Propagandni nacistički filmovi


This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Propagandni nacistički filmovi

Očarana publika koja sjedi i gleda film-otkriće koje nije staro ni pedesetak godina, reaguje na bučne scenesa ljutnom i željom za osvetom. Ali ta publika nije ni svjesna da tvorac toga filma želi da ona upravo reaguje na taj način. Ovakvo oružje pojedinca ili grupe nazivamo propagandnim filma, čija jačina se osjeti ali i postoji u savremenim filmovima (sa ili bez našeg znanja). U fokusu ovoga rada su propagandni filmovi Trećeg Rajha, kroz pregled historije rasta zlobe (od 1933-1945.), sa povremenim ‘zaustavljanjem’ na značajnim filmovima kroz analizu istih. Za potrebe ovoga rada pregledani su samo neki od većih ostvarenja, a to su: Trijumf volje(1934.), Jevrej Suss (1940.), Vječni Jevrej (1940.), Kolberg(1945.), kao i dokumentarac iz 1989. Hitler zavodnik nacije, koji je korišten u svrhu pregleda drugih propagandnih sredstava kojim su se Nacisti služili. Neka od pitanja koja se nameću, a na koje će se nastojati odgovoriti su: Da li su svi filmovi napravljeni pod Trećim Rajhom bili propagandni? Da li su težili i ka umjetničkoj ekspresiji? Da li su ovim filmovima željeli da prikažu ostatku svijeta svoju moć?

Nacionalsocijalistička ideologija se temelji na rasizmu, odnosno na činjenici da je Njemački narod arijevske rase superiorniji od ostalih rasa a naročito jevreja prema kojima je okrenuta mržnja. Hanna Arent navodi da Nacionalsocijalistička ideologija nije izmislila rasizam, već da takve ideje plove svijetom još od XVIII st. samo što rasizam kao oružje nikada ranije nije korišten sa takvom dosljednošću.Upravo je početkom Drugog svjetskog rata napravljen najveći broj propagandnih nacistički filmova u čijem je fokusu Jevrej.

Historičarka Mary Elizabeth O’Brien posmatra doživljaj filma kao san (snivanje snova)odnosno kroz film nam kreator prepričava svoj san. Uzimajući to u obzir, kinematografija Trećeg Rajha predstavlja san jedne ideologije koja navodi mase na pokornost kroz zabavu. Nacisti su bili svjesni moći filma koji može da uvjeri i plasira ključnu ideju u dubine nesvjesnog uma kopirajući svoj “san” koji drugi trebaju sanjati. Nacisti su u period 1933-1945. stvorili preko hiljadu filmova raznih žanrova: zabavni, romantični, historijski, komedije, sci-fi, melodrame itd. Kroz sve te žanrove koristili su prodorne slike, naizgled uvjerljivim pričama i glamuroznim filmskim glumcima/glumicama. Nacistička ideologija je nastojala kreirati predođbu o boljem životnom standardu, zavodeći svoje buduće sljedbenike kako bi što veća zajednica djelila isti san. Ministar propagande, Joseph Goebbels (1897-1945.) je smatrao da uzbudljive scene mogu izazvati intenzivne emocije koje će promjeniti gledalačku percepciju svijeta toliko ekstremno da će izazvati osjećaj kao da se stvarnost promijenila. Naročito je naglašena veza među ljudima koji su u proteklom periodu Prvog svjetskog rata i velike ekonomske krize u Njemačkoj osjećali izgubljeni, izolirani, zanemareni, siromašni, beznadežni, itd. Teme nacionalsocijalističkih filmova su bile općepoznate priče: akcijskog žanra- u kojem heroj trijumfira nakon teških borbi, romantični žanr- mladić pronađe svoju pravu ljubav, drama- u kojoj vojnik gine za svoju domovinu, i sl. Ovakvim ‘kliše’ scenarijima, Nacisti su nastojali približiti ideologiju gledaocuu nešto što je moralno i primjenjivo. Ono što zapravo Njemačke filmove ovog perioda čini propagandnim jeste prikazivanje pseudo-realnosti: težnja da priča ima u osnovi istinu, a kroz neke ‘škakljive’ motive i rečenice je prikazano vrijeme u kojem je film nastao.Nacistička estetika je začaravanje, zavođenje nacije sa tematikom koja imje bliska kako bi izazvale jaku emociju, ono što Englezi nazivaju gut feeling.Mary- Elizabeth O'Brien navodi da: Nacisti od filma nisu samo očekivali profit, već mnogo više od toga. Oni su se nadali da će se film na publiku odraziti gotovo kao religijsko ritualno iskustvo koje bi moglo utjecati i zadovoljiti mase na besprimjernu gotovo mističnu transformaciju.Značajnu ulogu su imale filmske zvijezde koji su gledaocima omogućavali blizinu sa osobama koje obožavaju. Na taj način film će imati veću gledanost, ideologija će brže i djelotvornije utjecati na široke mase. Popularni heroji su bili Willy Birgel, Gustaf Gründgens, Heinrich George, Zarah Leander, Brigitte Horney, Ilse Werner, i dr. koji su prikazivani na naslovnicama magazina i na plakatima filmova.Ipak, prema historičaru Hullu znatno je manji broj filmova koji se mogu nazvati propagandnim, a razlog za to argumentira sa dvije činjenice:1.Publiku je trebalo natjerati da dođu u kino kako bi potrošili novac, a to nisu mogli uvijek sa propagnadnim sadržajem; 2. Bilo je teško pronaći redatelja i glumce koji će željeti uraditi takav film, s toga je (naročito u početku) bilo puno lakše raditi to putem žurnala i dokumentaraca.


