Nasilje kao generativna sila


This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Max Bergholz: Nasilje kao generativna sila: identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici

Max Bergholz: Nasilje kao generativna sila, Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2018.

Studija Nasilje kao generativna sila, historičara Maxa Bergholza, usredotočena je na ubistvo čak dvije hiljade ljudi – u Kulen-Vakufu, u septembru 1941. godine. Ovaj slučaj specifičan je, ne samo zbog velikog broja civilnih žrtava, već i zato što ih 1945. godine komunističke vlasti nisu svrstale u poznatu kategoriju za sve civilne žrtve rata, kao „žrtve fašističkog terora“. Bergholz započinje studiju pitajući se: Šta izaziva nasilje među komšijama u multietničkim zajednicama? I kako takvo nasilje onda utječe na njihove identitete i međusobne odnose?

Već iz samog naslova studije se da naslutiti da ona ima pretenziju ne samo ka razjašnjenju specifičnog slučaja Kulen-Vakufa, već i ka suštinskom proširenju sadržaja samog pojma nasilja: To ukazuje na potrebu da se nasilje shvati ne samo kao destruktivna nego i kao veoma generativna sila koja može brzo uspostaviti nove izvore i konfiguracije moći, ponekad čak na štetu državnih vlasti ideološki posvećenih politikama progona. Bergohlz naglašava da se nasilje uopće shvaćalo isključivo kao rušilačka sila radi metodologije koju su koristile ranije studije u području istraživanja nasilja u multietničkim zajednicama. Ta metodologija počiva na prikazivanju određenih događaja iz perspektive odzgo nadolje, obično naglašavanjem važnosti nacionalističkih ideologija i odluka koje su donosile elite. Bergholz navodi kako ovakva metodologija neminovno donosi zaključak o pasivnosti pojedinaca koji su izravno učestvovali u činovima nasilja. Da li su život i smrt na lokalnom nivou uistinu pasivni?

Budući da kreće od pretpostavke da nasilje nije tek destruktivna sila koja dolazi odozgo iz magle, iz naočigled nepoznatog pravca i sasvim nenadano, dok ljudi samo čekaju da im uništi živote i dotašanji sistem vrijednosti – Bergholz metodologiji na makronivou suprotstavlja metologiju na mikronivou. Ova perspektiva mu omogućava da do kraja studije Nasilje kao generativna sila dokaže naslovnu tezu, no i da mu kao argumenti posluže svjedočanstva pojedinaca koji su se obreli in medias res, u Kulen-Vakufu 1941. godine.

Spomenuta perspektiva na lokalnom nivou omogućava Bergholzovom istraživanju da propita odnos ideologije i pojedinca, načina na koji se dešava imerzija pojedinca/društvene zajednice u određenu društvenu ideologiju i koju ulogu nasilje ima u tom procesu. Stvarnost na makronivou izgleda dosta drugačije – ona je crno-bijela slika svijeta na koji se zalijepila nova ideologija kroz koju se filtrira stvarnost. Na mikronivou, stvari nisu baš tako homogene.

1941. godine, područje Kulen-Vakufa bilo je dio Nezavisne Države Hrvatske, osnovane 10. aprila i predvođene fašistima – ustašama – s težnjama da stvori nacionalnu državu isključivo za „Hrvate“. Pri tom su lokalni muslimani smatrani Hrvatima islamske vjere, dok je zvanični stav NDH prema Srbima bio neprijateljski. Ovo su neke općepoznate informacije o tadašnjoj društvenoj ideologiji, no ono što zanima studiju Nasilje kao generativna sila svakako je kako se ova ideologija odražavala na svakodnevni život mještana Kulen-Vakufa. Bergholz navodi:

Prilika da se priključi ustašama bila je lokalnim trgovcima i lak način da se oslobode gomile dugova mještanima koji su sada bili kvalificirani kao Srbi, a od kojih su ranije nabavljali robu. (…) Bilo je i onih koji su izgleda pruženu priliku da pristupe lokalnim ustaškim jedinicama vidjeli kao povoljnu priliku za brzo i odlučno rješavanje tekućih lokalnih sporova, pogotovo u vezi s korištenjem zemlje i drugih prirodnih resursa.


Dakle, iako su navedena djela bila istovjetna djelima ljudi koji su gajili iskrena nacionalistička uvjerenja, njihov uzrok je svakako različit. Lokalno stanovništvo Kulen-Vakufa mahom je bilo posvećeno pragmatičnim vrijednostima nove državne ideologije – Bergholz posebno naglašava da pri tom nije bilo nacionalističkih poriva u spomenutih pojedinaca, već su se isključivo vodili ličnom koristi. Autor u nastavku studije objašnjava kako je primarna osnova budućeg sukoba na lokalnom nivou bila etnička. No, to nije bilo stoga što je značajan broj pojedinaca tražio da se sukob struktuira na toj osnovi – prije će biti da je tad bila postavljen pozornica za etnički sukob zato što su nove vlasti određenim mještanima – posebno onima koji su ranije bili na marginama ekonomskog, društvenog i političkog života – ponudile neočekivanu priliku i znatne poticaje da potaknu odranije postojeće ili da pokrenu nove lokalne sukobe na etničkoj osnovi.

