Performansi Marine Abramović
Rhythm 0
Godine 1974. Marina Abramović izvela je performans pod nazivom Rhythm 0. Performans je podrazumijevao umjetnicu koja stoji u sredini galerijskog prostora, a ispred nje stol sa različitim predmetima, poput ruže, makaza, napunjenog pištolja, čaše vode, kaputa, žileta… Na uputama je pisalo: Ja sam objekat. Na meni možete koristiti sve predmete sa ovog stola. Preuzimam odgovornost za sve, pa čak i da me ubijete. Imate šest sati.” U početku, performans je bio jednostavan. Međutim kasnije, umjetnica je ostala bez odjeće, imala je bodlje od ruže u trbuhu, posjekotine od žileta po vratu… Nakon šest sati, Marina je ustala i krenula prema publici. Međutim, galerija je ostala prazna. Ona kaže kako se publika nije mogla nositi s njom, njom kao običnim ljudskim bićem , te su pobjegli.
U ovom performansu, umjetnica je željela biti ogledalo publici. Cilj je bio doći upravo do tog stanja svijesti u kojem više ne postoji nikakav strah. Tijelo je materijal, ono nije vječno. Umjetnica pokušava dokazati da je strah samo jedno stanje svijesti iz kojeg čovjek lako može i izaći. Ovaj performans u kojem je njeno tijelo objekat kao i predmeti iz svakodnevnog života koji se na stolu nalaze, pokazuje publici koja aktivno učestvuje, da od smrti ne treba imati strah, da će svakako doći, te da ona može svakog momenta umrijeti ako neko odluči iskoristiti pištolj.
Rhythm 5
Na podu Studentskog kulturnog centra, za performans Rhythm 0 bile su poredane daske u obliku zvijezde petokrake, polivene sa sto litara benzina. Zvijezda je napravila veliki plamen, a umjetnica je šetala okolo bacajući u plamen vlasi svoje kose i nokte, u svaki ugao zvijezde, te nakon toga, ušla je i legla u tu zvijezdu. Cilj je bio ležati u zvijezdi dok se vatra potpuno ne ugasi. Unutar zvijezde trebala je ostati umjetnica u položaju u kojem su joj raširene ruke i noge, te skupa s glavom predstavljaju krakove zvijezde. Međutim, performans nije završio onako kako je željela i planirala. Radi vatre i dima, ponestalo joj je kisika i izgubila je svijest. Doktor u publici, primijetio je da vatra dodiruje njena stopala, ali da se ona ne pomjera, te je brzom reakcijom doktora, umjetnica spašena. Nakon tog događaja, shvatila je da tijelo ipak ima svoje granice.
Performans ne nastaje u ateljeu, kao slika ili skulptura. Umjetnik ne stvara djelo sam, nego uz pomoć publike, bez obzira na to da li aktivno učestvuju, ili su samo posmatrači. Umjetnik uspostavlja kontakt sa društvenim i kulturnim okruženjem. Sve se vrti oko procesa i prolaznosti vremena. Ponovo se uvode predmeti iz svakodnevnog života u umjetnost, kao i u dadaizmu. U ovom slučaju koriste se i industrijski materijali i tehnologija. Video ponekad bilježi performans, te ga tako dokumentuje i ostavlja da se može ponoviti. A prema tekstu Statements, autorice Lawrence Weiner, svaka ponovljena umjetnost je nova umjetnost.
Relation in space
Za razliku od prethodna dva performansa, u ovom nije učestvovao samo jedan umjetnik i publika. Osim što je poznat kao umjetnik, Ullayev život obilježila je i duga veza sa Marinom Abramović. Skoro dvanaest godina, njih dvoje skupa su izvodili performanse. Marina je u Memoarima izjavila kako njih dvoje nisu ni u jednom momentu mislili na zajedničku budućnost, nego na zajedničku umjetnost. Oduvijek, umjetnost je bila njen pokretač, njen način života i jedini prioritet. U Razgovori sa čistačicom ističe kako su svi umjetnici iz tog perioda živjeli umjetnost, i da se to podrazumijevalo, poput disanja.
Na 38. Bijenalu u Veneciji, 1976. godine, oni zajedno izvode performans pod nazivom Relation in Space. U ovom performansu, njihova naga tijela se sudaraju u pokušajima da se mimoiđu. Na mjestu gdje je dolazilo do dodirivanja tijela, bio je postavljen mikrofon. Tako je zvuk pojačao senzaciju sudaranja. Kao i u prethodnim performansima, tako je i u ovom bol bila ključni faktor. Bol , kao sveta vrata kroz koja njih dvoje prolaze kako bi došli do drugih stanja svijesti. U ovom performansu, posebnu ulogu ima prostor. Jezikom tijela, umjetnici su se u prostoru nastojali povezati. Za razliku od dvodimenzionalnog crteža, performans podrazumijeva i fizički kontakt, te zahtijeva uglavnom veći prostor.
Autorica: Razija Zukanović
Upute na tekst:
Chandler Otis: Marina Abramovic-Quotes.
Fischer-Lichte Erika: Estetika performativne umjetnosti.
Goldberg, RoseLee: Perforormance LIVE ART SINCE THE 60’s.
Goldberg, RoseLee: Space as praxis.
Lippard Lucy i Chandler John: The dematerialization of art.
Luscombe Belinda: 8 questions.
Mikulčić Ljiljana: Sve što ste željeli saznati o životu i umjetnosti Marine Abramović a niste imali priliku istraživati.
Rush Michael: Video Art.
TED Talks: An Art Made of Trust, Vulnerability and Connection, Marina Abramović.
Weiner Lawrence: Statements.
Razija Zukanović rođena je 1997. godine u Rotterdamu. Diplomirala je historiju umjetnosti i arheologiju (2018.) na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a trenutno je završna godina II ciklusa studija. Pisanjem se bavi još od osnovne škole, a dugo već to je pisanje „za svoje dušu“. Pored toga, bavi se fotografijom, crtanjem, volontira, voli da čita, te je članica UMiD16, jednogodišnje obuke koju organizuje Institut za razvoj mladih „KULT“. Razija uvijek posebno ističe važnost umjetnosti i smatra da umjetnost može biti pokretač pozitivnih promjena u društvu.
Dunjalučar 