Period poslije Prvog svjetskog rata, a prije nacističke kinematografije, okarakterisan je kao miran period, kada su pravljeni quota filmovi tj. sa citatima preko cijelog ekrana, a oni su zapravo bili rađeni sa niskim budžetom.Nakon toga je uslijedio period od 1930-1933. kada su počeli sa snimanjem zvučnih filmova, ipak sa manje dijaloga u odnosu na Hollywood koji je forsirao pregršt dijaloga.Početak Nacističkih propagandnih filmovazapočinje sa 1933. godinom. Siegfried Kraucer je mišljenja da je Njemačka kinematografija simpatisala Naciste već od 1919. godine, s obzirom da postoje filmovi koji imaju skrivene nacionalsocijalističke ideje u sebi. Iza propagandnih filmova je stajao Gebels, a ne Hitler. Gebels je kao mladić imao strast prema kinematografiji, ali je rano ostao hrom, s toga nije bio kvalifikovan za glumca. Hitler s druge strane je smatrao propagandu za savršeno oružje sa kojim se može vladati masom. U Mein Kampf-uon piše: Masovni skup je neophodan već i zbog toga, što je u njemu pojedinac, koji se prije svega kao budući pripadnik mladog pokreta osjećao usamljenim i plašio biti sam, po prvi puta dobio sliku veće zajednice, što na većinu ljudi djeluje okrepljujuće i ohrabrujuće. Prvi filmovi koji su napravljeni bili su pod naredbom Hitlera koji je želio da napravi dinstikciju između politike i umjetnosti, navodeći da treba da bude ili politika ili umjetnost. Ipak, samo neznatan broj filmova je napravljen sa ovakvom idejom, jer je Hitler film prepustio Gebelsu koji se zalago za umjetnost u filmu, a mnogi navode da Hitler nije imao strast prema filmovima. Dana 13. marta 1933. Gebels je postao Rajhov ministar narodnog provjećenja i propagande, održavši tu funkciju do završetka II Svjetskog rata. Već u aprilu je započeo distribuciju magazina Film- Kurier (do 1944.), Film- Woche i Film- Welt (oboje do 1942.). Magazini su bili izrazito važno sredstvo komunikacije među  Njemačkim narodima, ne samo zbog propagande, već i zbog obavještavanja o novim potezima u filmografijis ozbirom, kako navodi Hull da su široke mase Njemaca bili izraziti zaljubljenici u kinematografiju. Prvi nacistički film nosi naziv „SA-Mann Brand“ koji je prikazan 14.06.1933. godine.