Povećavanje broja ustaša u regiji Kulen-Vakufa iz navedenih pobuda rezultiralo je sve češćim pljačkama i pojedinačnim slučajevima nasilja – a takva situacija je dovela do masovnog ubijanja od 1. do 3. jula 1941. godine. Tom trodnevnom periodu prethodio je period straha koji su podsticale vlasti NDH. Naime, nakon odbrane Kraljevine Jugoslavije u aprilu iste godine, mnogi pripadnici vojske su sakrili preostalo oružje u obližnjim šumama. Vlasti NDH su stoga među ustaške redove unijele sumnju jednim pitanjem: šta to „Srbi“, „četnici“ rade u šumama? Zbog potaknutog straha, mnogi katolici i muslimani, lokalni seljani, pridružili su se ustašama.

Potom je stanovništvu u šumama dat ultimatum da se u roku od 48 sati vrate u sela, pod prijetnjom „odmazde“. Vratile su se žene i djeca, bez ijednog muškarca. Napetost ovih odnosa kulminirala je 1. jula, kada je od strane ustaša, u selu Suvaja, tokom dva sata ubijeno oko 300 muškaraca, žena i djece. Masovno ubijanje nastavljeno je i u selima Osredci i Bubanj. Ova nagla bujica smrti primjer je nasilja koje ne djeluje samo kao destruktivna, već i kao generativna sila: Bergholz objašnjava kako je zbog ovog nasilja došlo do „kolektivne kategorizacije drugog“ – tek su se zahvaljujući nasilju etničke kategorije u svijesti lokalnog stanovništva obznanile kao postojane. Tek je onda pojedinac počeo gledati sebe kao pripadnika određene etničke kategorije i svakog drugog pojedinca kao predstavnika druge/suparničke nacije. Nasilje je bilo uzrok nacionalizmu, a ne obrnuto.

Begholz nadalje objašnjava načine na koje se manipulisalo autoritetom u datoj situaciji. Vlasti NDH su izdavale zvanične naredbe o progonu srpskog stanovništva, no ostavljale su prostor za lokalno tumačenje provedbi ovih naredbi. Stoga su lokalne „ustaše“, koji su to postali da bi pljačkali okolna sela, odjednom osjećali da im je dostupna vrlo povoljna pozicija moći – ključni aspekt te pozicije je da je sve činjeno bez skoro ikakvog traga na papiru. Nasilje između različitih etničkih zajednica popraćeno je i nasiljem unutar jedne nacije –kad god bi se trebao smijeniti postojeći autoritet.

Masovno ubijanje u julu dovest će do ustanka srpskog stanovništva krajem jula i početkom augusta. Bitno je naglasiti i da je ovo nasilje bilo selektivno – mještani su ubijani na svirepe načine, ubistvo je bila neka vrsta osvete za događaje s početka jula, a ubijani su i bivši političari i nosioci ekonomske moći u određenim krajevima:  (…) otac Barušić je naprosto bio ključni predstavnik cijele hrvatske zajednice (…) Kada su ga uhvatili, nekoliko ih je počelo da ga reže nožem po cijelom tijelu. Odsjekli su mu nos i uši i zboli oči – ali su ga na trenutak ostavili živog u agoniji.

Studija Nasilje kao generativna sila uključuje mnoštvo opisa nasilja ovog tipa. No, Bergholz naglašava i ogromnu važnost onih koji su se usprotivili ustanicimau to doba i spriječili daljnje ubijanje civila, te navodi konkretne primjere istog. Na koncu studije, Bergholz se vraća na početak, na priču o odnosu makronivoa i mikronivoa, te zaključuje kako je „identitetska politika“, koja gleda pojedince odozgo, kroz etikete nametnute im ideologije, zapravo opasna – ona dovodi do selektivnog prikupljanja informacija kako bi se promicala jedna vrsta identitetske politike. Ono što nudi studija Maxa Bergholza bolje je razumijevanje uzroka, dinamike i posljedica nasilja – kao kreativne sile koja stvara nove konfiguracije lokalnih zajednica i koja spomenute ideološke etikete čini ličnim i tako ih tek uvodi u realnost za svakog pojedinačno.


Autorica: Lamija Milišić

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autorici:


Lamija Milišić, književna, pozorišna I filmska kritičarka. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016, te magistrirala 2018. na temu Joyceov „Finnegans Wake“ i McCarthyjev „Remainder“: kodiranje i jezičko raslojavanje. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta UNSA u akademskoj 2016/17. godini, te Zlatna značka UNSA. Također je dobitnica specijalne nagrade na festivalu književnosti Bookstan 2017. Učestvovala je u Školi filmskog teksta u okviru 13. Pravo Ljudski Film Festivala. Objavljivala je tekstove iz područja književne I filmske kritike na portal Kritika.ba, te od 2016. objavljuje recenzije književnih djela u časopisu za književnost I kulturu „Život“. Kratke priče I eseje objavljuje na portalima Dunjalučar, Strane i HOĆU.ba, a pozorišne kritike u tuzlanskom časopisu “Pozorište”. Objavilaje i istraživački rad Nije most budućnosti: Znanstvena fantastika Teda Chianga u časopisu „Novi izraz“71-72. Bavi se i književnom teorijom, ponajviše naratologijom i semiologijom, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao štosu film i video-igre. Sekretar je P.E.N. Centra u BiH.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