Immanuel Kant: Sud ukusa


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Immanuel Kant: Sud ukusa, Kritika moći suđenja

Tema kojoma ću se detaljnije pozabaviti u ovom radu ima jedinstvene crte. U prvom dijelu rada ću se baviti pojmom ukusa, te njegovim značenjem. Dok ću seu drugom dijelu detaljnije baviti tumačenjem, odnosno definisanjem suda ukusa – i to kroz tačke sadržaja onim redom kako je to sam Kant činio. Iz svih tih teza se svakako prožimaju i neke zajedničke tačke koje će biti kroz postepeno i detaljno objašnjenje povezane u jednu jedinstvenu cjelinu.

Sud ukusa kao estetski sud se znatno razlikuje od logičkih sudova, kao i od sudova saznanja. Kant je, baveći se detaljno ovom temom u svom djelu Kritika moći suđenja, naveo jedan lijep spektar teza na osnovu kojih objašnjava navedene razlike. Svakako da je potrebno prije rješavanja ključnih pitanja da se uvedemo u priču.

Pa se tako polazi od samog tumačenja i definicije ukusa, tj. izlažu se tumačenja šta on predstavlja i koje kriterije postavlja. A za jedan ukus nam je neophodan i stav, odnosno sud – pa tako dobijamo sintagmu sud ukusa koja itekako ima vrijedonosno značenje kako za umjetnost, tako i za samu filozofiju.

S obzirom na činjenicu da se sud ukusa smatra estetskim sudom Kant polazi sa tezom ukusa kao jednom vrstom opšteg čula, pri čemu se poziva na zdrav razum. Ali ubrzo uviđa da taj sud ukusa koji je estetski ne trpi nikakvu čulnost, niti pravila na koja polaže pravo sam razum. Pa se pokušava pronaći neki tzv. zajednički osjećaj koji će označavati taj sud, ali bezuspješno.

Kant od toga ide i dalje, jer da bi tumačio jedan sud ukusa koji je estetski kroz kolektivni ili zajednički osjećaj on mora biti objektivan što je naprosto nemoguće. A to detaljnije razrađuje kroz prezentaciju nemogućnosti objektivnog principa suda ukusa, što je dokaz da su sudovi ukusa u biti subjetivni principi moći suđenja.

Dalje se bavi osobenostima sudova ukusa na osnovu čega izvodi dedukciju istih, pri čemu uviđa da postoje i mogući problemi u dedukciji. Što se najbolje uviđa kroz predstavljanje same metode dedukcije sudova ukusa.

I na samom kraju se osvrće na kategorije sudova ukusa, kategorije zbog toga što su ti sudovi kako je već navedeno estetski sudovi ukusa. Sam kvalitet, kvantitet, relaciju, kao i modalitet sudova ukusa opet predstavlja kroz tri pojma. To čini na način da prvo definiše te pojmove, a potom pokušava dovesti u vezu jedne sa drugima, uz što svakako idu i uzajamne razlike.

Ti pojmovi su: lijepo, prijatno i dobro, te oni predstavljaju  tri različita odnosa predstava prema osjećaju zadovoljstva i nezadovoljstva, na temelju čega se razlikuju predmeti i predstave jedne od drugih.

Moć suđenja često dobija ime koje se odnosi na čula, i to ukoliko se u obzir ne uzima refleksija te moći, koliko sam rezultat te refleksije. Pa je neminovno istaknuti da se onda govori o čulu za određeni vid istine, za pristojnost ili za pravdu – a time se hoće reći da ovi pojmovi mogu imati svoje sjedište, žarište ili izvorište koje nije čulno. Zbog toga što to čulo nije samo po sebi sposobno da izražava pravila, jer mi u biti nikada ne bismo mogli zamisliti takvu jednu predstavu o istini, spretnosti ili pravdi ukoliko ne bismo bili u stanju da se uzdignemo iznad samih čula i na taj način dospijemo do viših moći saznanja.

Običan ljudski razum koji je još nekultivisan,a naziva se još zdravim razumom, smatra se onim vidom moći koja se priznaje svima onima koji polažu pravo na to da sebe nazovu čovjekom. Međutim, taj obični ljudski razum nema neku posebnu zavidnu privilegiju zbog toga što sa sobom nosi obilježja opšteg čula, odnosno poznato pod nazivom sensus communis. Kada se kaže da razum nema tu zavidnu privilegiju misli se na to da se pod tim opštim čulom razumije isto ono što se razumije i pod riječju vulgarno, tj. ono što se nalazi svuda unaokolo.

