Dolmen
Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
Kao misaona riječ :
najdublja smrt – ogoljena,
na zidinama teškog neba.
Kada smo Krista pridružili prašini
stajali smo u obećanju
koje je netko dao prije milijun godina.
Dobnik i golubovi ;
u mlinu samljeven pečat koji nas je obilježio
kako su teški ovi mrtvački sanduci –
bili smo praljudi,
zastavom pokrivamo kamen
Sodoma i Gomora !
Naučili smo
kako tamu pretvoriti u tišinu.
Gdje si Platone ?
Svijet je slika jedne promašene ideje
mi, urbani dinosauri
obitavamo izvan čovjeka i izvan svijesti,
a tamo unutra
porculanski umovi i vaze iz Kine.
Kada je zemlja bila mlada
svatko je ušao u svoj dan
noć ostade prazna.
Slučajno, pronašao sam knjigu u pijesku
dahom oblikovao rastući mrak.
Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
U šatoru zaborava
mijenjamo čovjeka za Oprost,
vatreni prolaznik s juga
ukaže se pa nestane u odjeku Bolshoi teatra.
Vičemo : Kopno ! Kopno !
Znakovi upozorenja
postavljeni duž cijele obale
mrtvi spavaju uspravno,
a kako drugačije kada je tlo poput željeza.
Crno je naše Danas
kao voda što se skuplja u dubokom oku ;
Prokleto !!!
Ta je riječ uklesana u kamen neolita,
naš suputnik osjeća kada se vrijeme mijenja.
U svakoj raki leži potvrda
ti, dođi na suho – ništa :
dok čekamo na ono što je bilo ili će biti.
Mi smo prijatelji,
vodimo kući naše najtamnije godine
i bademe dijelimo s pticama.
Vidjeli smo kako strijeljaju razum
tko će da opere krv sa trgova ?
Umnik, on iskazuje žudnju,
ali ne posjeduje mudrost.
Govore : samo je Gospod mudar, on ne treba da traži.
Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
Sveznani filozofi kako ste slijepi
izgubljeni u svemiru beskrajnih teorija,
znam čovjeka što Odgovor nosi na leđima.
On propovijeda znanje
čuva uspomene u torbi
i skuplja pepeo u oblaku naših imena.
Mi volimo Svijet – ali tama nas njegova mami
Mi volimo Boga – ali Đavo je njegovo naličje,
nigdje ne pitaju za nas
pokušali smo doći do
spoznaje onoga što Jest,
ali izgubili smo ono što treba Biti.
I dok smo čitali Komunistički manifest
drugi su tumačili Bibliju ;
između neba i čovjeka
ipak smo pronašli ravnotežu.
Grade hramove u čast Odsutnoga
pogledaj, jedna strijela probije petu.
Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
U poznom satu
priviđenje se pojavljuje kao stranac u ogledalu,
noć stražari pred vratima zore.
Samo jednom. Tko se događa samo jednom ?
Znam ! Ja ! Događam se samo jednom
i onda me nikada više ne bude.
Sunce Smrti izgori u zjenici sklopljenog oka.
Kroz bolesne sklonosti i rastrojenost psihe
ustajem protiv svakog autoriteta
u okularu promatram carstvo
polažem te mrtvu između Praha i Zahvalnosti.
Sve pjesme što napisah i sve riječi što beskraju sam poklonio.
Kaligula :
” Djevice, djevice mi dajte.”
Spaljeni na lomači
odlazimo u nebo
prije no što uđemo u legendu.
Dva groba jedan pored drugoga.
U prvome leži Muhamed,
a drugi i dalje prazan čeka.
Godina Slona : Kada smo ljude naučili Vjerovati
mi smo već tada zaboravili Naučeno.
Budni smo ;
i pitamo se zbog čega je grob prazan ?
Prazan ! Tko kaže da je prazan ?
Tada otkrili smo sebe u stvorenome Svijetu.
Pamtiš li
kako smo davno levitirali u rumenoj sjenki,
sjali u čamcu Mjesečevih zidova.
Izgubljeni putujemo
kroz galaksiju na sprudovima svjetlosti.
Vidjeli smo biće
što je skinulo svoju kožu
i psa smo sreli – mislim da se zvao Lajka.
U srcu Ničega
dvoglava Sfinga dala nam je kartu svemira
sada se lakše orijentirati.
