Pojam nadnacionalne države u Habermasovom djelu „Eseji o Europi“

Jürgen Habermas

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Pojam nadnacionalne države u Habermasovom djelu Eseji o Europi

Autor u tekstu analizira novije Habermasove tekstove o procesu europske integracije i novome međunarodnome političkom poretku. Nakon što je dugo vremena zanemarivao pitanja međunarodne politike, Habermas u recentnim radovima i javnim istupima pokazuje sve veće zanimanje za tu problematiku. Nadnacionalna razina postaje važna kako zbog sve izraženijih ograničenja državne suverenosti u procesu globalizacije, tako i zbog razvoja novih mehanizama međunarodne suradnje i novih regionalnih ekonomsko-političkih integracija. U svojoj teoriji demokracije u nacionalnim okvirima on naglašava njezin deliberativni karakter te prikazuje javnu komunikaciju kao ključnu sferu posredovanja između neformalnih (privatnih) mnijenja i institucija tvorbe političke volje. Međutim, danas je nužno nadići okvire nacionalne države i uspostaviti paralelne mehanizme političke deliberacije i odlučivanja na međunarodnoj razini. Ključan su korak u tom pravcu regionalne integracije, a u Europi je to, dakako, Europska unija. Regionalne integracije moraju nadopuniti institucije UN-a da bi se kompenzirao gubitak sposobnosti upravljanja na nacionalnoj razini i stvorila protuteža globalnom kapitalizmu. U tom je kontekstu važno pronaći odgovore na svojevrsnu krizu identiteta EU. Europska se unija danas često doživljava kao mehanizam birokratskog upravljanja i restriktivne regulacije, umjesto kao jamac dobrog života. Habermas stoga predlaže da se Europu veže uz jamstva temeljnih prava i vrijednosti poput prava na obrazovanje, socijalne pravednosti, autonomije i participacije. U tu svrhu Europska se unija treba razviti u pravcu savezne države. Na euroskeptični prigovor da Europi nedostaje državotvorni narod odnosno jedinstvena nacija kao temelj političke zajednice Habermas odgovara da su europsko građansko društvo, europska javnost i zajednička politička kultura – ako se doista mogu izgraditi – dostatne pretpostavke političkog zajedništva Europe. Proces formuliranja i usvajanja europskog ustava ojačao je sve tri navedene komponente. Ustav također pomaže da se razjasne ciljevi europske integracije (granice širenja EU-a, međuodnos različitih razina vlasti) i da se stvaranjem temeljnoga pravnog akta, u čemu sudjeluju sami europski građani, poveća legitimnost EU-a. Krizu europskog zajedništva izazvanu nejedinstvenim stavom vlada država članica prema američkom ratu u Iraku Habermas vidi kao šansu.

Pojam nadnacionalne države

U svom djelu Eseji o Europi Habermas govori o pojmu nadnacionalne države. Država koja prevazilazi bilo kakav oblik nacionalizma, te u njoj mogu živjeti svi pripadnici bilo koje nacije. Zašto baš ovaj pojam? Razlog k tome je što je ovo izdanje knjige posvećeno Hrvatskoj i njenom ulasku u EU. Ona kao nova članica unije, ona  će se susresti sa novim problemima, pored svojih koje ima. EU je jedan vid nadnacionalne države; jer ona sama predstavlja uniju svih zemalja i naroda koji su po svom porijeklu raznovrsni. Ali kada govorimo o nacionalizmu, naciji i narodu, Habermas se pita šta je to što određuje pojam naroda. Habermas je 1998. godine obznanio svojevrsno priznanje da nacionalna država i dalje zadugo ostaje najvažnijim akterom (Habermas, 2001.a: 15). Ta se pozicija mora zapamtiti kao podloga pomoću koje se mogu primjereno svrstati njegovi pogledi na europski razvoj.