Godina 1934. je bila uspješna  s obzirom da je do te godine Hitler počeo da uspostavlja svoju vlast, osvojivši Wajmarsku Republiku, uklonivši opozicione stranke stavljajući Treći Rajh kao vladajući, uklonio je Jevreje iz javnog života i uspostavio zabranu slobode govora. Hull opisuje ovu godinu kao godinu kada je Gebels pokazao svoje zube filmskoj industriji. Već 19.01. objavljuje da je pravljenje filmova ograničeno samo na članove Reichsfilmkammer.Sa 1934 godinom započinju sa zabranama Britanskih, (pojedinih) Austrijskih i Američkih filmova. Mijenjajući zakon iz temelja, iste godine su uspostavili promjenu u edukacijskom sistemu gdje su brojne škole (1936. godine- 70.000 škola) dobile projektore i filmske trake koje su bili dužni prikazivati tokom nastave učenicima i posvetiti nastavu raspravi o filmu.Tokom ove godine Njemačka je objavila filmove raznih žanrova (sci-fi, historijski, komedije) gdje je tema većim djelom bila glorifikacija Prvog svjetskog rata. Film koji je okarakterisan kao the most propagandistic film 1934. godine nosi nazivIch fur dich, du fur mich(Ja za tebe, Ti za mene) u režiji Carl Froelicha. Zvuk filma je bombastičan, dijalozi su protkani antisemitizmom, te je svaki trenutak iskorišten za propagandu.

Vrhunac u 1935.g. predstavlja filmTriumph des Willens (Trijumf volje),redateljke Leni Rienfenstahl, film koji je Hitler lično ‘naručio’. Radnja filma je Hitlerova posjeta 5.09.1934. tj. šestodnevni boravak u Nimbergu popraćeno konvencijama.Zanimljivo da Hull raspravlja kako je Leni Rienfenstahl i prije ovoga filma, “koketirala” sa nacionalsocijalističkom ideologijom, što se vidi u njenim ranim filmovima, poput Das Blaue Licht (Plavo svjetlo, 1932.) Pored njenih filmova, Hull i Kraucer pronalaze sakrivene simbole nacionalsocijalističke ideologije i u ranoj filmografiji (prije 1933.) i kod redatelja Luis Trenker (1892-1990.) koji čak nije ni bio Nijemac već Italijan. Navode film Der Rebell za kojeg su neki smatrali prototipom svih Nacističkih filmova. Nasuprot ovoj tvrdnji svoje mišljenje donosi slovenački filozof Slavoj Žižek u knjizi Pervertitov vodič kroz film, gdje on razmatra primjenu ideologije na filmove (slično je učinio u filmu Pervertitov vodič kroz ideologiju, 2012.). U šestom poglavlju ove knjige, provokativno naslovljeno Hoće li ona ikada umrijeti govori o Leni Rienfenstahl, gdje on smatra da nije moguće praviti paralelu između njenih ranijih filmova sa kasnijim, kako bi je okarakterisali kao zagovornika fašizma, samo iz razloga što neki motivi iz njenih prvih filmova imaju sličnost sa motivima u Trijumfu volje. Ono što mi zapravo vidimo je puka asocijacija na nešto što je fašizam sebi prigrlio,dok u osnovi to nije osnovna odrednica fašizma (npr. tjelesne vježbe koje radi Hitlerova mladež, povezuje generalno i sa socijalizmom čineći obje ideologije jednako totalitarnim, te takve slične motivi su pronađeni u njenom filmuPlavo svjetlo.)Važno je istaći kako glasi uvodna najava: Dvadeset godina od kraja Prvog svjetskog rata. Šesnaest godina od početka Njemačke patnje. Devetnest mjeseci nakon ponovnog rođenja Njemačke, Adolf Hitler je ponovno došao u Nimberg da održi vijeće svojim vjernim pratiteljima.Ono što je primjetno prilikom gledanja filma jeste da je akcent stavljen na Hitlerovoj mladeži, odnosno na budućnosti njegovih ideja. S toga u svojim govorima najviše ponavlja riječi poput „lojalnost“ i „Vi mladi“, što je glavni oblik propagande. Konvencija je jasno pripremljena, o čemu je pisala i Leni Riefenstahl, sa 30 kamera i 120 osobnih ljudi. Siegfried Kraucer navodi da su Nacisti u svojim govorima radili na tome da ‘uguše’ intelekt, a potaknu emocije svojih slušaoca.

