Stephen King: O pisanju i žanru horora

Porazgovarajmo nas dvoje. Porazgovarajmo o strahu. Pišem u praznoj kući. Napolju pada hladna februarska kiša. Noć je. Kad vjetar puše kao sada, ponekad nestane struje. Zasad je ima, pa porazgovarajmo otvoreno o strahu. Porazgovarajmo veoma razumno o prilasku ivici ludila… a možda i o prelaženju preko nje. Zovem se Stiven King. Odrastao sam čovjek. Imam ženu i troje dece. Volim ih i vjerujem da mi uzvraćaju istom mjerom. Pisanje je moj posao, koji mi je veoma drag. Pripovijesti – Keri, Salemovo i Isijavanje – prošle su dovoljno dobro da mi dozvole da mu se u potpunosti posvetim, što mi veoma prija. Izgleda da sam prilično zdrav. Prošle godine prešao sam s cigareta bez filtera, koje sam pušio od osamnaeste, na one s malo nikotina i katrana. Još nisam prestao da se nadam da ću se zauvijek ratosiljati te bijede.

Žena, djeca i ja živimo u udobnoj kući pored relativno nezagađenog jezera u Mejnu. Prošle jeseni probudio sam sam se jednog jutra i ugledao jelena iza kuće, pored stola za piknik. Imamo lijep život. Ipak… razgovarajmo o strahu. Nećemo dizati glasove i nećemo vrištati; razgovaraćemo razumno, oči u oči. Razgovaraćemo o dobrom tkanju stvarnosti koje se nekad pokida šokantnom brzinom. Još izbjegavam da, kad noću legnem u krevet i kad se svjetla pogase, isturim nogu ispod pokrivača. Više nisam dijete, ali… ne volim da spavam dok mi noga viri ispod pokrivača. Zato što znam da ću vrisnuti, ako se hladna ruka digne ispod kreveta i ako me zgrabi za članak. Da, vrisnuću tako da probudim mrtve.Dobro znamo da se takve stvari ne dešavaju. U pričama koje slijede, srešćete svakojaka bića: vampire, demonske ljubavnike, stvar koja obitava u plakaru i kojekakve užase. Nijedno nije stvarno. Ni stvor ispod mog kreveta koji vreba priliku da me uhvati za otkriveni zglob nije stvaran. To mi je dobro poznato. Baš kao što mi je poznato da neće moći da me uhvati, ako mi noga ostane ispod pokrivača.

Ponekad govorim pred publikom koja se zanima za pisanje ili književnost. U vremenu predviđenom za pitanja i odgovore neko mi neizostavno postavi sljedeće pitanje: Zašto ste izabrali da pišete o tako gnusnim temama? Obično odgovaram sljedećim pitanjem: Zašto pretpostavljate da sam imao izbora? Pisanje je beskompromisno zanimanje. Svaki pisac ima filtere na dnu uma. Oni su različite veličine i gustine. Ono što ostane u mom filteru možda će proći kroz vaš. Ono što će se zadržati u vašem, može lako proći kroz moj. Obavezni smo da prebiramo po mulju nakupljenom u našim misaonim filterima. Ono što tamo nađemo obično se razvije u neku vrstu uzgredne djelatnosti. Računovođa postaje fotograf, astronom, numizmatičar, a učitelj počne da ugljenom skida otiske s nadgrobnih spomenika. Mulj nahvatan na filterima uma, ono što ne prođe kroza sita, često poprima razmjere lične opsesije. U civilizovanom društvu opsesije po nijemom saglasju zovemo „hobijima“. Hobiji se ponekad pretvore u profesiju. Računovođa nađe da fotografisanjem može zaraditi dovoljno novca za izdržavanje porodice. Učitelj shvati da je prikupio dovoljno saznanja o otiscima s nadgrobnih spomenika za niz predavanja. Neke profesije počinju kao hobiji, i to ostaju, čak i kad oni koji ih upražnjavaju zarađuju za život baveći se njima. Hobi je međutim, problematična, prosta, riječ. Zbog toga profesionalne hobije po nijemom saglasju zovemo „umjetnostima“. Slikanje. Vajarstvo. Komponovanje. Pjevanje. Gluma. Sviranje muzičkih instrumenata. Pisanje. O ovih sedam oblasti napisano je dovoljno knjiga da potopi flotu luksuznih prekookeanskih brodova.

