Branimir Bošnjak: Izet Sarajlić i bravurozna neposrednost

Od nekog vremena

Od nekog vremena
više me uopšte ne zanima poezija.

Ono što me zanima to je život.

Najgora mjesta u poeziju su zapravo poezija.

Čim u pjesmu nahrupi život
stihovi i bez autorovog uplitanja
postaju poezija.

Izet Sarajlić (1930. – 2002.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Branimir Bošnjak: Izet Sarajlić i bravurozna neposrednost

Nema pjesnika koji se toliko mijenjao kao Izet Sarajlić, a opet nema pjesnika koji je ostao uvijek svoj i autentičan, sugovornik vlastita iskustva i njegov suvremeni tumač. U nekim se trenucima u pjesmama Izeta Sarajlića shvaća lukava i nikada završena igra poezije: poezija koristi iskustva pjesnika, da bi stvorila samu sebe, da bi se dogodila u vremenu koje nepovratno nestaje i ostaje opet netaknuto u budnoj svijesti pjesnika.

Sarajlić je izraziti personalist, pjesnik ljubavi, tradicionalist za koje koji se povode formalnim ogradama i dijele književnost na pretenciozne pretince pameti, no on je istovremeno i pjesnik koji kroz sebe i svoje Ja ispjevava čitav svijet, svu gorku i veselu pozornicu sa koje brzo iznose zanijemele i previše ushićene junake. Upravo stoga o poeziji Izeta Sarajlića ne smije se i ne može pisati konvencionalno. Može se pričati o strukturi njegova stiha, pisati o vitalističkom kompendiju koji stvara, o temama koje su jednostavne i “shvatljive”, – a sve to praveći se kao da je poezija stvar mjerenja i doziranja! O čemu je onda moguće govoriti, ako je naizgled sve zatvoreno za tumačenje, a sve ono protumačeno – krivo? O poeziji pisati nije teško, ali njoj to, u svakom slučaju puno ne pomaže. Još čudnije je da kod pjesama Izeta Sarajlića neprestano dobivate želju da govorite o samom pjesniku i svojim susretima s njim, i tako njegovo poetsko djelo nadogradite onim istinitim pričama koje postaju izvorom, inspiracijom njegova pjesništva.


Sarajlić je putnik, ljubitelj živih ljudi, ali čim se ovo izgovori postaje fraza. Njemu nisu živi samo preživjeli kod doručka, nego i oni iz udaljenih vremena: svi koji su pisanjem i prijateljstvom učinili ovaj svijet spremnijim za iskušenja samoće, nepravde i razaranja. Sarajlić je svoje prve stihove štampao 1948. godine, kada počinje djelimično i ono što se spominje pod “novim tokovima” u današnjoj književnosti poslije rata. Ponekad zaboravljamo da su ti “novi tokovi” povezani prije svega sa živim ljudima, njihovim pisanjem, pjevanjem, njihovom vizijom svijeta i vizijom književnosti, dakle sa nastojanjem koje nije moglo biti izmišljeno jer je već postojalo u stavu i djelu pisaca koji su bili neposredni svjedoci traumatičnih vremena oslobađanja od političkog dogmatizma. Tako obrazac nove poezije nije kolektivna dogma, nego privatna, sujektivna istina.

Sarajlić tako nastaje u vremenu personalističkog pjesnišva, ali je već pjesnički homogen i u poetici jasno deklariran. Ipak, njegova iskustva su i zanosi vremena, njegovi humanistički i socijalistički ciljevi. Tako se lirsko Ja povezuje sa klasnim Mi kako bi kroz ljubav, snove i zanose vremena ispričalo priču o tegobama i iskušenjima, ali isto tako i ushićenjima ovog zajedništva. Dijalog je, ako malo bolje pogledamo, i osnova Sarajlićeva poetskog postupka. Sarajlić instinktivno traži i nalazi svoju “poetsku scenu”, gdje bi izigrao svoj agon lirskog Ja ja i klasnog Mi, te tako dolazi do specifičnog tkiva. Zar je potrebno reći kako ovaj oblik otvara neograničene mogućnosti za poetsku scenu, koja se uvijek interpretira metaforičkom i paraboličnom “životnom scenom” na kojoj se životne istine reflektiraju kroz prizmu glavnog glumca – pjesnika samog? Nitko ne može govoriti o istinitosti, jer je pitanje snova i stvarnosti u književnom djelanju prilično dvosmisleno. Pa kako Sarajlić postiže bravuroznu neposrednost, otvorenost i dojam autentičnosti? Prije svega izlaganjem ove dihotomije lirskog i epskog, uključivanjem njenog djelovanja u svijest onih koji nisu svjesni njene presudne važnosti za njihovu “stvarnost”. Sarajlić, jednom riječju, stvara “stvarnost” svojih suvremenika, i to onu “stvarnost” za koju se mislilo da je već izgubljena.


Izvor: Branimir Bošnjak Bravurozna neposrednost, Oko, Zagreb.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