Gebels je 1936. zabranio filmsku kritiku.Konstantno se “borio” protiv kritičara koji su isticali propagandu njegovih filmova, od čega se on stručno ogradio navodeći da je u pitanju kreativnost.

Iako je Gebels ove godine uspio da finalizira centralizaciju filmske industrije, izgubljeno je devet miliona maraka. S obzirom da je ove godineNjemačka bila domaćin Olimpijskim igrama, Leni Riefenstahl je ponovno snimila film:Olympia u dva dijela. Ostali filmovi napravljeni u ovoj godini su bili siromašne kvalitete, pa čak i politički filmovi nisu imali jaku propagandu.

Nakon što je zabranio filmsku kritiku, Gebelsov sljedeći korak u 1937. godini je bila institualizacija Njemačke filmske industrije. Do tada su postojale tri najznačajnije filmske kuće u Njemačkoj: Ufa u Berlinu, Tobis u Berlinu i manja Bavarska kuća u Minhenu. Proces kontrole nad svim navedenim filmskim kućama je trajao od decembra 1936. i završeno je u prvim mjesecima 1938. godine. Ipak finansijski te kuće nisu bile pod vlašću vlade. Povodom ovih dešavanja, Gebels je u svome dnevniku 22. 01. 1942. napisao: Filmska produkcija cvjeta gotovo nevjerovatno uprkos ratu. Bila je dobra moja ideja kada sam preuzeoprodukciju filmova u ime Rajha prije nekoliko godina! Bilo bi strašno da je visoki profit koji je sada ostvarivala industrija filmovaodlazila u privatne ruke.Držeći filmsku produkciju u svojim šakamaTreći Rajh je početkom 1938. godine sastavili spisak glumaca/glumica, redatelja koje oni ne podržavaju za svoje filmove.Naravno, bilo je riječ o osobama jevrejske pripadnosti, pa čak i oni koju su (ili bili) u braku sa nekim ko je jevrejske vjeroispovjesti. Njemački zakon je 1933. godine dozvoljavao vladi da sve “uvozne” filmove cenzurišu ili zabrane. Nacisti suimali strah od Hollywoodskih filmova i njihovog utjecaja na stanovništvo, iz tog razlog su zabranjivali prikazivanje svih Američkih filmova. Hitler se zamjerio Hollywoodu, naročito produkciji Warner Brothers kojima je slao prijetnje povodom anti-nacističkog filma Confessions of Nazi spy (1939.)koji se prikazivao u Americi.Brojka propagandnih filmova u godini kada je rat počeo, prema Hullu je izrazito mala, samo 21 film od 118 filmova, od kojih niti jedan nije bio bombastičan.Hitler je tek po završetku filma Westwall (Zapadni zid) naredio projekciju u svim Njemačkim kinima. Tema filma je zapadni zid koji razdvaja Nizozemsku od Njemačke sve do Švicarske. Ideja filma je bila da zaplaši strance od Njemačke.


