Tišina
I kad nastane tišina
i kad totalno zanijemim
Kako ću ti reci ono što ni rijecima mogao nisam
I kad nastane mrak
I totalno oslijepim
Živjeti a ne vidjeti tvoj lik
Samo uspomena i mašta tvoga portreta na crnom platnu
I na rukama osjećaj topline rumenih obraza
Mala točka boje radosti
Mala točka naše mladosti
Slika trenutka
Realnost može da sačeka
Slika trenutka i ovog momenta
Sreća tuga veselje i bol
Blijeđenje tona,nnestanje note
U daleku tišinu
Sve je nestvarno , sve je kako treba
Čudan osjećaj – ne svakodnevan
Uživaj dok traje
A sutra tko zna
Grli, pleši, igraj, diši duboko
živi ,vidi – idi ,traži, nađi
Ali se uvijek vrati
Gdje duša pripada
Život
Čovjece mlad si , ustani ,bori se
Kad te život posere, širom otvori usta
Pojedi govno obriši se i pokaži da si veći od života
Kažu svako svoj teret nosi,
tako je kažu valjda trebalo biti ,
snaga volje – više sile?
Rodiš se ,bace te u svijet ,mali si ne shvaćaš
Odrastaš, gledaš, upijaš iz sjenke
Posmatraš iz sjenke
Dok ne shvatiš ,jednog dana vlastita sjenka te počinje gutati
Budi svijetlo budi mrak
Budi hrabar, budi jak
Bori se, čuvaj svoje unutrašnje dijete
Jer šta dijete zna šta je teško…
Stara kuća
Stara kuca u sred šume
Terasa i stara stolica na ljuljanje
jeza mrak ,šuškanje lišća osvrće se u meni neki strah
Piskutavo škripanje stare stolice
Dok sjedim gledam u vatru s cigarom u ustima
i zamišljeno osluškujem pucketanje,
izlazak milion malih zvijezda
Iz svakog puckanja, a moj pogled se lagano diže
prema nebu ispraćajući na daleki put
Ustaju ,odlaze u zrak putuju ,
usput odrastaju ,uče kako da zrače kako da svijetle
u moru zvijezda,a da svaka ima svoj sjaj
Nije svaka zvijezda rođena da sja
Nije svaki mrak strah
Nije život jedan dah…
Divljina te zove ,dođi i ne boj se
Posjeti svoje korjene..
Dunjalučar 