Na putu k europskoj saveznoj državi (Habermas, 2001.a: 16-17), koja je za njega jednoznačno poželjna opcija, postaje mu Europski ustav poticajem dugotrajnoga procesa stvaranja zajedničke političke kulture s europskim strankama, udrugama i europskim građanskim društvom koje promiče europska javnost. U tom je konceptualnom kontekstu američka priprema iračkoga rata pružila osobitu priliku jer je (gotovo)sveeuropskim proturatnim pokretom u proljeće 2003. godine izazvala – Habermasu simpatično – javno artikulirano europsko građanstvo.Polazeći od dijagnoze koju je Habermas izložio prije duljeg vremena, da nacionalna država – pa i kad je demokratska – iako još uvijek ima funkciju aktera, dospijeva do granice svoje djelotvornosti, jer joj više ne polazi za rukom politički ukrotiti globalno nesputani kapitalizam, može se ustvrditi da je ovaj organizacijski oblik državnosti doveden u pitanje (Habermas, 2001.b: 86).

Da objasnimo: To nije pitanje – neprijeporne – vrijednosti demokratskih načela, nego pitanje može li se funkcionalna teritorijalna demokracija prostorno proizvoljno proširivati kako bi se politički bavila pitanjima nastalima globalizacijom, ili bi novu svjetsku politiku mogao bolje usmjeravati etički orijentirani hegemon. Habermasova je opcija svjetska unutarnja politika bez svjetske vlade. Time se ne može odgovoriti na načelno pitanje može li se i kako u takvome stanju svjetskoga građanstva zajamčiti glavno postignuće suverenih nacionalnih država, utemeljeno u prosvjetiteljstvu: kroćenje političke vlasti (Habermas, 2001.c: 52). Još je manje predvidiv odgovor na pitanje o šansama Habermasova europskog modela ako se jedna od njegovih središnjih pretpostavki za zajednički život prema demokratskim pravilima pokuša primijeniti na europsku razinu: Mora postojati jasno definirano ‘sebstvo’ političkoga samoodređenja i samoutjecaja, kojemu se mogu pripisati kolektivno obvezatne odluke. (Habermas, 2001.b: 88). Ali šta je sa pitanjem moći? Može li se ona demokratizirati?

Moć se ne može demokratizirati, to je Habermasovo stajalište. Ono što veže ljude jeste novac, iako je on nužno zlo, Habermas je svjestan da je to jedino sigurno što povezuje ljude.


Funkcija Europskog ustava

Ali tako daleko razvoj još uopće nije odmaknuo. Zasad je riječ, zapravo, o pitanju funkcije i šansi Europskoga ustava. Promišljanja o tome moraju početi s raskorakom između oduševljenja utemeljitelja, koji su govorili o Sjedinjenim Europskim Državama, i sadašnjih skeptičnih očitovanja čak prema europskome federalizmu. Razlog može biti to što se ljudi oduševe za nešto što im obećava sigurnost i dobar život. Ta se predodžba nakon Drugoga svjetskog rata povezivala s europskom vizijom, dok sada europska državnost podsjeća prije na birokraciju, tj. na ograničavajuće reguliranje. Zato Habermas predlaže svojevrsnu europsku robnu košaru, s čijim sadržajem građani povezuju dobru europsku tradiciju i koja se, zbog toga, treba održati kao temeljna oprema budućega EU-a. U košari trebaju biti prilika za obrazovanje, dokolicu i prostore za društveno oblikovanje, autonomiju i participaciju. Europska je integracija tradicionalno imala tri cilja: okončanje krvavih ratova u Europi, integracija kao političko kroćenje Njemačke i promicanje gospodarskih interesa (Habermas, 2001.c: 126-129). Možemo smatrati da su prva dva cilja danas postignuta. Treći nije dostatan za proces koji se razvija pomoću obilježja poput ustavnog patriotizma. Prosječno sudjelovanje na izborima za Europski parlament manje od 30% u državama Srednje i Istočne Europe koje su 2004. godine postale nove članice Unije očit je pokazatelj da je još slabo izgrađena identifikacija s europskim građanskom društvom pod spomenutim predznacima autonomije i participacije. To je jedna od dilema Habermasove vizije, naime da pojedina država gubi od svoje autonomije (Habermas, 2001.b: 90), a da Europa taj deficit ne može nadomjestiti.