Upravo sa početkom Drugog svjetskog rata filmovi Trećeg Rajha ulaze u jednu drugačiju fazu od prethodne koja se može okarakterisati kao “zagrijavanje”- postavljanje temelja sa rješenjem svih vodećih pitanja (cenzure, zabrane kritike, institualizacija filmskih kuća). Sada su filmovi bili otvoreno prožeti antisemitizmom.Ključna su četiri filma: Robert un Bertram(1939.), Die Rothschild Aktien von Waterloo (Rothschildova podjela u Waterloo, 1940.), Jud Süss (Jevrej Suss,1940.), i Der ewige Jude(Vječni Jevrej, 1940.). Prva tri su fikcije, a četvrti je dokumentarac.FilmJud Süss je izazvao pravi bum kada je izašao. Jud Süss prati jednog trgovca nakita,Jevreja koji se zove Süss. Radnja se odvija 1733. u Štutgartu. Ovo je još jedan u nizu filmova koji predstavlja pseudo-historiju, u kojem Nacisti prikazuju događaje kao nešto što se zasigurno desilo.JudSüss je primjer filma na čiju je propagandu narod odgovorio na najgori moući način. Prilikom gledanja filma, jasno se istiće poruka filma koja zapravo predstavlja stereotipno prikazivanje Jevreja: kao narod koji spletkari i radi sebi u korist, Jevrej koji se lako maskira u nekog civiliziranog, Jevrej koji je natjero vojvodu u borbu protiv vlastitih vojnika, često ponavljanje oko za oko, zub za zub što kulminira na samom kraju kada jedan Nijemac govori mi se ne vodimo ovakvim pravilom, i uz tu tvrdnju ubije Jevreja Sussa, dok ostali uzvikuju Jevreji moraju otići.Film ima sličnosti sa vampirizmom Drakule (Bram Stoker) i sa The birth of a nation (Rođenje nacije, 1915.). Ovaj film je bio uputa Njemačkom narodu kako treba da se ophodi prema Jevrejima jasna.Brojni izvori navode da je nakon projekcije filma, djeci mlađoj od 14 godina bilo zabranjeno da gledaju film, jer je u Beču skupina Hitlerovske mladeži pretukla na smrt jednu osobu odmah po završetku filma. Naredni film koji je po svome sadržaju šokantniji je dokumentarac Vječni Jevrej u kojem su Jevreji prikazani kao pacovi koji su kao kuga došli sa Orijenta u Europu, i sakrili se u civiliziranu odjeću, mole se u prljavim domovima. Naglašeno je daJevreji ništa ne rade dobrovoljno, nego su izuzetno plaćeni za to, što je dokaz da oni ne vole da rade. Dok Arijevci rade nešto za dobrobit drugih, Jevrej to čini iz koristoljublja.Dokumentarac nudi negativne strane biografija nekih jevreja koji su bili u Njemačkoj (npr. navodi Rosu Luxemburg), te koliko je procentualno bilo jevreja u kojoj profesiji.Naglašava kako jevreji nemaju smisla za umjetnost: groteskno, izopačeno, nevjerovatno da je bilo izloženo u muzejima.Pred kraj je prikazan čin klanja životinja uz riječi da njihova identifikacija kao „Jevreji“ nije nikakva religija već zavjera protiv svih nacija.Nakon toga je scena Nijemaca koji marširaju”u budućnost” održavanja svoje arijevske rase čistom.

Ratni period je iziskivao i smanjenje broja filmskih projekata, zbog drugih potreba. Za 1940.godinu snimljeno je 89 filmova od kojih je 29 zabranjeno poslije završetka rata. Zbog malog broja filmova, dozvoljavali su (pod strogom provjerom) projekcije nekih stranih filmova.