Ipak, treba istaknuti da se pod izrazom sensus communis razumije ideja jedne takve moći prosuđivanja koja se putem refleksije obazire u mislima. A obazire se upravo a priori na način putem kojeg se predstavlja neki drugi čovjek. I to sve sa ciljem da bi ta moć prosuđivanja svoj sud oslonila na cjelokupan ljudski um. Cilj toga jeste ujedno i da se izbjegne neka potencijalna iluzija koja potječe iz subjektivnih uslova, a zabunom bi se lahko mogla smatrati  za objektivnu – te bi tako imala štetan utjecaj na sam sud.

To se dešava zbog toga što vlastiti sud oslanjamo na sudove drugih ljudi, i to ne na stvarne sudove tih ljudi, koliko na njihove potencijalne ili moguće sudove. Time sebe postavljamo u položaj tih drugih ljudi pri čemu apstrahujemo samo ono što je u vezi sa našim individualnim prosuđivanjem. Tj. u zavisnosti od ograničenja mi preuzimamo samo ono što je u skladu sa našim vlastitim prosuđivanjem.

Sljedeća stavka kojom se Kant ovdje zanima tiče se maksima opšteg ljudskog razuma, koje itekako mogu da posluže u objašnjavanju osnovnih stavova kritike samog ukusa.

Pa tako navodi sljedeće tri maksime:

1. Samostalno mišljenje (Ova makasima predstavlja maksimu mišljenja koje je oslobođeno od predrasuda. Ona je maksima jednog uma koji nikada nije pasivan. Suprotno tome, odnosno sklonost ka pasivnom umu, tj. sklonost prema heteronomiji uma označava se kao predrasuda.);

2. Misliti umjesto svakog drugog čovjeka (Ovo je maksima tzv. proširenog načina mišljenja. Ona označava jednog čovjeka sa proširenim načinom mišljenja. Čovjeka koji može da reflektira o vlastitom sudu sa jednog opšteg stanovišta – koje može sam da odredi tako što će se premjestiti u stanovišta drugih ljudi, i to ukoliko se postavi iznad onih subjektivnih uslova suda koji su ujedno i privatni, između kojih su mnogi ljudi zaglavljeni.);

3. Uvijek misliti u saglasnosti sa samim sobom (Treća maksima govori o konzekventnom načinu mišljenja. Ona se najteže može dostići, a dostiže se samo spajanjem prve dvije maksime. Kant za ove tri maksime navodi kako je prva u suštini maksima razuma, druga je maksima moći suđenja, a treća kao jedinstvo prve dvije jeste maksima uma.).


Dalje se nastavlja početna priča o opštem čulu, pa u skladu s tim Kant navodi sljedeće:

Reći ću da se ukus može nazvati sensus communis sa više prava nego zdrav razum, i da estetska moć suđenja može da nosi naziv zajedničkog čula prije nego intelektualna moć suđenja.

S tim da se to čulo upotrebljava kao jedan vid dejstva koje čista refleksija vrši na duševnost, pri čemu se tada pod čulom razumije osjećanje zadovoljstva. A sve to opet ukazuje na činjenicu da bi se ukus mogao definisati čak i pomoću same moći prosuđivanja onoga što čini da se neko naše osjećanje, koje je vezano za jednu datu predstavu, može saopštavati na opšti način – tj. bez posredovanja nekog konkretnog pojma. Time se želi reći kako spretnost ljudi da saopštavaju  svoje misli ipak zahtjeva  neki odnos.

Taj odnos u biti jeste odnos uobrazilje i razuma, i on je neophodan kako bi se pojmovima mogli pridružiti opažaji i obratno – i to sa ciljem postizanja nekog saznanja. Međutim, predstava se tu saopštava kao unutrašnje osjećanje stanja duševnosti koje je svrhovito, i to samo ukoliko uobrazilja podstiče razum – svakako samo u okviru svoje slobode, pod uvjetom da razum prenosi uobrazilju u neki vid pravilne igre, ali bez pojmova.

