Izbor iz poezije: Sylvia Plath

Američka pjesnikinja Sylvia Plath, rođena je 1932. godine u Bostonu. Književni kritičari je smatraju jednom od najuticajnijih književnica svih vremena. Njenom poezijom dominira svojevrsna opsjednutost temom smrti, gdje je umiranje poput umjetnosti. Plath je 1956. godine upoznala Teda Hughesa, britanskog pjesnika za kojeg će se udati, i sa kojim će imati dvoje djece. Njena depresija i suicidalnost, pojačavaju se kada Sylvia sazna za muževu preljubu, a sve to će voditi do njenog samoubistva, što je tako često tematizirala u svojoj poeziji. Neposredno prije smrti, Plath je pod pseudonimom napisala roman Bell Jar.


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Dijete

Tvoje bistro oko je jedna apsolutno divna stvar.
Želim ga ispuniti bojom i patkama,
Novim zoološkim vrtom

Čija imena ti izmišljaš
Proljetna pahuljica, Indijanska lula,
Mala

Stabljika bez neravnine,
Jezerce u koje bi slike
Bile velike i klasične

Ne ovo mučno
Svijanje ruku, ovaj mračan
Strop bez zvijezde

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Ženski Lazar

Opet sam to izvela
Jednom u svakih deset ljeta
To mi uspijeva –

Neka vrsta pokretnog čuda, moja put
sjajna kao nacistički abažur,
moje desno stopalo

Pritiskač za hartiju
Moje lice bezlično, fino
Jevrejsko rublje.

Salvet u kut,
O, moj neprijatelju.
Jesam li užasna?

Nos, očne duplje, svi zubi?
Neprijatni zadah
Nestaće za dan.

Ubrzo, ubrzo će meso
Što grobna ga raka pojede
Kod kuće na meni da bude

A ja nasmijana žena.
Meni je tek trideseta.
I kao mačka mogu devet puta da mrem.

Ovo je Treći Put.
Koliko đubreta
Za uništenje svake decenije.

Koliki milion niti.
Gomila što krcka kikiriki
Gura se da vidi

Kako mi odvijaju ruku, nogu-
Veliko svlačenje.
Gospodo, dame

To su moje ruke
Moja koljena
Moguće da sam kost i koža

Pa ipak ista sam, identična žena
Prvi put se desilo kad mi je bilo deset godina.
Nesretan slučaj

Drugi put sam mislila
Da istrajem i da se više ne vraćam tu.
Njihala sam se sklopljena

K'o morska školjka.
Morali su da me zovu i zovu
I crve s mene skidaju kao biserje ljepljivo.

Umiranje je
Vještina kao i sve ostalo,
Ja to izvodim maestralno.

Izvodim tako da izgleda pakleno.
Izvodim tako da izgleda stvarno.
Moglo bi se reći rođena sam za to.

Lako je to izvesti u grobnici.
Lako je to izvesti i ostati gdje si.
Ovo je teatralni

Povratak usred bijela dana
Istom mjestu, istom liku, istom zjverskom
Poviku iznenađenja:

Čudo!
Koji me obara.
Plaća se

Razgledanje mojih ožiljaka, plaća se
Slušanje mog srca –
Stvarno kuca.

I plaća se, mnogo se plaća
Za riječ ili dodir
Il kaplju krvi

Pramen moje kose ili mog odijela.
Zato, zato Herr Doktor,
Zato Herr Neprijatelj –

Ja sam vaše djelo,
Ja sam vaše blago,
Čedo od suva zlata

Sto se u vrisak istapa.
Vrtim se i gorim.
Ne mislite da vašu veliku brigu sporim.

Pepeo, pepeo-
Džarate i miješate.
Meso, kost, ničeg tu nema –

Parče sapuna,
Burma s vjenčanja,
Plomba zlatna.

Herr Bog, Herr Lucifer
Oprez
Oprez.

Iz pepela
Ustajem s kosama crvenim
I muškarce kao zrak tamanim

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Ogledalo

Srebrno sam i egzaktno. Nemam predrasuda.
Šta god gledam smjesta progutam
Takvo kakvo jest, nezamagljeno ljubavlju ili nesklonošću.
Nisam okrutno, samo istinoljubivo –
Oko malenoga boga, četvorokutno.
Većinu vremena provodim mozgajući o suprotnom zidu.
Ružičastom, s mrljicama. Toliko već dugo gledam u njega
da pomišljam da je dio mog srca. No on ne treperi.
Lica i tama razdvajaju nas uvijek iznova.

