Damir Imamović: Sevdah – pjesma i kao otrov i kao lijek

Kadar iz filma Sevdalinka: Alhemija duše, iz 2017. godine.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Damir Imamović: Sevdah – pjesma i kao otrov i kao lijek

Dijagnoza melanholije

Sevdah je jedna sasvim obična turska riječ za ljubav. U jeziku Južnih Slavena odomaćila se tokom duge osmanske uprave i postala znakom za cijelu jednu umjetnost pjesme. Prostor današnje Bosne i Hercegovine bio dio Osmanskog carstva od 1463. do 1878. godine i u izrastanju umjetnosti pjesme o kojem vam želim govoriti ta će činjenica imati istaknutu ulogu.

Utvrditi izvore sevdaha i njegovih pjesama – koje zovemo sevdalinkama – podrazumijeva da smo uvijek spremni na iznenađenja. Stoga će ovaj žanr kakav danas poznajemo, obuhvatiti i više od ljubavnih tema, a njegovo će ime baštiniti prethistoriju jedne od fascinantnih antičkih priča. Važno je krenuti upravo od nje da bismo shvatili ulogu i izazov sevdaha.

U drugom stoljeću nove ere Galen iz Pergama (129. – 200.) važio je za najpoznatijeg doktora antičkog svijeta. Kako je vrijeme prolazilo, činilo se da njegova nauka o četiri supstance koje vladaju ljudskim tijelom postaje sve slavnija. Krv, limfa, žuč i crna žuč, smatrao je Galen pogonile su ljudski organizam i o odnosa među njima ovisili su i zdravlje i bolest. Čak i danas kad naiđete na alternativne metode liječenja kojima vam žele, naprimjer ispustiti ponešto krvi iz tijela, znajte da se radi o odjeku Galenova antičkog učenja.

Posebno zagonetna i važna supstanca bila je crna žuč. Ona je bez vidnog razloga gonila ljude u tmurno raspoloženje, posebnu vrstu depresije ili, rekli bismo danas, melanholiju. Da, upravo ovu kasnije slavnu sintagmu – crna žuč – Galen je u starogrčkom skovao od riječi melas (crn) i chole (žuč).

Arapi, a s njima i cijeli islamski svijet, ulaze u ovu priču prilikom prijevoda Galenova ključnog djela De usu partium koje, kao i brojne druge dosege antike, uspijevaju očuvati pred zapadnjačkim uništavanjem, ali i unaprijediti. Krajem devetog stoljeća posla se prihvati Hubasysh ibn al – Hasan al – A'sam al Dimashqi i njegov prijevod Galena sve do 17. stoljeća ima velik uticaj na medicinu islamskog svijeta, o Perzije do područja današnje Španije, uključivši i Osmansku imperiju.

Interesantno je da Hubaysh za Galenovu crnu žuč koristi upravo arapski termin seda, čime sudbonosna veza trajno biva ostvarena. Ona će odrediti puninu značenja riječi sevdah u svakodnevnoj upotrebi u turskom, grčkom, bosanskom i drugim jezicima, ali i u značenju poetsko – muzičkog žanra. Činjenica da još jedan pogranični muzički žanr, portugalski fado, baštini ideju saudada jednako izvedenu iz arapske riječi seda, nije, dakle, samo puki kuriozitet.

Ipak, ne treba ni pretjerivati pa učitavati kontinuitete tamo gdje su oni, najvjerovatnije, nek naknadno uspostavljeni. Zapadnu tradiciju ideje melanholije konstituirat će knjiga Roberta Burtona Anatomija melanholije objavljena 1621. godine. Svi oni koji će kasnije u muzičko – poetski žanr sevdalinke učitavati metafizuku melanholije kretat će se u krugu koji je uspostavio Burton.


Geopolitika melanholije

Iako u usmenoj kulturi Južnih Slavena riječ sevdah bilježimo sredinom 19. stoljeća, današnje značenje melanholije ova riječ poprima tek u 20. stoljeću. Stari pojmovi uvijek su pogodni za “mućenje vode” pa pisanje o sevdahu danas uglavnom nastoji biti melanholičinje od same pjesme. Osim što je jalovo, takvo pisanje često pretpostavlja i opasnu geopolitiku pjesme. (Geo)politički naboj sevdahu dao je filozof Vladimir Dvorniković knjižicom Psiha jugoslovenske melanholije iz 1925. Upregnut u nacionalnu ideju jugoslavenstva Dvorniković vjeruje da je moguće opisati “nacionalni karakter” po kojem bi se Jugoslaveni razlikovali od, naprimjer, Italijana, baš kao što se dvije individue razlikuju po karakterima:

Ne stoji li (…) ta prosta činjenica: da u svim spontanim neposrednim emanacijama naše tzv. “narodne duše” imade neki talog teške melanholije? Prema istoku jugoslovneskom postaje taj talog sve teži i crnji, na zapad i sjever sve tanji i bljeđi.