Gebels je zadužio za pregled filmova određeni tim ljudi. Jedne prilike jedan od njih je posavjetovao Gebelsa da je Gone with a wind (Prohujalo s vihorom) izrazito kvalitetan film. S obzirom da Gebels nikada nije usavršio engleski jezik, tokom cijele projekcije filma prijevod mu je izgovaran na uho. On je čak 1941. godine naredio da se kreiraNjemačka verzijaGone with a wind pod nazivom Ohm Krüger(Ujak Kruger). Film je bio izrazito anti-britanski nastrojen kao velika večina filmova napravljenih u ovom periodu od strane Trećeg Rajha. Karakteristično da su tokom rata (naročito 1941.) napravljeni biografski filmovi poznatih Njemačkih ličnosti, poput Fridrich Schillera, J.S. Bach, te ujedinitelja Njemačke Otto von Bicmarcka,i dr. Iz same tematike i isticanja zaista značajnih Njemačkih ličnosti je odlika manipulacije odnosno propagadne. Najznačajniji nacistički redatelji ovog perioda su Karl Ritter, Hans Steinhoff, Kautner Selpin (koji je izazvaokontraverzu sa filmom Titanic). Romanze in Moll je predstavljen kao najveće umjetničko ostvarenje nacističkih filmova. Via Malta jedan od zadnjih filmova koji je snimljen pod Trećim Rajhom. Riječ je o jedanom neobičanom horor filmu, prepun neoekspresionističkih motiva, koji je zabranjen nedugo nakon njegovog objavljivanja.

Vrhunac nacističkih filmova je jedini film u koloru pod nazivom Kolberg, Gebelsov najdraži projekat, koji je pravljen od 1941. do 1945.S obzirom da je film završen pred kraj rata, Gebels je nailazio na probleme u realizaciji ovog filma, tj. konstantno mijenjanje scenarija, glumci koji su radili na drugim projektima, te oni koji su planirali kako da se izvuku nakon što Njemačka bude pobjeđena. Ipak, Gebels nije odustajao od projekta.Budžet filma je iznosio 8 i po miliona Njemačkih maraka, što ga karateriše kao jedan od najskupljih filmova urađenim pod Trećim Rajhom. Projekat je zahtjevao ogromnu scenu, te broj ljudi koji je bio na bilo koji način umješan u pravljenju filma je iznosio više od 180.000 osoba. Film je tek prikazan široj javnosti 1966. godine. Prema mišljenju Hulla film je urađen sa lošim scenarijem, pun bespotrebnih dijaloga, a akcija tek dolazi pred kraj. Propaganda je izražena najviše kroz pjesme (People rise up!)

Historija kinematografije Trećeg Rajha završena je dramatično, sa Gebelsom koji 18.04.1945. uništava svu moguću papirologiju, te već prvog maja on i njegova porodica su bili mrtvi. INjemačka kinematografija je bila “mrtva”, sa tek ponekim filmom napravljenim od 1960. godine. Brojni filmovi nakon završetka Drugog svjetskog rata su zabranjeni, a zanimljivo je da veliki broj njih zabranjen i dok je Treći Rajh još uvijek bio na vlasti,jer reakcija naroda nije bila od očekivane kao ni finalni produkt.

