Umberto Eco: Napomene uz Ime ruže

Stat rosa pristina…:
Negdašnja ruža ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena.


This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Umberto Eco: Napomene uz Ime ruže

Naslov i smisao

Otkako sam napisao Ime ruže stiže mi mnogo pisama čitatelja koji me pitaju što znači završni heksametar na latinskome te zašto je roman po tome heksametru dobio naslov. Odgovaram da je posrijedi stih iz De conternptu mundi Bernarda de Morlavja, benediktinca iz XII. stoljeća, koji varira na temu ubi sunt (iz čega je zatim nastao Villonov mah oii sont les neiges d'antan), samo štotekućemu toposu (negdašnji velikani, znameniti gradovi, lijepe kneginje, sve netragom nestaje) Bernard dodaje misao da nam od svih tih minulih stvari ostaju puka imena. Podsjećam da jeAbelard posezao za primjerom iskaza nulla rosa est da bi pokazao kako jezik može govoriti i o nestalim, kao i o nepostojećim stvarima. Nakon svega toga prepuštam čitatelju da zaključke izvuče sam.

Pripovjedač ne smije iznositi tumačenja svojega djela, inače ne bi napisao roman, koji je stroj zaproizvodnju tumačenja. No jedna od glavnih smetnji koja priječi da se ostvari ta kreposna nakanajest upravo činjenica da roman mora nositi nekakav naslov.Naslov je, na žalost, već ključ za tumačenje. Nitko se ne može obraniti od sugestija kakvepospješuju Crveno i crno ili Rat i mir. Prema su čitatelju su najobzirniji oni naslovi koji se svode najunakov eponim, i kao David Coppetfield ili Robinson Crusoe, ali i spomenom eponimaautor može neumjesno utjecati na čitatelja. Čiča Goriot čitateljevu pozornost usredotočuje na likstaroga oca, dok je roman ujedno i epopeja o Rastignacu, ili o Vautrinu, alias Collinu. Možda bivaljalo da autor bude pošteno nepošten poput Dumasa, jer je bjelodano da su Tri mušketira zapravo priča o četvrtome. No takve su povlastice rijetke, pa ih autor sebi možda može priuštiti jedino pogreškom.

Moj je roman nosio drukčiji radni naslov, koji je glasio Zločin u opatiji. Odbacio sam ga jer čitateljevu pozornost zadržava samo na kriminalističkom zapletu pa je prijetio da zlosretne kupce, koji hlepe za pričama punim akcije, neovlašteno navede da se bace na knjigu koja bi ih razočarala.

San mi je bio da knjigu naslovim Adson iz Melka. Bio bi to vrlo neutralan naslov, jer Adson je ipak glas koji pripovijeda. Ali naši nakladnici ne vole vlastita imena, pa j e čak i Ferma i Luciju Manzoni morao reciklirati u drugi oblik, a ostalih primjera, kao što su Sofficijev Lemmonio Boreo, Borgeseov Rube ili Pratolinijev Metello, ima malo… Vrlo malo, u usporedbi s vojskama rođakinja Bette, Barrvja Lvndona, Armancea i Tomova Jonesa, kakvima obiluju druge književnosti.

Zamisao o naslovu Ime ruže sinula mi je gotovo slučajno, a svidjela mi se jer je ruža značenjima toliko krcata simbolična figura da gotovo više i nema značenja: mistična ruža, ruža je poživjela koliko žive ruže, rat dviju ruža, ruža je ruža je ruža je ruža, rozenkrojceri, hvala na prekrasnim  ružama, D'Alcamova rosa fresca aulentissima. Čitatelja ne navodi ni na koji trag, kako je i poželjno, ne omogućuje mu da izabere jedno tumačenje, pa ako i pronikne u moguća nominalistička čitanja završnog stiha, do njih i stigne tek na kraju, kad je već iskušao tko zna kakve sve inačice. Naslov mora ometati, a ne usmjeravati rješenja.

Za autora romana ništa nije tako utješno kao otkriće čitanja na koja on nije pomišljao, a što mu ih sugeriraju čitatelji. Kad sam pisao teorijska djela, prema prikazivačima sam se odnosio kao sudac:jesu li ili nisu razumjeli što sam htio reći? Kad je u pitanju roman, moj stav je posve različit. Ne velim da se autoru ne može dogoditi da otkrije neko čitanje za koje mu se čini da zastranjuje, ali morao bi to prešutjeti; kakvo god ono bilo, neka drugi gledaju da ga ospore, s tekstom u ruci. Što se ostaloga tiče, velika većina čitanja potiče smisaone učinke na koje autor nije pomišljao. No što znači kad kažem da na njih nisam pomišljao?

Francuska znanstvenica Mireille Calle Gruber otkrila je tanane paragrame koji riječ semplici, u smislu priprostih, siromaha, pridružuju riječi semplici u smislu ljekovitih biljaka, a uz to uočava da ja govorim o »korovu« krivovjerja. Ja bih mogao odgovoriti da se pojam » s l u oba slučaja nalazi u literaturi toga doba, jednako kao i izraz »korov«. S druge strane, dobro sam poznavao Greimasov primjer o dvostrukoj izotopiji koja nastaje kad travara opišete kao »prijatelja priprostih« (tal. »amico dei semplici«). Jesam li ili nisam znao da se poigravam paragramima? Nema nikakve težine ako to kažem sada, tekst je tu i on sam proizvodi svoje smisaone učinke.


