Roland Barthes: Zadovoljstvo u tekstu
Tekst znači Tkanje. No, kako se ovo tkanje uvijek uzimalo za neki proizvod, jedan gotov veo, iza kojeg se drži više ili manje skriven smisao (istina), mi sada u ovom tkanju naglašavamo generativnu ideju da se tekst sačinjava, izrađuje vječitim pletenjem. Izgubljen u ovom tkanju – ovoj teksturi – subjekt se oslobađa u njemu poput pauka koji se i sam rastvara u graditeljskom izlučivanju svoje mreže. Ako bismo voljeli neologizme, mogli bismo teoriju teksta da tefiništemo kao hifologiju (hyphos kao tkanje i paučina).
Iako je teorija teksta označila znakovnost (u smislu koji ovoj riječi pridaje Julija Hristeva) kao mjesto naslade, iako je utvrdila, u isti mah, erotsku i kritičku vrijednost tekstualne prakse, ovi stavovi su često zaboravljani, suzbijani, gušeni. Pa ipak, da li je radikalni materijalizam, kojem teži ova teorija, shvatljiv bez mišljenja zadovoljstva, naslade? Nisu li se rijetki materijalisti prošlosti, svaki na svoj način, Epikur, Didro, Sad, Furije, svi bili klarisali za eudemoniste?
Međutim, mjesto zadovoljstva u teoriji teksta nije sigurno. Samo, svanuo je dan kada se osjeća neka prešnost za razvrtanjem ono malo teorije, za pomijeranjem diskursa, idiolekta koji se ponavlja, koji očvršćava, i potrese jednim pitanjem. Zadovoljstvo je to pitanje. I kao otrcano, nedostojno ime (ko bi danas bez smijeha rekao hedonista?), ono može da spiječi povratak teksta moralu, istini, moralu istine. Ono je ono zaobilazno, ono „klizavo“, ako se može reći, bez kojeg bi teorija teksta postala jedan centrirani sistem, jedna filozofija smisla.
Nikada nije dovoljno reći snaga odlaganja u zadovoljstvu: to je istinska epoche, zastoj koji na daljinu zgušnjava sve prihvaćene vrijednosti (prihvaćene po sebi). Zadovoljstvo je ono neutralno (najperverzniji oblik demonijačkog).
Ili bolje, ono što zadovoljstvo odlaže jeste označena vrijednost: (dobri) Iskon. „Darmes, jedino bi batine u ovom trenutku uticale na kralja da promijeni svoje političke ideje…; ono štonajćešće iskrsava ispod Darmesovog pera, to je aristokratija koji on piše haristaukrassie. Riječ je, napisana na ovaj način, dovoljno grozna… Igo (Kamenje) hitro ocjenjuje ludost označitelja. On isto tako dobro zna da ovaj mali ortografski orgazam potiče od Darmesovih „ideja“. njegove ideje, to jest njegove vrijednosti, njegovo političko uvjerenje, vrednovanje, jeste ono što rađa jedno i i sto kretanje: pisati, imenovati, dezortografisati i vrijeđati. Ipak, kako mora da je dosadan taj Darmesov politički pismeni napad!
Tako je zadovoljstvo u tekstu: vrijednost prešla u raskošan red označitelja.
Ukoliko je moguće zamisliti jednu estetiku tekstualnog zadovoljstva, u nju bi trebalo uključiti piskavo pismo, pisanje. (L’ ecriture a haute voix). Ovo se vokalno pisanje (koje zacijelo nije govor) ne praktikuje, ali na njega je pozivao i nalagao ga Arto a danas ga zahtijeva Solet. Govorimo o njemu da kao da je postojalo.
U antici, retorika je obuhvatala dio zaboravljen i odbačen od strane klasičnih komentatora: actio, skup recepata pogodnih da omoguće materijalnu eksteriorizaciju diskursa. Riječ je bila o jednom pozorištu izražavanja, besjednik-glumac „koji izražava“ svoju srdžbu, svoje sažaljenje, itd. Piskavo pisanje, pak, nije ekspresivno; ono izraz prepušta feno-tekstu, pravilnom kodu sporazumijevanja. Po svom mjestu ono pripada geno-tekstu, znakovitosti. Ono nije nošeno dramskim infleksijama, zajedljivim intonacijama, ugodnim naglascima, nego zrnom glasa koje je erotska mješavina boje glasa i jezika. Kao takvo, dakle, može da bude, podjednako dikciji, takođe materija jedne umjetnosti: umjetnosti upravljanja svojim tijelom (otuda njegova važnost u pozorištima Dalekog Istoka). S obzirom na jezičke zvukove, piskavo pisanje nije fonološko, već fonetsko. Njegov cilj nije jasnost poruka, pozorište emocija. Ono ta čim ono traga (u jednoj perspektivi naslade), to su nagonski ispadi, jezik zasrt sa puti, tekst u kojem bi se moglo čuti zrno grlo, patina suglasnika, slast samoglasnika, čitava jedna stereofonija osnovne putenosti: artikulacija tijela, Jezika (le langage), jezika (la langue), ali ne jezika smisla. Izvjesna umjetnost melodije može da dočara ideju ovog vokalnog pisanja, ali pošto je melodija mrtva, danas bi se ta ideja najlakše pronašla u filmu. Dovoljno je, u stvari., da film iz što veće blizine poduhvati zvuk govora (to je ukratko uopštena definicija „zrna“ pisanja) i učini da se u njihovoj materijalnosti, u njihovoj čulnosti, čuje dah, hrapavost, pulpa usana, čitava jedna prisutnost ljudskih usta (glas, pisanje, da budu svježi, krepki, gipki, vlažni prepredeno zrnasti i treperavi poput njuške neke životinje), pa će uspjeti da veoma daleko odagna ono označeno i hitne, da tako kažemo, anonimno tijelo izvođača u moje uho. To uzbunjuje, pršti, miluje, struže: naslađuje.
Izvor: Barthes Roland: Zadovoljstvo u tekstu.
Dunjalučar 