Umjesto rado apostrofirane tradicionalne slike Europe s njezinom jedinstvenom kombinacijom privatnoga individualizma i javnoga kolektivizma, i ovdje čovjeka sve više obilježava slika društva, koju mu servira danas vladajući svjetski gospodarski sustav. Ona obuhvaća – sažeto rečeno – otprilike ove sastavnice: najprije, poduzetnika koji antropološki racionalno odlučuje i izrabljuje svoju vlastitu radnu snagu, potom, socijalnomoralnu sliku, koja se zadovoljava marginaliziranjem i isključivanjima, kao treće ekonomski model demokracije u kojoj su građani primarno članovi tržišnoga društva i, četvrto, strateško samoodvijanje politike.

Nasuprot tome trendu koji snažno potiče gospodarska globalizacija Habermas iznosi svoj projekt Europe: Nacionalne države, koje kao pojedinačne moraju previše pregovarati u asimetričnim odnosima moći, imale bi tako priliku da u konkurenciji s gospodarskim globalnim igračima prilikom raspodjele društvenih proizvoda kompenziraju nejednakosti politike moći. Projekt Europe bi, prema tome, uz pomoć šire osnovice moćipridonio većoj probojnosti u pravednoj raspodjeli materijalnih dobara i socijalnih tereta.Time što bi se povezalo jačanje moći i očuvanje staroeuropskih vrijednosti trebala bi nastati formativna sila koja bi bila bliža dosadašnjemu normativnom samorazumijevanju Europljana nego slika čovjeka koju definira gospodarska globalizacija.

Kao sažetak može se ustvrditi da će Europa moći živjeti s obama skiciranim modelima – a zacijelo će to i morati – iako se Habermasova opcija, zbog onoga što je on oduvijek iznosio kao formativne političke ideje, dakako, priklanja prvoj mogućnosti. Kao što je već naznačeno, njegova izjave ne sadržavaju, barem ne podrobno, ništa što se već i na drugom mjestu ne kaže o Europi. Pa i protiv njega iznesena kritika zbog iluzionizmai krivih obećanja10 u njegovim stajalištima ima istinitu srž. Ipak se, rezimirajući, njegovo povezivanje interpretacije odnosa i opcija djelovanja što se iz toga izvode može smatrati ponudom koja potiče i unapređuje raspravu o budućnosti Europe. Njegova nada da i priznavanje razlika (…) može postati obilježjem zajedničkoga identiteta (Habermas/Derrida, 2003.: 33) svjedoči o optimizmu bez kojega se Europa ne bi realizirala ni u današnjemu obliku. Ako u najmanju ruku ne razmišljamo o slici suprotnoj postojećoj zbilji i ne gradimo viziju boljega svijeta uz pomoć Europe koja se dalje razvija na temeljima uma, kao što to čini Habermas, onda se moramo pomiriti s odnosima kakvi upravo jesu. Posljednji je razlog da se s time ne zadovoljimo zacijelo uvijek u slici o čovjeku kojoj se priklanjamo: što od njega očekujemo, u što se kod njega možemo pouzdati.


Autor: Sanel Delić

Upute na tekst:

Gidens, Entoni; Sociologija; Ekonomski fakultet Beograd; Beograd, 2003.
Habermas, Jurgen;  Eseji o Europi; Školska knjiga; Zagreb, 2008.
Svensen, Larš Fr.H.; Filozofija slobode; Geopoetika izdavaštvo; Beograd, 2013.
Špengler, Osvald; Propast zapada; Misao; Beograd, 2010.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Sanel Delić, rođen 1993. godine, živi u Brčkom gdje je završio srednju školu Gimnazija Vaso Pelagić – opći smjer. Nakon mature upisuje Filozofski fakultet u Tuzli odsjek filozofija-sociologija. Odbranu diplomskog studija brani na temu Božiji atributi: jedinstvenosti, trojedinosti i imanencije iz predmeta Srednjovjekovna filozofija. Učestvovao je u simpozijumima na Filozoskom faklutetu na temu  svojih radova: Descartesova filozofija cogita ; Ničeova estetika i etika; i na knjigu Šta je etika od prof. Arne Johan Vetlesena.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