Dakle, ukus predstavlja moć koja nas osposobljava da a priori prosudimo mogućnost saopštavanja onih osjećanja koja su povezana sa nekom datom predstavom, i to bez posredovanja nekog pojma. Time bi čovjek mogao objasniti otkuda se osjećanje u sudu ukusa zahtjeva kao dužnost, međutim, on nije u stanju da to objasni zbog toga što prvenstveno ne može ni da pretpostavi kako čista opšta saopštivost njegovog osjećanja mora već sama sa sobom da nosi neki interes za nas same.

Glavni razlog te nemogućnosti jeste to što čovjek nikako ne može ni da pretpostavi ni da objasni navedeno iz same osobine samo reflektirajuće moći suđenja.

 Nemogućnost nikakvog objektivnog principa ukusa

Pod samim principom ukusa bi se podrazumijevao jedan osnovni stav pod čiji bi se uslov mogao podvesti pojam nekog predmeta. Pa bi se na osnovu toga uz pomoć zaključivanja mogla izvesti teza – naprimjer, da je taj neki određeni predmet lijep. Međutim, to je prosto nemoguće, jer se prije svega mora osjetiti neposredno zadovoljstvo na osnovu predstave o tom datom / posmatranom predmetu, a to se ne može dokazati samo pukom pričom.

Time se hoće reći da se odredbeni razlog nekog suda ne može očekivati od snage samog dokazivanja tog suda, jer se taj razlog može izvesti samo na osnovu subjektove refleksije o njegovom vlastitom stanju, tj. da li je subjekt u stanju zadovoljstva ili nezadovoljstva kada je u prilici izvođenja nekog suda. Na temelju toga se onda odbacuju svi propisi i sva pravila. Što će reći da je nemoguće prikazati jedan odbredbeni razlog te vrste estetskih sudova u jednoj opštoj upotrebljivoj formuli.

Dakle, kritika samog ukusa jeste subjektivna i to isključivo u pogledu one predstave na osnovu koje nam jedan objekat biva dat. U skladu s tim Kant navodi sljedeće:

Naime, kritika ukusa je vještina ili nauka da se odredi uzajamni odnos razuma i uobrazilje u datoj predstavi ( bez veze sa prethodnim osjećanjem ili pojmovima) te, dakle, da njihov sklad ili nesklad podvede pod pravila i da ta pravila odredi u pogledu njihovih uslova.

U biti kritika ukusa je vještina onda kada to pokazuje na nekim primjerima, a smatra se naukom onda kada mogućnost jednog ovakvog prosuđivanja koje je navedeno u citatu izvodi iz prirode moći koja se uzima za moć saznanja uopšte.

Ta nauka se ovdje tumači kao transcedentalna kritika. Sama njena bit jeste da razvija subjektivni princip ukusa, te da ga opravda kao jedan apriorni princip moći suđenja. Dok sa druge strane, kritika kao vještina, za razliku od kritike kao nauke, zahtjeva da se empirijska pravila primjene na prosuđivanje predmeta ukusa. Te s toga kritikuje proizvode lijepe umjetnosti na isti način na koji kritika ukusa kao nauka kritikuje samu moć prosuđivanja tih proizvoda lijepe umjetnosti.

Sud ukusa se razlikuje od logičkog suda prema tome što logički sud podvodi jednu predstavu pod pojmove o objektu, dok sud ukusa ne podvodi nijednu predstavu pod bilo koji pojam. Ali bez obzira na ovu različitost sud ukusa ipak ima i sličnosti sa logičkim sudom,a to se ogleda u tome što i sud ukusa pokazuje neku opštost i nužnost, iako ne onu opštost i nužnost koje se zasnivaju na pojmovima o objektu.

Sud ukusa se tiče one čisto subjektivne opštosti i nužnosti. Iz toga se da zaključiti kako se sud ukusa ne može odrediti pojmovima, jer se on zasniva samo na subjektivnom formalnom uslovu svakog suda uopšte. Taj subjektivni uslov svih sudova jest dobro poznata moć suđenja, odnosno sama sposobnost da se sudi.

