Krug tišine
Natopljene obale noćne melodije
U zaklonjenim odajama ćute ;
Taktove što prate zvuke parodije,
Terapije izdvojenog sprata,
Kontrast viđenja slomljene skulpture.
Onuda gdje rešetke remete konture,
Put opjevanog, hajke uvertira,
Ilozornog sporenje blokira,
Očekivani naklon nakon zadnjeg čina.
Oran i dalje miriše na kugu,
Kafka je mrtav ali proces nije,
Malarija živi plesovima juga
I vatra još pali otrov vječne zmije.
Albatrosa krv miriše na zimu,
Na dim cigarete “Kod crnog orla”,
Pozoriše starih u domu armije.
Pijani klovn još čeka Herminu,
Nepojmljeni smijeh nestvoreno kuša.
Dopire džez kad vrata odškrinu
Manije psihoze, ekspresije tuša.
Tuzli
Još stoji nad tobom svijetla kupola
I blještiš u crvenoj boji,
Ne kuneš i ne moliš
I dokono plamtiš u „Kući plamena mira“.
Pod uličnim svjetlima svi su tvoji
I svi te za sebe imaju,
Kao temelj, kao boli, što iz blata klijaju.
Rasteš po ogradama propalih ulica
I meteš polen u nazeblo ljeto.
Svi oni što te vole, sa žaljenjem gledaju,
Vide kako vapiš za drugarskom srećom.
Tvoji dimnjaci bude uspomene
Na čistu Jalu, zajedničko nebo,
Na sumpor što pluta ka Bosni, ka Savi,
Napad na onog što te mrko gled´o
I zahvalnost onom što te, s mukom, hrani.
Toneš u svome imenu,
A slani zrak nagriza oči.
Osnažen korov pakosti znamenju
Svaku tvoju manu vješto osvjedoči.
Mit od drugoj strani prevrće sokake.
Mi, sa tobom sami, plačemo nad tobom,
K´o nad skrnavljenim grobom,
Životom na strani, sudbinom „Rudarske“.
Alejama diše poruga mladosti.
Pohode i kinje jer te nisu znali,
Nisu se igrali u sjenci „Kapije“,
Bunili se nisu kad su te izdali.
Otvorena bivala si bedem neprobojni,
Bez zidina, bez rova, gorljivih opaski,
Bez trulog najlona sa pijace gradske
I vrelog betona, rađenog neplanski.
Lomi me galama sa okolnih njiva,
I ti, tako sama, izložena njima,
Sanjiva, plaha, u okovima,
Polegla k´o trava, davna poput šiblja
Koje čuva kapi svojim listovima.
I dalje se čuju razni instrumenti,
Ali druge pjesme i čudni akordi.
Ja kraj tebe same, tako polusvjesne
Ćutim u galami, kanim te odvesti.
Bosanke otoke
Bosna, nečuvani rezervat izvora,
Gdje se grle ruševine i oblakoderi.
Bosna, sudija čudnih nazora,
Svako ime naziva po vjeri.
Njoj da je prosto, ta, ona i ne zna
Da grije leglo zmija na njedrima.
Bogata je njena zgužvana suština,
Spokojni su geleri u zidovima,
Hrama, kuće, doma, a djeca ćute…
Njena djeca, plešu oko ognja
Odjevena u ratnu narodnu konfekciju, slute
Da bez žrtve nema iskupljenja.
A, još nisu naučili da plaču!
Novca im fali kao i poštenja,
Pa ispraćamo radne armije, ka drugom krojaču.
Boce se prazne očevima, a pune očna udubljenja,
Majci suše obrazi, školama ne treba učitelja.
Pomisli, junosti ; Bosna suzi dva sliva :
Jadranski i crnomorski, – čisti se od mulja.
Nada đakâ u bezdan se uliva.
Zar bez groma može bit’ žitnice!?
Kad zasvijetli mora da zagrmi.
Tmurno nebo obraz nam pritišće,
-Probodi ga! – mora da procuri.
Dok je plama, biti će i ljudi…
Dok je suza, biće i potoka…
Ako kofer bratov ne probudi,
Odustali smo od ovog otoka.
Kontemplacioni logor
Ako misliš šta sve nisi htio,
Pod sobom tle nećeš da ubrazdiš,
Otećeš se spektru kao svaki dio
Koji van sebe pokušavaš da staviš.
Mami kada cvrkut nazovemo pjesmom,
Realnost, kada, snivanje odvaži.
I, mada, svaku varku nazovemo svijetom
Nijemi brodar uvijek je na straži.
Pogled mi kriju dva Sunca
Koja ću dati za cestarinu,
Jedno kao pjeva, drugo kao bunca,
Samo bez oba naći ću dubinu.
Što ne činim to će činit mene.
Što ne kažem to će me’ reći.
Kad’ sam gled'o lopte užarene
Mislio sam da sam svevideći.
Da poželim sve što nisam htio,
Ko bih bio osim svoje vlasti.
-S kime snio da sam samo cio
A ne dio koji će porasti.
Zaradio sam gvozdeni obruč
I posječen žilet na obrazu,
Razgovor koji se naslanja na grč
I uzvičnik na zarezu.
Bili smo prašina, sad smo gorostasi,
Prišivamo nesanicu na korake u magli.
Alas i na moru od udice zavisi.
Ono smo čemu smo pomogli
Da se u nas prazni, kao da nas ima
I za druge oblike stvarnosti.
Bilješka o autoru:
Stefan Elezović, rođen 6.2.1995. (Njemačka). U Tuzli diplomirao filozofiju i sociologiju, u Mostaru magistrirao sociologiju.
Između ostalog, piše poeziju. Pjesme su mu objavljivane u časopisima „Srp“, „Bokatin Dijak“, kao i u zbornicima; “Mladi dolaze” 2017, “Laza Kostić, Austrija 2018.”, “Musa Ćazim Ćatić” (2018), „Kiprijanov Kladenac 2019“, zastupljen je pričama u zbornicima “Priče iz komšiluka 2”, i „Ko su bile naše heroine“, 2020. Objavio zbirku poezije „Lešinari“ 2018. godine.
Dunjalučar 