Dok sam čitao prikaze romana, podišili bi me žmarci od zadovoljstva kad bih naišao na kritičara (a prvi su bili Ginevra Bompiani i Lars Gustafrson) koji navodi rečenicu što je Vilim izgovara na kraju inkvizicijskog procesa. »Što vas najviše straši u čistoći?« zapita Adson. Nato Vilim odgovori: »Žurba«. Ta su mi dva retka bila vrlo draga, i još su mi draga. No onda me je jedan čitatelj upozorio da na idućoj stranici, dok opskrbniku prijeti mučenjem, Bernard Gui kaže: »Pravdu ne goni žurba, kao što su mislili pseudoapostoli, a Božja pravda ima na raspolaganju stoljeća«. Zato me je taj čitatelj s pravom upitao kakav sam odnos htio uspostaviti između žurbe koje se pribojava Vilim i odsutnosti žurbe kakvu veliča Bernard. U tom sam trenutku uvidio da se zbilo nešto što me uznemiruje. Razmjene replika između Adsona i Vilima u rukopisu nije bilo. Taj sam kratki dijalog dodao pri korekturi: concinnitas mi je nalagala da u tekst uklopim još jedan naglasak prije nego što ponovno dam riječ Bernardu. I naravno, dok sam Vilimu pripisivao odbojnost prema žurbi (i to s velikim uvjerenjem, upravo zato mi se i jest poslije toliko sviđao njegov iskaz), potpuno sam zaboravio da nešto dalje Bernard govori o žurbi. Ako Bernardovu rečenicu pročitate bez Vilimove, ona zvuči kao obična govorna fraza, tvrdnja kakvu bismo očekivali od suca, to je uvriježena uzrečica kao i »pravda je jednaka za sve«. Ali jao, suprotstavi li se žurbi koju spominje Vilim, žurba koju spominje Bernard s dobrim razlogom stvara smisaoni učinak, pa je čitatelj u pravu kad se pita govore li oni isto, ili je mržnja prema žurbi, koju izriče Vilim, osjetno drukčija od mržnje prema žurbi koju iskazuje Bernard. Tekst je tu i sam proizvodi svoje učinke. Htio to ja ili ne, sada pred sobom imamo pitanje, dvoznačan izazov, pa i meni je samom nelagodno tumačiti tu opreku, a ipak shvaćam da u njoj leži neki smisao: (možda i smislovi). Pošto napiše roman, autor bi morao umrijeti. Da ne remeti puteve teksta.

Ispripovijedati proces

Autor ne smije tumačiti. Ali može ispričati zašto je i kako pisao. Takozvani poetički spisi ne pomažu uvijek da se razumije djelo koje ih je nadahnulo, nego pridonose da se shvati kako autor rješava tehnički problem što ga predstavlja proizvodnja djela.

U svojoj Filozofiji kompozicije, Poe priča kako je napisao Gavrana. Ne kaže kako ga moramo čitati, nego koje je probleme preda se postavio da bi postigao stanovit pjesnički učinak. Pjesnički učinak bih pak odredio kao sposobnost teksta da stvara stalno drukčija čitanja, a da se pritom nikada posve ne istroši.

Onaj tko piše (tko slika ili kleše ili sklada) uvijek zna što čini i ko -liko ga to stoji. Zna da mora riješiti neki problem. Katkad su polazišta nejasna, nagonska, opsesivna, nisu mnogo više od želje ili uspomene. No poslije se problem rješava za stolom, ispitujući gradivo na kojemu se radi — gradivo koje djeluje po svojim prirodnim zakonitostima, ali istodobno sa sobom nosi uspomenu na kulturu kojom je bremenito (odjek intertekstualnosti). Kad autor kaže kako je radio u naletu nadahnuća, laže. Genius is twentyper cent inspiration andeightyper cent perspiration.

Ne sjećam se više o kojoj je svojoj slavnoj pjesmi Lamartine zapisao da mu je nastala iznenada, u olujnoj noći, usred šume. Kad je umro, pronašli su rukopise s ispravcima i varijantama te se pokazalo da u cijeloj francuskoj književnosti možda nema pjesme na kojoj se više radilo.

Kad pisac (ili uopće umjetnik) kaže kako je radio ne misleći na pravila procesa pisanja, to značisamo da je radio ne znajući da pravilo poznaje. Dijete izvrsno govori materinski jezik, ali ne bi umjelo napisati njegovu gramatiku. No gramatičar nije jedini koji poznaje jezična pravila, jer njih, ne znajući, izvrsno poznaje i dijete: gramatičar je samo onaj tko zna zašto i kako dijete zna jezik. Ispripovijedati kako je čovjek pisao ne znači dokazati da je napisao »dobro«. Poe je govorio kako je »jedno učinak djela, a drugo spoznaja o procesu«. Kad nam Kandinskv ili Klee pripovijedaju kako slikaju, ne vele nam je li jedan od njih bolji od drugoga. Kad nam Michelangelo kaže kako klesati znači u kamenu već unaprijed upisani lik osloboditi njegova suviška, ne kaže nam je li vatikanska  Piet bolja od Rondaninijeve. Ponekad su najblistavije stranice o umjetničkim procesima ispisali minorni umjetnici, kojima su umjetnički učinci bili skromni, ali su znali dobro razmišljati o svojim stvaralačkim procesima: Vašari, Horatio Greenough, Aaron Copland… (…)


Izvor: Eco, Umberto: Ime ruže
(tekst Napomene uz Ime ruže, prvi put je objavljen časopisu Alfabeta br. 49, 1983. godine, od kada se počinje štampati uz roman).

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