Engleski pjesnik William Blake rođen je 28. novembra 1757. godine u Londonu. Smatra ga se ključnom i izvornom figurom engleskog romantizma. Njegovi spisi su imali uticaja na veliki broj pisaca i umjetnika, te ga se smatralo i pjesnikom, ali i originalnim misliocem. William Blake je počeo pisati u ranoj dobi, te je tvrdio da je viziju drveta nakićenog anđelima imao još u dobi od 10 godina, što je umnogome uticalo na odabir životnog poziva. Samouki grafičar, divio se gotičkoj umjetnosti, koju je ugradio u svoja jedinstvena djela. Pogrešno shvaćen pjesnik, žrtva vremena, umjetnik i vizionar, tokom čitavog svog života, Blake je poštovaoce svoga rada našao tek pred kraj svog života. William Blake je umro 12. augusta 1827. godine u Londonu.
Bolesna Ruža
O Ružo, ti si oboljela.
Crv bez lika
Leteć duž crna noći vela
Oluje koje svija rika.
Pronašao je tvoje odaje
Sretne ko crven stida;
I ljubav, kakvu tame taje
Sada život ti raskida.
Božanski lik
Okrutnost ima ljudsko srce
a ljubomora ljudsko lice
užas, čovjeka božansko obličje
a usamljenost ljudske odore.
Odore ljudske od gvožđa su skovane
obličje ljudsko od vatre je,
lice ljudsko peć je ognjena zapečaćena
a srce ljudsko klisura je gladna.
Jagnje
Jagnje malo, koji li te stvori?
Znaš li tko te takvim stvori?
Dȃ ti život, hranu zapovjedi
Uz potočić, s polja što se cijedi;
Dȃ ti ruho, bijelim te opasa,
Fino runo, u mekom da stasa;
Dȃ ti glas iz blaga, čista grla,
Da livada sluša, tebe slaveć vrla?
Jagnje malo, koji li te stvori?
Znaš li tko te takvim stvori?
Jagnje malo, slušaj što ti zborim,
Jagnje malo, slušaj što ti zborim:
Njega se zna u imenu tvome.
On samoga sebe Janjetom zove.
On je skroman, on nježnost jest,
On dijete posta da nas može srest:
Mene dijete, tebe jagnje malo,
Da bi skupa nas Mu se pozvalo.
Jagnje malo, tebe čuva Bog.
Jagnje malo, tebe čuva Bog.
Bojah se
Bojah se, moja bijesna će oluja
zatrti krasno istinito cvijeće;
Ali mi pod suncem ono buja, buja,
Nikad ga ona otpuhnuti neće.
I ne bi krasnog istinitog cvijeća
ni na kom drvetu da se koči
Cvjetali su oni na mnogo drveća
Besplodni, lažni, mada lijepi za oči.
Čovečja bit
Ne bi bilo Samilosti
bez nečije Ubogosti;
sažaljenja biti neće
Kad svi budu naše sreće
Iz straha se mir razvija,
Dok sebična ljubav klija:
tad Okrutnost omču spleće,
pomno svoje mamce meće.
U svetome sjedi strahu,
Lije suze po svem prahu:
Poniznost se ukorijeni
Ispod samih nogu njeni‘
Troma sjena tajne tada
Po glavi joj brzo pada;
Gusjenica, Muha stane
Tajnu jesti poput hrane.
Plodom Himbe ona rodi,
Rumenim, da jest, da godi;
Gavran gnijezdo onda zdjene
Sred najdublje njene sjene.
Bozi zemlje i iz vode
Traže Drvo sred Prirode.
Zaludu im sve to bit ce,
Jer u Mozgu Drvo niče.
Ljubavna tajna
Nikad ne otkrij ljubav svoju,
Za nju znat‘ nitko ne bi smio;
Jer i blag vjetar dira hvoju
Tih i nevidljiv cio.
Ja otkrih, otkrih svoju ljubav,
Otkrih joj srce sve;
Drhteći, hladna, u strahu ona,
Ah, ode, nesta nje!
Čim sam joj ljubav otkrio bio,
Putnik se pojavi tu,
Tih i nevidljiv cio:
S uzdahom uze nju.
Dunjalučar 