Sada sam jezero. Jedna se žena prigiba nada mnom
Tragajući u mojim daljinama za onim što zaista jest.
Potom se okreće onim lažljivcima, svijećama i mjesecu.
Vidim joj leđa i vjerno ih odražavam.
Nagrađuje me suzama i mahanjem ruku.
Mnogo joj značim. Dolazi i odlazi.
Svakoga jutra baš njeno lice zamjenjuje tamu.
U meni je utopila mladu djevojku
I u meni se dan za danom stara žena
Uzdiže prema njoj, poput strašne ribe.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Luna i tisovo stablo

Svetlost uma je to, hladna i planetarna.
Stabla uma su crna. Svjetlost je plava.
Na moja stopala, k'o da sam Gospod, trave polažu svoje jade,
Članke mi peckaju i o prolaznosti mrmore.
Dimne, utvarne magle nastanjuju to mjesto
Od moje kuće odjeljeno nizom nadgrobnih ploča.
Prosto ne mogu da nazrem kuda se stiže.

Luna nije izlaz. I sama je lice,
Bijelo ko zglob i strašno uznemireno.
More za sobom vuče, ko mračno zlodjelo; ćuti
Sa O-zevom potpunog očaja. Tu ja živim.
Dvaput nedjeljom, zvona izbezume nebo –
Osam velikih jezika obznanjuju Vaskrsenje.
Na kraju, trezveno odbiju svoja imena.

Uvis stremi tisovo stablo. Gotskog je oblika.
Oči ga slijede i lunu pronalaze.
Luna je moja mati. Nije ona mila ko Marija.
Iz njene odore plave mali šišmiši ispadaju i sove.
Kako bih voljela da u nježnost vjerujem –
Lice kipa, svećama umekšano
Skreće, baš k meni, svoje blage oči.

Nisko sam pala. Cvjetaju oblaci
Plavi i tajnoviti ponad lica zvijezda.
U crkvi, potpuno će pomodrjeti sveci
Lebdeći na osjetljivim stopalima iznad hladnih klecala.

Lica i ruku ukrućenih od svetosti.
Luna ne vidi ništa od toga. Gola je ona i divlja.
A poruka tisovog stabla je tmina – tmina i tišina.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Groznica 41

Čisto? Šta je to?
Jezici pakla su
mlitavi, mlitavi k’o trostruki

Jezici mlitavog, debelog Kerbera
što na ulazu dahće. Nemoćan
lizanjem da očisti

Grozničavu tetivu, grijeh, grijeh.
Zapomaže fitilj.
Neuništivi vonj

Ugašene svijeće!
Ljubav, ljubav, niski pramenovi dima se viju
oko mene k’o Isidorini šalovi, bojim se

Zakačiće se jedan i u tačku zaglaviti.
Takvi sumorno žuti pramenovi dima
sopstveni element tvore. Neće se razići,

Već će oko Zemlje kružiti
gušeći staro i nejako,
bolešljivo

U kolijevci odojče nježno,
grozna orhideja
viseći svoj vrt u zraku vješa,

Đavolji leopard!
Izbijeli njega radijacija
i ubija začas.

Tijela preljubnika pomazujući
k’o pepeo Hirošimu i razjedajući.
Grijeh. Grijeh.

Dragi, svu noć
gasih se i palih, gasih se i palih.
Preteški postaju čaršavi k’o bludnikov poljubac.

Tri dana. Tri noći.
Limunova voda, pileća
voda, gadi mi se voda.

Prečista sam za tebe il‘ bilo koga.
Tijelo me tvoje
ranjava kao što svet ranjava Boga. Svjetiljka sam –

Moja glava mjesec
od japanske hartije, moja od zlata iskovana koža
beskrajno fina i beskrajno skupa.

Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svjetlost.
Cijelom sobom kamelija sam neizmjerna
što žari se i ljeska, blijesak do blijeska.

Mislim da se dižem,
mislim da ću se uznijeti…
Late brojanice od vrelog metala, i ja, ljubavi ja

Čista sam acetilenska
Djevica,
opervažena ružama

Poljupcima, kerubinima,
svim onim što te ružičaste trice znače.
Ni tebi, ni njemu

Ni njemu, ni njemu
(moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) –
Raju.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤

One comment

Komentari su isključeni.