Spokoj, Luka Bošković


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Spokoj, Luka Bošković

Da li ste ikada bili na mjestu gdje vaša duša pronalazi mir, spokoj? Mjesto koje ne morate zamišljati već se u njemu pronađete kad vam misli miruju i kad je duši potrebno da oživi, da se smiri. Niste nikad u tom mjestu misaono postavljali izgled, gdje će se šta nalaziti da bi vama odgovaralo, prosto jednom ste u polusnu zašli u njega i tu vas je oduvijek čekalo da se vratite.

Ne pamtim ni ja kad sam prvi put se pojavio kod Svetionika. Kao da sam prvi put tamo bio nekada davno, kao da sam sjedio na toj litici iznad mora prvi put više godina ranije nego što sam sad živ, ali svaki put kad dođem, sjedim na istoj litici, ispod istog Svetionika, i uvijek je noć, ali na nebu nema ni zvijezda, ni mjeseca, samo oblaci, mračni, olujni oblaci. U daljini sijeva, grmi, munje se presijavaju između neba i mora, a i vječito pljušti, i vječito talasi zapljuskuju liticu. Pomislilo bi se da je ovo čudno mjesto gdje se spokoj može pronaći, ali uvijek kad iscrpljen legnem u krevet, položim glavu na jastuk, pojavim se ispod Svetionika i promatram oluju iznad crnoga mora i ispod crnih oblaka, kao da mi je i tu mjesto, kao da Svetionik napuštam kako bi provodio svakodnevnicu, a ne da misaono dolazim tu da se odmorim od svog života.

Jednom sam u budnosti prošao pored groba na čijem je nadgrobnom spomeniku pisalo „Ovaj svijet nije moj dom“ i zastao sam, dušom uznemirenom zbog istinosti tih riječi. Nema kuće, stana koje bih ja mogao iskreno nazvati svojim domom, čak i ne koristim riječ domovina jer je tužan podsjetnik za moj nedostatak ognjišta gdje bih se osjećao kao da tu pripadam. Nekad kasnije, poslije izvjesnog vremena sam se vratio Svetioniku i u tom mračnom svijetu na litici sam osjetio svoj dom, svoje ognjište, iako vatre nigdje nije bilo. Samo grmljavina, munje, crni talasi i sjene iza mene, a iznad svega se uzdiže crveno-bijeli Svetionik. Prošaputao sam riječ „dom“ i ona se izgubila u vjetru i ugušila u gromu, ali je uvijek bdijela nad tim prostorom, a hladnoća vjetra i kiše je pružalo meni toplotu ognjišta neke šumske kolibe.


Pokušao sam zamišljati prijatelje u posjeti mog doma, ali koliko god se trudio, uvijek je nastajala samo silueta, mutna silueta u kojoj nisam mogao ni prepoznati čijeg sam se prisustva zaželio i ta bi se sjena pridružila onim drugim što su bili između mene na litici i šume. Nazirali su lica i ruke u tim sjenama, ali nikada ne bih prepoznao ni spol, ni dob osobe kojima su pripadali, a mnogo ih je u toj zbrci da se trudim. Možda Svetionik nekada zablista ka sjenama, ali on samo stoji u tom mraku, osvjetljen samo munjama što u daljini sijeku nebo. Rijetko kad, nevrijeme bi postalo toliko jako, talasi i vjetar bi odlomili komad litice na kojoj sjedim, pa bih ja ili upao u more ili bih preskočio u sjene. I dalje spokoj koji osjećam tu kod Svetionika je ostajao nepromijenjen.

Kad bih upao u more, ne bih se uzbunio jer i dok osjećam kako mi se pluća pune vodom, i dalje postojim, samo osjetim vodu u sebi. Mogu nesmetano plutati u moru, ležati na talasima i promatrati munje, oblake i Svetionik. Kad bih upao u sjene, osjetio bih kako me neke ruke grabe i vuku, ali bih se olujni oblaci približili i munje bi rastjerale sjene i ja bih ostajao ležati na livadi promatrajući drveće i Svetionik. Svaki put bi jedna munja udarila u vrh Svetionika i on bih se zapalio, vatra bi gorila, ali i dalje bi u tom mjestu trajala noć, tama, spokoj. Svetionik bi ubrzo pao, obrušio bi se ili u more ili na livadu, ali vrijeme bi promijenilo tok i on bi se iz komadića opet sastavio, ja bih se iz vode sa komadima litice poletio nazad ili bih sa livade se vratio do same litice, i opet bih sjeo i promatrao munje i slušao gromove.

Da je ovaj život film ili neki roman, ostavio bih oproštajnu poruku „Pratite trijeku i pronađite me kod Svetionioka“ i legao bih u rijeku pored žalosne vrbe i tu bih se utopio. Moje tijelo bi plutalo dalje sa laticama cvijeća i listovima drveća u posljednjem ispraćaju, a duša moja bi otišla do litice na kojoj se Svetionik uzdiže, i tu bi čekala.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:


Luka Bošković, rođen u Sarajevu kao Blizanac u podznaku Lav, je student arheologije i historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osim studiranja, bavi se pisanjem (pretežno pjesama koje objavljuje na FB stranici: Lux Noctis – Poezija), učenjem jezika (trenutno uči kineski jezik) i skupljanjem knjiga. Trenutno izvršava funkciju predsjednika Studentske asocijacije studenata Filozofskog fakulteta. Također, član je MENSA-e.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