Ova moć suđenja zahtjeva saglasnost od strane dvije moći predstavljanja, tj. od uobrazilje se zahtjeva saglasnost za opažanje i povezivanje raznovrsnosti predmeta koji nam bivaju dati i od razuma se zahtjeva saglasnost za pojam kao predstavu jedinstva tog povezivanja raznovrsnosti predmeta koji nam bivaju dati.

S obzirom na već poznatu činjenicu da se sud ukusa ne zasniva na nekom pojmu o objektu on se onda može sastojati samo u izvođenju uobrazilje i to kod svake predstave kojom nam neki predmet biva dat. I to u skladu sa slobodom uobrazilje, pri čemu se sud ukusa zasniva na čistom osjećanju uzajamnog podsticanja uobrazilje u njenoj slobodi i razuma sa njegovom zakonitošću. To znači da se sud ukusa zasniva na osjećanju koje omogućava da se predmet prosudi prema samoj svrhovitosti koju ima predstava (tj. kojom neki predmet biva dat).

Sud ukusa se, također, zasniva na osnovu subjektivne moći suđenja koja sadrži princip supsumcije, ali ne one supsumcije opažanja pod pojmove, već supsumcije moći opažanja ili predstava (tj. uobrazilje) pod moć pojmova (tj. razuma). I to samo ukoliko se uobrazilja usaglasi sa razumom u njegovoj zakonitosti. On određuje svoj predmet u pogledu dopadanja i to kao ljepote, odnosno kao nečega što je lijepo. A teži za svačijom saglasnošću, kao da je u pitanju neki objektivni sud.

Kant u skladu s tim navodi sljedeći primjer:

Reći: ovaj je cvijet lijep, znači isto što i ponoviti njegovu vlastitu pretenziju na svačije dopadanje. Na osnovu prijatnosti svoga mirisa cvijet nema nikakvih zahtjeva. Taj njegov miris nekoga razgaljuje, dok nekog drugog ošamućuje. Pa šta bi drugo moglo da se pretpostavi na osnovu toga do to da se ljepota mora smatrati za jednu od osobina samog cvijeta, koja se ne upravlja prema razlici ljudi i tako isto njihovih čula, već prema kojoj se ti ljudi moraju upravljati, ako žele da o njoj sude?

Međutim, stvari ne stoje tako jednostavno kako se inače čine, jer se sam sud ukusa sastoji upravo u tome što se njim jedna stvar naziva lijepom i to samo na osnovu one osobine zahvaljujući kojoj se ta stvar upravlja ka onom načinu na koji mi sami shvatamo tu stvar.Pored toga, od svakog suda, koji treba da pokaže ukus nekog subjekta, se zahtjeva, prvenstveno, da taj subjekt sudi za sebe, pri čemu nema potrebe da na osnovu iskustva proučava sudove drugih ljudi i da se prethodno upozna sa njihovim dopadanjem jednog istog predmeta. To znači da subjekt svoj sud nikako ne smije da iskaže kao podražavanje, već ga mora izreći a priori.

A da se ne bi pomislilo kako je tu neophodan pojam o objektu tog suda, treba istači da sud ukusa uopšte ne predstavlja saznanje, pa se s toga ne zasniva na pojmovima, ujedno tome u prilog ide jedan više razlog što je to samo estetski sud.

Također, treba istači da ukus polaže pravo samo na autonomiju, dok bi značilo da, ukoliko se uzimaju tuđi sudovi za odredbeni osnov vlastitog suda, se polaže pravo na heteronomiju. Što je neispravno i zvuči paradoksalno.

Pravi izraz za svaki utjecaj koji mogu ostaviti proizvodi nekog primjernog stvaraoca na druge ljude jeste sljedovanje primjera tog stvaraoca, a ne podražavanje istog. To znači da se može naučiti i slijediti iz primjera drugih ljudi, ali ne i da se uvijek treba postupati kako postupaju drugi. Pa tako od svih moći ukus upravo predstavlja ono čemu su najčešćepotrebni primjeri onoga što se naziva dopadanjem. Ukus se tu uzima kao zgodan primjer zbog toga što se njegov sud ne može odrediti ni pojmovno, a ni propisima.