Jedino oko čega možemo da se složimo jeste sljedeće: da bi oni koji se svesrdno bave pomenutim umjetnostima nastavili da ih rade čak i ako ne bi bili plaćeni za svoje pregalaštvo, čak i ako bi njihove napore kritikovali ili vulgarno napadali; čak i ako bi im zapretili utamničenjem ili smrću. Lično to smatram prilično preciznim prikazom opsesivnog ponašanja. Poruke s naljepnica na branicima skupljača vatrenog oružja OTEĆETE MOJU PUŠKU SAMO IZ MOJIH HLADNIH MRTVIH RUKU i s naljepnica na branicima domaćica iz predgrađa Bostona, koje su otkrile politički aktivizam na protestima povodom autobusa s porukom ODVEŠĆETE ME U ZATVOR, ALI NEĆETE ODVESTI MOJU DECU IZ KOMŠILUKA, odnose se i na obične hobije, kao i na otmjene koje nazivamo „umjetnostima“. Ako neko stavi skupljanje novčića van zakona, astronom se verovatno neće odreći čeličnih penija i novčića od pet centi. Pažljivo će ih spakovati u plastiku i potopiti na dno kazančeta u kupatilu, da bi poslije ponoći uživao u njima. Možda smo se udaljili od teme straha, ali ne predaleko. Mulj koji se nahvatao na mrežici mog odvoda često je sačinjen od straha. Opsjednut sam grozotama. Nijednu priču koja je pred vama nisam napisao novca radi, iako su neke prodate časopisima pre nego što su se ovdje pojavile. Nijedan ček nije ostao neunovčen. Možda sam opsesivan, ali nisam lud. Ipak ću ponoviti: nisam ih napisao zbog novca, već zato što mi se javilo da ih napišem.

Ispostavilo se da imam unosnu opsesiju. U svijetu ima mnogo ludaka po tapaciranim ćelijama, koji nisu bili te sreće. Nisam veliki umjetnik, ali sam oduvijek imao snažan poriv za pisanjem. Svakodnevno sam vrijedno trebio mulj. Pregledao sam odbačena zapažanja, uspomene i planove da bih napravio nešto od onog što nije prošlo kroz filtere i niz odvod podsvijesti. Pisac vesterna Luis Lamur i ja mogli smo u isti čas stajati na obali jezerceta u Koloradu i istovremeno dobiti ideju. Mogli smo osjetiti potrebu da sjednemo i pokušamo da je iskažemo riječima. Njegova priča mogla se ticati prava na korišćenje vode u sušnom periodu, dok bi se moja bavila nekim grozomornim, užasnim stvorenjem, koje se diže iz mirnih voda da bi odnijelo ovce… konje i konačno ljude. „Opsesija“ Luisa Lamura usmjerena je na historiju Američkog zapada; ja sam pak skloniji stvorenjima koja gmižu pod zvijezdama. On piše vesterne, a ja strašne priče. Obojica smo malčice šašavi. Umjetnosti su opsesivne. Opsesije su opasne. Podsjećaju na nož u umu. Ponekad, u slučaju Dilana Tomasa, Rosa Lokridža, Harta Krejna i Silvije Plat, pomenuti nož okreće se protiv osobe koja njime maše. Umjetnost je lokalizovana bolest, obično benigna – kreativni ljudi obično dugo žive– a ponekad strahovito zloćudna. S nožem morate biti veoma oprezni, zato što on ne bira koga siječe. Pažljivo ćete prosijavati mulj, ako ste mudri… zato što neke od tih stvari nisu mrtve. Poslije pitanja Zašto pišete takve stvari? često uslijedi sestrinsko: Zašto ljudi čitaju takve stvari? Zašto se takva djela prodaju? Ovo pitanje sadrži skrivenu pretpostavku da sklonost pričama o strahu, o stravi i užasu, svedoči o nezdravom ukusu.