Sa cipelama punim zvijezda
mi ostavljamo tragove u tami ;
stojimo usamljeni u hladnom zraku daljine.
Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.
Sedam kamenčića u krugu
Prvi kamenčić:
Kao sunce.
Ptica odleti iz bistrog oka.
U redu –
mi ovdje spavamo
snovi odvojeni od praznine.
Tko se to probudio prije jutra ?
Drugi kamenčić:
Čekaj !
Napoji konje, put je dug
ljudi žive ispod zemlje.
Kada oslijepim – zapali svoju kosu.
Uđi u beskraj – tamo se više vjeruje.
Treći kamenčić:
Kuda me vodite ?
Sati pomiješani ( usred mene )
vječnost – zabija mi trnje
bacaju kost. Golu.
Pogledaj, snijeg i svila i Ništa.
Zašto nebo nosi moje ožiljke
kada rane su mi svjetovne?
Četvrti kamenčić:
Čekao sam
da se kazaljka zaledi na trinaest,
a tamo iza zida trinaest ljudi dubi
rake.
Za koga ?
Kada sam putovao u Sveti grad
bio sam mlađi od tvoga srca.
Koje obličje gradi smrt ?
Peti kamenčić:
Crkva.
Hladni zidovi – razmisli : ti vidiš skrivene hodnike.
Što se dobije molitvom ?
Žena s maramom oko glave
( misa za mrtve. Nitko ne pali
svijeće – plamen je zabranjen ).
Duša žene
mraznija od crkve.
U mramornoj zdjeli
gnjile crne hostije.
Postoji jedan ožiljak
koji mora nestati
prije dolaska vode.
Šesti kamenčić:
Misli
prijatelju – misli.
Što ako vrane pobjegnu.
Mjesec škripi poput raštimane violine ;
struno čovječja.
Poslušaj :
odgovor dolazi iz nečije neopjevane tame.
Sedmi kamenčić:
Izvan.
Tko stoji izvan kruga ?
Ne znam ! Ne vidim ! Kada sam izašao netko je prekrio
izvor svjetlosti.
Izbor
Nosili smo dječji lijes
prema groblju.
Ranije toga dana
pijančevali smo i pozdravljali tamu.
Netko je ipak upalio svjetlo.
Ugledam
pravo lice Zemlje
( i krhotine koje plove Zlom Bogu oko glave ).
Nosili smo dječji lijes prema groblju.
Ti ga nisi nosila
ostala si u praznome domu
i čitala Sofijin izbor.
Kada smrt broji korake
S lijeve strane, Ti
desno, ponovno Ti
( odjevena u Smrt ).
Razgovaram s grobovima
jer ne upadaju u riječ
vratimo se na zaključak –
improvizacija umiranja
( moje Uvijek, tvoje je Zauvijek )
pronašao sam daljinu kroz koju
odjekuje fagot,
izgubio sam tvoje Zauvijek.
S lijeve strane – Nitko!
( množina našeg bitka: Apsolut)
desno, ponovno – Nitko!
Katarza –
zakon slučaja otvara put ka Mjesecu,
tamo nismo upoznali čovjeka,
ali trešnje su tamnije od onih jučer.
Vjerujem kako se
krivokletstvo iščitava
prisutnim tijekom stvari.
Kada Smrt broji korake
moje noge su Uvijek.
Vodvilj
Život je potvrda
negacija lucidnosti – ovaj signum psihološkoga ritma;
silom poezije izražava smisao moralnih normi
Kater – Malkut –
zar da stvorim apsolutno pomračenje
ega;
Zbor vježba glasnice ( fonatorni proces, rezonacija
vokalnoga zvuka )
moguće objašnjenje:
… i čovjek udari o bubanj
da se dogodi čudo;
pjevajte monologom
(jače i glasnije) mrtvom patriciju
kroz četvrtu oktavu satiričnih kupleta.
Biješka o autoru:
Lean Radić rođen je jednog svibnja na petak 13 1977 godine u Rijeci, u njegovoj poeziji spoznat ćete sve što se o mraku spoznati smije, a ono što nije u dohvatu ljudske misli, ostat će zabilježeno u precipitatu pjesnikovih umiranja koji rezultiraju – ožiljcima.
Dunjalučar 