Druga osobenost suda ukusa ukazuje na to da se on nikako ne može odrediti dokazima pri čemu bi se sud smatrao samo subjektivnim. U skladu s tim ide primjer da odobravanje drugih ne predstavlja prihvatljiv dokaz za prosuđivanje ljepote, jer mi možemo posmatrati neku pjesmu koja u sebi ne sadrži ništa lijepo, ali ipak ima onih drugih oko nas koji je smatraju lijepom. Što ne znači da neko ima manje ili više ukusa od drugih.

Tako drugi ne mogu gledati i posmatrati za nekoga, jer se različito gleda na jednu istu stvar. Pa tako ono što se drugima dopada ne može poslužiti kao osnov nekog estetskog suda. Sud drugih ljudi itekako može da izazove sumnju u naš vlastiti sud, ali nas nikada ne može uvjeriti u njegovu netačnost. Što će reći da ne postoji nikakav empirijski dokaz kojim se nekome može nametnuti neki sud ukusa.

Sa druge strane, još je manje moguće da se nekim dokazom a priori odredi neki sud o ljepoti predmeta određenim pravilima. Nemogće je zbog toga što je sud ukusa estetski, kako je već navedeno,  i on ne trpi okvire pravila, zbog toga što se tu ne radi o sudu razuma ili uma.

Time se da zaključiti da se sud ukusa donosi apsolutno uvijek kao jedan pojedinačni sud o objektu. Razum je u stanju da upoređivanjem objekta u pogledu dopadanja sa sudom drugih ljudi proizvede jedan opšti sud: naprimjer, sve su ruže lijepe – ali to nije neki sud ukusa, nego samo logički sud. I to takav sud u kome se odnos jednog objekta prema ukusu pretvara u opšti predikat stvari jedne određene vrste.

Međutim, onaj sud u kojem se nalazi da je lijepa neka pojedinačna data ruža ukazuje na to da individualno dopadanje ima opšte značenje, a na osnovu toga se jedino takav sud može smatrati sudom ukusa.


Dedukcija sudova ukusa

Moć suđenja može u pogledu formalnih pravila prosuđivanja, bez ikakve materije (tj. bez čulnog osjeta i pojma) biti usmjerena samo na subjektivne uslove upotrebe moći suđenja uopšte, te može biti usmjerena na ono subjektivno koje se može pretpostaviti u svim ljudima.

A to može biti moguće samo ako se saglasnost jedne predstave sa uslovima moći suđenja usvoji kao ona saglasnost koja a priori važi za svakoga.

Ova dedukcija je lahka zbog toga što nema potrebe za opravdavanjem objektivnog realiteta jednog pojma, zbog toga jer ljepota ne predstavlja neki pojam o objektu, niti je sud ukusa neki sud saznanja.

Sud ukusa nam služi da potvrdimo afirmaciju teze kako uopšte kod svakog čovjeka pretpostavljamo one iste subjektivne uslove moći suđenja koje nosimo i mi sami. A u skladu s tim ni podvođenje ne dovodi u sumnju zakonitost polaganja prava na opšte važenje jednog estetskog suda uopšte, a time ni sam princip.

Obaveza da se izvrši dedukcija jedne vrste sudova, odnosno da se obezbjedi njihova zakonitost nastupa samo onda kada taj sud polaže pravo na nužnost, i onda kada zahtjeva subjektivnu opštost, tj. kada zahtjeva da se svako usaglasi sa njim.

U skladu sa tim, taj sud je onda sud o zadovoljstvu ili nezadovoljstvu koje nam nameće neki predmet. Međutim, ovo opšte važenje ne treba da se zasniva na ispitivanju drugih kako oni osjećaju, već treba da se zasniva na autonomiji subjekta, koji kao glavni akter sudi o osjećanju zadovoljstva u datoj predstavi. I to predstavi temeljenoj na vlastitom ukusu subjekta, a u skladu s tim da to nije izvedeno iz pojmova, onda svaki takav sud, kakav je sud ukusa, ima dvostruku logičku osobenost.

Prvo, ima opšte važenje a priori, ali ne i neku logičku opštost zasnovanu na pojmovima, već opštost jednog pojedinačnog suda.

Drugo, jednu nužnost ( koja se uvijek mora zasnivati na principima a priori), ali koja se ipak ne zasniva od nekih dokaza a priori, a čijim bi se izlaganjem moglo pozvati na odobravanje koje sud ukusa zahtjeva od svakoga.

