje Susan ulazi u Foeovu kuću, ali je pripovjedač, tj. pripovjedačica u 4. poglavlju, neidentificirana, nije predstavljena kao Susan jer je Susan jedan od likova koje pripovjedačica opisuje. Penjanje stepenicama može biti i alegorija interpretacije, a ne smijemi zaboraviti da 4. poglavlje dolazi nakon momenta u kojem Petko uči pisati i ispisuje stranice i stranice jednim jedinim slovom, a to je „O“.
Poglavljem dominiraju opisi tijela, mirisa, kože. kose, pripovjedačica očekuje miris truleži, a dočeka je miris ljiljana jer boravi u sferi erosa. Petkovo bilo kuca slabo, kao da je na nekom udaljenom mjestu, ono je tamo gdje osjeća da je dom, udomaćenost i sigurnost. Iz Petkovih usta, iz njegovog daha, njegove unutrašnjosti, izbija zvuk grmljavine valova koji zapljuskuju obale, tihi zvuk violine, cvilež vjetra i ptičiji krik, iz njega teku zvuci otoka. Ovo poglavlje kao da je podijeljeno na nekoliko dijelova, u prvom je pripovjedačica na stubištu, u drugom se nađe ispred kuće sa natpisom Daniel Defoe – pisac, gdje se prvi put u romanu spominje ime i prezime ovog pisca. Kada „drugi put“ uđe u tu kuću, pročitat će riječi stavljene pod navodnike što znači da te riječi funkcioniraju kao citat: „Dragi gospodine Foe, naposlijetku nisam mogla veslati dalje.“ Istu tu rečenicu Susan izgovara na samom početku romana, to je dio njene priče, pa će u posljednjem poglavlju ove riječi pripovjedačicu automatski prenijeti na brod, natjerati je da zaroni u olupinu.
Pitamo se da li je olupina zapravo onaj brod Robinsona Crusoea, da li je čitatelj taj koji treba zaroniti u olupinu, zavuči se u crnu rupa koja je tamnija od natrulih greda.Konačno, pripovjedačica, ponovo sreće Petka, želi ispričati, uhvatiti njegovu priču, ali to nije mjesto riječi, tu su tijela znakovi za sebe, i samo tu je Petkov dom, iz njegovih usta zaista izlazi priča koja prožima sve, miluje kožu njenog lica, a svaki slog je napunjen vodom i zapušen. Petko ispisuje slovo „O“, ali pripovjedačica zaključuje da su ti papiri već previše zagađeni, a zagađeni su svim onim što vidimo u romanima 18. i 19. stoljeća. Petkova priča, nije priča sastavljena od riječi, ona teče, slobodna je, raspršuje se kao voda, kao ples, kao eros, izlazi iz tijela koje je izvor priče.
Autorka: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Alihodžić-Hadžialić Nina:Riječi kao pharmakon: romaneskno propitivanje identiteta u postkolonijalnoj književnoj teoriji.
Barthes Rolan: Smrt autora.
Bašović Almir: Saturnva djeca i Buchnerova kopilad.
Biti Marina i Marot Kiš Danijela: Poetika uma.
Butler Christopher: Postmodernizam: sasvim kratak uvod.
Caracciolo Marco: J. M. Coetzee's Foe and the embodiment of meaning.
Coetzee Johan Maxwell. Foe.
Fischer-Lichte Erika: Estetika performativne umjetnosti.
Hutcheon Linda: Poetika postmodernizma.
Said Edward: Kultura i imperijalizam.
Dunjalučar 