Dvornikovićeva pisanja bazirana su na rasističkim teorijama njegova doba koje će ubrzo nakon toga roditi fašizam. U istom duhu pisat će student muzike i pjevač Hasan Kadragić 1933. godine u knjižici Umjetnička vrijednost bosansko – hercegovačke sevdalinke:

Slavenska melanholija trebala je istočnjačke erotika i ona se njome u sevdalinci udružila… Sevdalinka je produkat slavenske duboke osjećajnosti i snažne orijentalne erotske nastrojenosti, koje su snagom životnog impulsa skoncentrisale osjećaje u toj osebujnoj melodiji.

Ovakvih raspredanja “rasnih karaktera” i njihove goeografske raspoređenosti nikad se nismo potpuno otresli. Stavovi zasnovani na njima, najčešće zamaskiranu, ušli su u opću kulturu. Rasističke ideje, po kojima Slaveni “osjećaju dublje” od Nijemaca, ili Srbi od Hrvata, ili Bošnjaci od Slovenaca, žive su i zdrave. Jasno je to i iz jednog od najčešćih pitanja koje mi i danas postavljaju novinari na Balkanu: Mogu li stranci istinski osjetiti sevdah?

Prekid komunikacije i antiintelektualizam samo su posljedice vjere u to da niko ne može osjetiti ono što mi osjetimo. I obratno vrijedi – što idemo istočnije, od silnog istinskog osjećanja nemamo mejsta za razum. Od toga je čak napravljena i vrlina pa se šutke pretpostavlja da sevdalija mora biti neznalica da bi istinski osjetio sevdah.

Vrijeme je da prestanemo koristiti ovu mentalnu mapu i da oslobodimo pojam melanholije a time i sevdalinku, od teškog balasta geopolitike!

Pjesma i kao otrov i kao lijek

Melanholiju je oduvijek krasila dvosmislenost – bila je otrov, ali i lijek. Ova zagonetnost proizvela je, a i danas proizvodi, brojne definicije sevdaha koje obično zvuče efektno, a ne znače gotovo ništa. Nakon što je prestala važiti prihvatljivim objašnjenjem unutar medicinske nauke, melanholija je zadugo ostala važnim terminom u govoru o emocijama.

Tako je u mjestu Jedrene u Turskoj očuvana bolnica, danas Muzej zdravlja, koja je 1488. godine utemeljena s ciljem da se u njoj mentalna oboljenja liječe kreativnim radom i jednim od prvih oblika muzikoterapije – slušanjem odgovarajućih melodijskih obrazaca (makama ili, kako se to nekada govorilo i u Bosni – mekama). Stotinama godina nakon toga, jedan od najvažijih pjevača sevdaha u 20. stoljeću postat će Himzo Polovina (1927. – 1986.), neuropsihijatar posvećen pionirskoj ideji uvođenja muzikoterapije. U jednom svom tekstu on razumijeva pjesmu kao način ekonomizacije tuge. O kreativnosti “narodnog stvaraoca” Polovina će napisati da ona oporavlja psiju dok … melankolički prizvuk … ostaje kao nagovještaj daleko dubljih intrapsihičkih sukoba, koji su, zasada, na jedan ekonomičan način riješeni. (Polovina, 1977.)

Da funkcija pjesme, pa tako ni melanholije kao njezine pratilje, ne ostaje vezana za osobni doživljaj, Himzo izvodi iz masovnog učešća publike u pjesmi kao u umjetničkom djelu:

… znak je (to) da je stvaralac našao način da prikaže kolektivnu problematiku, da cijela populacija kroz njega i njegov izraz doživi nešto katarzu, a da frekventnim ponavljanjem ovog melodramskog sadržaja otupuljuje osjećajnu sferu i daje mogućnost suočavanja sa stvarnošću.


Izvor: Damir Imamović: Sevdah, Muzičko putovanje kroz tri stoljeća

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