Na osnovu ovog rašćlanjivanja se može uvidjeti razlika između suda ukusa i svih ostalih sudova saznanja. To se može učiniti na još jedan način, tj. usporedbom estetske forme sudova ukusa i forme objektivnih sudova saznanja koju propisuje logika.

Ključno pitanje kojim se Kant ovdje bavi jest : KAKO SU MOGUĆI SUDOVI UKUSA?

Ovo pitanje se odnosi na principe a priori čiste moći suđenja u estetskim sudovima, tj. u takvim sudovima u kojima je ta moć ne samo predmet samoj sebi, nego i zakon.

To pitanje se može predstaviti i na sljedeći način:

Kako je moguć jedan sud, koji bi samo na osnovu vlastitog osjećanja zadovoljstva u jednom predmetu, nezavisno od njegovog pojma, prosudio a priori to zadovoljstvo kao zadovoljstvo koje pripada predstavi  istog objekta u svakom drugom subjektu, velim, a priori, tj. ne morajući da sačeka tuđu saglasnost?

Na osnovu ovoga se lahko da uvidjeti kako su sudovi ukusa sintetički, jer prevazilaze pojam objekta, pa čak i njegov opažaj. A tom opažaju pridodaju kao predikat osjećanje zadovoljstva ili nezadovoljstva.

Pod sudom ukusa se razumije onaj sud čiji odredbeni razlog ne može biti drugačiji do subjektivan. Ovdje je veza subjektivna jer osjeća sama sebe, i to onako kako subjekta aficira predstava. Time se ukazuje na već poznatu činjenicu da se predstava potpuno dovodi u vezu sa subjektom, a time i sa subjektovim životnim osjećanjem koje se naziva osjećanjem zadovoljstva ili nezadovoljstva.

Te predstave ukoliko bi bile racionalne, ali bi se u jednom sudu odnosile isključivo na subjekta (tj. na njegovo osjećanje) – ukazuju na to da bi taj sud utoliko bio uvijek estetski.

Dalje, Kant govori o interesovanju, zatim o pojmovima  lijepo, prijatno, dobro. Pa ću nastojati u skladu s tim da pojedinačno pojasnim svaki na način kako je to sam Kant izveo, a potom ću navesti na koji način su ti pojmovi vezani jedan uz drugi.

Pod interesovanjem se smatra ono dopadanje koje povezujemo sa predstavom o samoj egzistenciji nekog predmeta. Na osnovu toga se da zaključiti kako svako interesovanje stoji uvijek u isto vrijeme i to u vezi sa moći htijenja, ili kao njen odredbeni osnov, ili kao interesovanje koje je nužnim načinom povezano sa njenim odredbenim osnovama.

Kada je riječ o pojmu lijepo, da bi se moglo reći da je neki predmet lijep i da bi se dokazalo kako neko ima ukusa, važno je šta ta osoba u sebi proizvodi iz predstave, a ne u čemu taj predmet zavisi od same njegove egzistencije.

Dalje, prijatno jeste ono što se u osjetu dopada čulima. Šta to znači? To bi značilo da nam se nešto dopada u skladu sa različitim stupnjevima i odnosima koji stoje prema drugim prijatnim osjećanjima, kao što su naprimjer: zabavno, veselo, ljupko i sl.

Međutim, prijatnim se ne smtra samo ono što nam se dopada, nego i ono što nas uslovno zadovoljava. To znači da nije u pitanju samo neko čisto odobravanje koje se posvećuje prijatnom, već ono, također, proizvodi i jedan aspekt sklonosti.

Dobrim se smatra ono što posredstvom uma izaziva dopadanje pomoću čistog pojma. A dobro u sebi uvijek sadrži pojam neke svrhe. S tim da dobro i prijatno izgledaju u mnogim slučajevima jednako. Ali pojmovi koji su vezani uz ove izraze nikako se ne mogu zamijeniti jedni za druge.

Razlika između pojmova prijatno i dobro se najbolje može nači u najobičnijim razgovorima.

Za neko jelo, koje začinima i drugim dodacima popravlja ukus, kaže se bez ustezanja da je prijatno i u isto vrijeme priznaje da nije dobro: jer, doduše, ono neposredno godi čulima, ali posmatrano posredno, to jest umom koji uzima u obzir posljedice, ono se ne dopada.