Nisu samo propagandni filmovi bili sredstvo putem kojeg su Nacisti utjecali na mase. Dokumentarac Hitler zavodnik nacije (Seduction of a Nation, 1989.) daje odgovor na ključno pitanje:Kako je Hitler uspio da ‘hipnotiše’ naciju da bi ona slijedila njegove ideje sa strašću, sa uvjerenjem da će one uspjeti. Prilikom gledanja dokumentarca, uviđa se da Hitler nije bio samo izvrstan govornik, već izuzetan psiholog. Tehnike koje je koristio prilikom govora jasno govore da je onpoznavao svoju publiku, kada je odgovarajući momenat da šuti, kada da glasnije govori, i sl. A svi ti efekti su dovodili mase u vrhunac. Njegovi govori su morali djelovati što istinitije kako bi osoba koja ih sluša, i po prvi puta razmišlja o tome na taj način, oslobodila svoj um u razmišljanju da je to vjerovatno i istina. Iza svojih govora nije stajao samo Hitler već i Gebels koji je pomno pratio govor i reakciju publike kako bi odredili šta je odgovaralo publici (što treba forsirati) i ono što treba izbaciti. Posmatrano sa psihološke strane, onda kada je Hitler govorio glasno i ushićeno djelovalo je kao naredba. Ovo se može povezati sa Milgramovim eksperimentom kojim je grupa psihologa, u fokusu na Hitlera, pokušala da na dobrovoljcima istraži kako naredba djeluje na osobu, koja će nakon nekog vremena početi da sluša zadate naredbe. Dokumentarac također nudi i kratku biografiju Hitlera te i stanje ekonomske krize u kojem se nakon Vestalskog ugovora pronašla Njemačka. Upravo je tako Hitler i mogao da iskoristi priliku gladnog naroda da svojim idejama za sve te nevolje optuži Jevreje, kao i soluciju na riješenje problema.U dokumentarcu jedan od bivših članova Hitlerove mladeži, Henry Metelmann navodi: Osjećaj je bio nevjerojatan. Osjećali ste se kao da pripadate nečemu velikom, osjećali ste se da pripadate velikoj naciji koja je sada ponovno stala na svoje noge. Njemačka se sada nalazila u sigurnim rukama, i ja ću im pomoći da izgrade jaku Njemačku.Jedan od njih je vjerovao da ljudi koji idu u logore (jevreji, homoseksualci) zapravo opiru da rade za Njemačku, teda će u logorima raditi za nju. Propagandni mit o nezaustavljivoj Njemačkoj, zaveo je naciju da žive u fantaziji.

Kroz historiju filma postoje brojni filmovi koji nas pokušavaju prestrašiti određenim šokantnim scenama koje su prikazane realistično. Međutim, tokom Trećeg Rajha'šokantni život’ prikazan je sa majčinskom toplotom.Kada se postavimo u poziciju ljudi koji gledaju ovakve scene po prvi put, u period dok je Hitler bio na vlasti, osoba kao stanovnik države koja je predstavljena kao najmoćnija, zbilja želi  a i uživa da se osjeća kao pripadnik iste. Savremeni filmovi čiji smo svjedoci teško da mogu zapostaviti trenutnu politiku kojaigra glavnu ulogu u mnogo čemu: npr. na koji način je taj film urađen i predstavljen javnosti. Svakako da su filmovi bili pametan potez prvenstveno Gebelsa koji je uvidio moć filma kao oružje koje transcendentalno utječe na mase. S druge strane, ne treba zapostaviti činjenicu da pored ideološke svrhe, vlada je imala višestruku korist od filmova naročito finansijsku korist. Propagandni filmovi predstavljaju primarni izvor za psihoanalizu razmišljanja ljudi toga vremena, odnosno kako oni reaguju na propagandu koja ih je očarala i koja svoje čini ne planira zustaviti.


Autorka: Nejra Stovro

Upute na tekst:

Arent Hanna:  Izvori Totalitarizma.
Donald Ralph: Hollywood enlists! Propaganda films of World War II.
Hitler Adolf:Moja borba.
Kraucer Siegfried:From Caligari to Hitler- A psyhological history of the German film.
Lochner Louis P:The Goebbels Diaries.
O’ Brien, Mary Elizabeth:Nazi cinema as enchantment- The politics of entertainment in the Third Reich.
Roberts Jeremy: Joseph Goebbels- Nazi propaganda minister.
Schulte Sasse Linda: Entertaining the third Reich- Illusions of wholeness in nazi cinema.
Stewart Hull David: Film in the Third Reich- A study of the German cinema 1933- 1945.
Žižek Slavoj: Pervertitov vodič kroz film.
Hitler-zavodnik nacije – dokumentarni film.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autorici:

Nejra Stovro rođena je 1995. godine u Sarajevu. Trenutno je na završnoj godini master studija odsjeka za Historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Umjetnički entuzijasta, filmofil i sakupljač odbačenih (vintage) stvari, odakle pronalazi inspiraciju. Pisanjem se bavi od najranije dobi, pretežno kratkih priča i vlastitih promišljanja. U početnoj je fazi objavljivanja istih.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