Uliks: roman performativnosti i dekonstrukcije


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Uliks: roman performativnosti i dekonstrukcije

Toliko smo se navikli na naslov Uliks da, kako navodi David Lodge u svojoj knjizi Načini modernog pisanje, zaboravljamo na neobičnost Joyceove odluke da tako nazove roman koji govori o stanovnicima Dublina, jednog ljetnog dana, o njihovim trivijalnim, banalnim, nejunačkim doživljajima. To je roman koji su sebi suprotstavlja različite postupke, tendencije, stvaranje i prekoračivanje okvira, izgradnju i uništavanje motiva, a sve to, kako objašnjava Sonja Bašić u svojoj knjizi Subverzije modernizma, naglašava Joyceovu svijest da parodija dolazi iz književnosti, a ne iz života, i da je stoga u neku ruku dvostruko artificijelna i implicitno metatekstualna. Dakle, parodija je implicitno metatekstualna, jer ni na jednom mjestu Joyce neće naglasiti metatekstualne strategije, one se javljaju implicitno, izranjaju iz tzv. pukotina teksta, tjeraju nas da se vraćamo natrag na ta mjesta i idemo naprijed, da ispisujemo roman kroz proces čitanja. Joyce se poigrava sa konvencijama poetike u kojoj piše, ironizirao je sam sebe, tj. roman struje svijesti. Time je otvorena i autoreferencijalna dimenzija ovog romana, tj. dimenzija svijesti o formi i funkciji.

Mogli bismo reći da je Uliks zapravo knjiga, teži obuhvatanju raznovsnosti, jer knjiga upija u sebe sve ono što se nađe oko nje, knjiga je medij koji omogućava prisustvo tako velike količine fragmenata na jednom mjestu, čime se svemu daje jedan zajednički ton, sve se nalazi pod koricama jedne te iste knjige. Derrida govori kako tekst poseže za onim kontekstom koji je ostao isključen, tj. za onim kontekstom koji je nagoviješen, koji se javlja implicitno. U skladu sa tim, Ivo Vidan u svom tekstu Pristupi Joyceovom Uliksu, navodi kako postoji mnogo paralela, ali ona najjača i najšira jeste paralela sa Homerovom Odisejom. Odisej će, ploveći od jednog do drugog mita, istovremeno potvrđivati i uništavati samu mitologiju. Nina Alihodžić-Hadžialić u svojoj knjizi Riječi kao pharmakon, navodi kako je u Odiseji prenaglašeno prisustvo demona koji čaraju, Odisej se sukobljava sa čudovištima, odlazi čak i u podzemlje, tamo gdje nijedan čovjek nikada nije kročio. Kontakt sa takvim mitovima, transformiše Odisejev put u putovanje, a to putovanje otkriva niz različitih sila koje djeluju na sudbinu. Odisej, dakle, ide ka susretu sa čudovištima, suočava se sa demonima koji čaraju, ali se u konačnici vraća na Itaku, potvrđuje patrijarhalnu sliku svijeta. Međutim, u mitu će Odisej nakon dolaska kući, ponovo krenuti na putovanje, čega je Joyce itekako svjestan. Andrew Gibson u tekstu Glasovi u Uliksu – narativni surogat, objašnjava kako se na tom putovanju desila necjelovitost identitarnog smještanja. Uliks je taj narativni surogat, Leopold Bloom luta ulicama Dublina, njegov identitet se gradi onako kako kubisti slikaju svoje likove, sav je u fragmentima, predstavljen iz različitih perspektiva, predstavljen je kroz lutanja i kao lik se gradi odbljescima iz konteksta koji je ostao nagoviješten.


Joyce dekonstruira vlastitu poetiku, on se u posljednjih 60 stranica romana poigrava sa principima romana struje svijesti, kao što Odisej ide ka pojedinačnim mitovima velike mitologije, i pri tome ih uništavajući i iznova gradeći. Joyce dovodi u pitanje samu poziciju pripovjedača koji je kamufliran, razbija njegovu jasno vidljivu i određenu poziciju. To nam govori da je Uliks sav dekonstruktivan, likovi ne podliježu metafori, on pokazuje putovanje, avanturu jezika, to je roman koji je otvoren i stvoren u čitanju, jer Joyce daje kritički osvrt na sam čin pisanja. Homer je, kako navodi Alihodžić-Hadžialić, od tijela stvorio prostor za narativni značaj, od ožiljka na Odisejevom tijelu stvara mogućnost otvaranja pukotine u tom epskom svijetu.

Uliks je direktna kritika prosvjetiteljskog uma, kritika logocentrične slike svijeta, u posljednjih 60 stranica romana je kao u vakum usisao sve ono o čemu je do tada pisao, tu se javlja, ne pukotina nego raskoljena pukotina koja uvlači cijeli roman u jedan snažan kovitlac i time tekst počinje da se urušava sam u sebe, jer je narušen totalitet cjeline. To je roman čiji smisao izranja iz otvorenosti, fragmentiranosti i dislociranosti, koja se vezuje za tzv. žensko pisanje, a ono je povezano sa difuzno raspoređenim erogenim zonama na ženskom tijelu. Dakle, nema jednog izolovanog centra, postoji mnoštvo tačaka na kojima tijelo, tekst, pulsira. Ovaj roman je utjelovljenje jezika na način da nema jednog izdvojenog centra, stoga je Joyce zdrobio samu logiku pripovijedanja i tada se pojavljuju elementi performativne umjetnosti u književnosti.

Uliks je parodija romana, tj. romaneskne riječi koja proizilazi iz logocentrične slike svijeta. To je performans koji stoji nasuprot obične kretnje, od nje se razlikuje jer ostavlja trag koji može postojati bez jezika: nije čitljiv po sebi, izuzev unutar konteksta u koji se upisuje.


Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Alihodžić-Hadžialić Nina: Riječi kao pharmakon.
Bašić Sonja: Subverzije modernizma.
Derrid Jacques: Pisanje i razlika.
Felman Shoshana: Estetika performativne umjetnosti.
Gibson Andrew: Glasovi u Uliksu.
Joyce James: Uliks.
Lodge David: Načini modernog pisanja.
Vidan Ivo: Pristupu Joyceovom Uliksu.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