Na osnovu toga se da zaključiti da je prijatnost puko uživanje, a dobro kao ono što je vođeno principima uma se bori protiv toga. Ali su oni ipak nekim interesom vezani za svoje predmete što im je svakako zajednička tačka.

Dalje, prijatno, lijepo i dobro predstavljaju tri različita odnosa predstava prema osjećanju zadovoljstva ili nezadovoljstva, a na temelju toga mi razlikujemo predmete i predstave jedne od drugih.

Prijatno znači za nekoga ono što ga zadovoljava, lijepo znači ono što mu se jednostavno dopada, a dobro znači ono što se cijeni i odobrava, tj. ono čemu se pridaje neka objektivna vrijednost. Prijatnost ima vrijednost i za životinje koje su lišene uma, lijepo ima vrijednost samo za ljude, a dobro ima vrijednost za svako umno biće.

Od ove tri vrste dopadanja samo i jedino dopadanje ukusa koje potiče od lijepog jeste nezainteresovano i slobodno dopadanje, jer ne zahtjeva nikakav interes (bilo čula, bilo uma), niti odobravanje.

Bitno je istači da se dopadanje ne zasniva na nekoj sklonosti subjekta, niti na nekom drugom prikrivenom interesu, nego se onaj koji sudi treba osjećati potpuno slobodno  u pogledu dopadanja koje posvećuje predmetu.

Prema tome, sud ukusa sa sviješću o tome da je iz njega odstranjen svaki interes, mora polagati pravo na to da važi za svakoga, pri čemu se ne uzima u obzir opštost zasnovana na objektima, tj. u skladu sa tim mora biti povezano polaganje prava na subjektivnu opštost.

S obzirom na pojam prijatno, tu se svaki subjekt saglašava sa tvrdnjom da se njegov sud koji on zasniva na ličnom osjećanju, i kojim on (taj subjekt) tvrdi da mu se dopada, također, ograničava se samo na njegovu ličnost, jer se tiče uživanja.

Kada je riječ o lijepom, stvari su potpuno drugačije. Ono što se individualno dopada nekome ne smije se smatrati lijepim. Jer, kada se za nešto kaže da je lijepo očekuje se od drugih da i oni doživljavaju to isto dopadanje. Pri čemu se zahtjeva saglasnost drugih o nekom predmetu.

U skladu sa tim se da zaključiti da sud ukusa zahtjeva univerzalna pravila koja bi iskazao o pojmu lijepog na koja polaže pravo. Što se tiče dobrog, sudovi o tome s pravom teže ka tome da važe apsolutno za svakoga.

Ovdje Kant govori o relaciji svrhe, pa se s toga može slobodno istači kako je svrha predmet nekog pojma ukoliko se taj pojam tumači kao uzrok tog predmeta. Šta se time hoće reći?

Time se želi pokazati kako kauzalitet jednog pojma u vidu njegovog objekta jeste ta svrhovitost koja se još označava kao forma finalis.

Međutim, svaka svrha, ukoliko se posmtra kao osnov dopadanja,nosi unutar sebe uvijek neki interes kao neki odredbeni razlog suda o predmetu zadovoljstva. Dakle, ni u kom slučaju u osnovi suda ukusa ne može se nalaziti neka subjektivna svrha. Ali, u skladu s tim, ne može se nalaziti ni predstava neke objektivne svrhe, tj. mogućnost samog predmeta na osnovu principa svrhovitosti.

Time se želi reći da nikakav pojam dobrog u relaciji sa sudom ukusa ne može biti određujući za sam taj sud, tj. ono dopadanje koje se prosuđuje kao dopadanje koje se bez pojmova može sapštiti na opšti način, a na temelju čega odredbeni osnov suda ukusa ne može da sačinjava ništa drugo do subjektivna svrhovitost u predstavljanju nekog predmeta.

Ukoliko je on bez ikakve svrhe on je onda samo čista forma svrhovitosti u onoj predstavi pomoću koje nam predmeti bivaju dati, i to samo pod uslovom da smo mi kao subjekti svjesni te predstave.

O svakoj predstavi se može reći  kako je ipak moguće to da je ona povezana sa nekim zadovoljstvom, tj. o onome što se smtra prijatnim može da se tvrdi kako stvarno izaziva zadovoljstvo.

Međutim, za lijepo se pak vjeruje kako ono stoji u nužnoj vezi sa dopadanjem. Za ovu nužnost se smatra kako je ona nužnost posebne vrste zbog toga što je ona objektivna nužnost. Pri čemu se a priori može saznati kako će svaki pojedinac osjetiti dopadanje što ga izaziva predmet koji nazivamo lijepim.

Naprotiv tome, kao nužnost koja se može zamisliti u svakom estetskom sudu, ona se jedino može nazvati egzemplarnom nužnošću, tj. nužnošću saglašavanja svih ljudi sa jednim sudom.

S obzirom na to da nijedan estetski sud ne predstavlja neki objektivni sud, a još manje sud saznanja, u skladu s tim se ta nužnost ne može izvesti iz određenih pojmova.

A još su manje šanse da se ta nužnost može izvesti iz opštosti iskustva. Jer, ne samo da bi iskustvo teško dobilo dovoljan broj primjera za to, nego se nikakav pojam nužnosti estetskih sudova ne može zasnivati na empirijskim sudovima.

Iz ovog rada proizlazi nekoliko temeljnih zaključaka: prvenstveno sud ukusa je onaj sud koji ima estetsko utemeljenje i on kao takav ne prihvata nikakva pravila niti propise, što će reći da sud ukusa ne podapada pod kriterij razuma i ne može se svoditi na pojmove o datim predmetima.

On se konkretno bazira na predstave na osnovu kojih donosi ispravnosti, istinitosti ili tačnosti. Kao takav za njega nisu potrebni nikakvi relevantni dokazi, izmeđuostalog, na koncu samo istraživanja dokazano je da dokazivanje prosto kao takvo nije neophodno, šta više, čak je i nemoguće.

Zatim, sud ukusa je isključivo baziran kroz subjektivne principe moći saznanja, što će reći da su nemogući bilo kakvi objektivni principi. Između ostalog, tu treba istači da je nepotrebno postavljanje u ulogu drugih ljudi kako bi se potvrdio jedan samostalan sud ukusa. Potvrđivanjem drugih može se doći samo u nepriliku da se pokoleba naše vlastito mišljenje o datoj predstavi, ali mišljenje drugih svakako tu predstavu, odnosno sud ne može učiniti netačnim.

I na samom kraju kroz kategorije estetskog suda ukusa se pokazalo da se različiti pojmovi interpretiraju na različite načine sa određenom svrhom. Svaki od njih svojom definicijom jamči nešto jedinstveno što ga razlikuje u sudu ukusa od drugog pojma. Oni, odnosno, ti pojmovi mogu imati određenu poveznicu, ali ne i nužno. Međutim, da ne bi došlo do zabune treba ipak skrenuti pažnju da to nisu pojmovi predmeta izvedeni iz razuma, nego da se tu radi o pojmovima vlastitog unutrašnjeg osjećanja putem kojih je sam subjekat aficiran na date pojave ili predmete oko sebe.


Autor: Dženan Porča

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Kant Immanuel: Kritika moći suđenja.
Kant Immanuel: Kritika čistog uma.rad.
Burkard Franz – Peter / Kunzmann Peter / Wiedmann, Franz: Atlas filozofije ( Odjeljak: Njemačka idealistička filozofija).
Cvejić Igor: Svrhovitost, harmonija, sensus communis i orijentacija, članak.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Dženan Porča, rođen 1994. godine u Visokom. Prvi ciklus studija završio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Odsjek za filozofiju; Smjer: Filozofija i sociologija) 2016. godine. Odbranio je dodiplomski rad na temu Teorije referencije – McQuali – ova analitička filozofija. Drugi ciklus studija nastavlja 2018. Godine na Odsjeku za žurnalistiku / komunikologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. U okviru masters studija obavio je tromjesečnu praksu u Centru za istraživačko novinarstvo. u Sarajevu. Autor je brojnih znanstvenih eseja iz oblasti filozofije, sociologije, komunikologije i kulturalnih studija, od kojih se posebice izdvajaju ‘Orijentalizam Edwarda Saida‘, ‘Od homogenosti ka heterogenosti jezika – pluralnost argo tipova‘, ‘Propaganda u službimanipulativnog komuniciranja‘ itd.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