Oni koji mi pišu često navode: „Pretpostavljam da ćete pomisliti kako sam iščašen, ali mi se Salemovo veoma dopalo“, ili: „Verovatno sam morbidan, ali sam uživao u svakoj stranici Isijavanja…“ Odgovori su možda sadržani u sljedećem odlomku iz filmske kritike iz časopisa Njuzvik. Bavila se ne naročito dobrim hororom. U njoj se tvrdi: „… ovo je divan film za ljude koji vole da uspore kako bi pogledali saobraćajne nesreće.“ To je dobar, upečatljiv citat. Moglo bi se reći da važi za sve horor filmove i pripovesti. Noć živih mrtvaca, s groznim scenama kanibalizma i ubistvom majke, sigurno je film za ljude koji vole da uspore kako bi pogledali saobraćajnu nesreću. I zar isti sud ne važi za devojčicu koja povraća čorbasti grašak na sveštenika u Istjerivaču đavola? U Drakuli Brema Stokera, koji se često koristi kao osnov za poređenje savremenih horor priča (potpuno opravdano, pošto je prvi ponudio neskrivene psiho-frojdovske prizvuke), postoji manijak Renfild koji proždire muve, paukove i konačno pticu. Guta pticu, s perjem i svim ostalim.

Roman takođe opisuje nabijanje na kolac – ritualnu penetraciju, moglo bi se reći – mlade i lepe vampirice i ubistvo bebe i bebine majke. Velika književnost natprirodnog često sadrži isti „uspori i pogledaj nesreću“ sindrom: Beovulf kolje Grendelovu majku; narator u Izdajničkom srcu raskomadava kataraktom pogođenog dobročinitelja i skriva njegove ostatke ispod podnih dasaka; hobit Sem očajnički se bori s paukom Šelobom u poslednjoj knjizi Tolkinove triologije o prstenovima. Biće onih koji će ogorčeno opovrgavati ovu tvrdnju. Govoriće kako nam Henri Džejms nije pokazao automobilsku nesreću u Okretaju zavrtnja; da su grozne priče Natanijela Hotorna, poput Mladog Gudmena Brauna i Sveštenikovog crnog vela, mnogo pristojnije od Drakule. To je besmislica. I one pokazuju automobilsku nesreću. Leševi su odneseni, ali još vidimo iskrivljene olupine i krv na sedištima. U nekim slučajevima su delikatnost iskaza, odsustvo melodrame, mirni i suzdržani ton racionalnosti koji prožima priču poput Sveštenikovog crnog vela još strašniji od Lavkraftovih vodozemačkih čudovišta ili stravične kazne u Poovom Bunaru i klatnu. Činjenica je – i većina to zna u svom srcu – da veoma mali broj ljudi može da noću, u prolazu ne baci makar i ovlašni pogled na olupinu okruženu policijskim kolima. Stariji ljudi, čim ujutru dohvate novine, okrenu stranice s umrlicama da bi videli koga su nadživeli. Svako je makar na trenutak zastao kad je čuo za smrt Dena Blokera, Fredija Princa ili Dženis Džoplin. Osjetili smo užas, pomešan s čudnim zadovoljstvom, kad smo čuli da je Pol Harvi na radiju rekao da je žena naletela na propeler po teškoj kiši na seoskom aerodromu ili da je čovek u trenu nestao u ogromnoj industrijskoj mešalici, kad je njegov kolega slučajno pao na kontrolnu tablu.

Zašto bismo se svađali oko očiglednog: život je pun malih i velikih užasa. One male možemo da pojmimo. Zbog toga nas najjače pogađaju, podsjećajući nas na smrtnost. Naše zanimanje za ove džepne užase je neporecivo, baš kao i odvratnost koju gajimo prema njima. Pomenuta osećanja teško se miješaju. Krivica je po svoj prilici jedan od nusproizvoda tog miješanja… krivica koja se po svoj prilici previše ne razlikuje od one koja prati seksualno buđenje. Nije moj posao da vam govorim da odbacite krivicu, baš kao što nije na meni da opravdavam moje romane ili priče koje slijede. Ali zapazio sam zanimljivu paralelu između seksa i straha. Naše zanimanje za seksualne odnose budi se kad postanemo sposobni za njih; ono, izuzev ako nije na neki način perverzno, prirodno vodi ka opštenju i produženju vrste. Svijest o neizbježnom kraju vlastitog bića dovodi nas do spoznaje straha. Mišljenja sam da nas strah približava spoznaji konačnog kraja, kao što nas opštenje približava očuvanju vlastitog bića. Stara priča govori o sedmorici slijepaca koji su dodirnuli sedam različitih dijelova slona. Jedan je mislio da drži zmiju, drugi da dodiruje džinovski list palme, a treći kameni stub. Zaključili su da drže slona, kad su se okupili.

Strah nas zasljepljuje. Koliko stvari se bojimo? Bojimo se da isključimo svjetla, kad su nam ruke mokre. Bojimo se da gurnemo nož u toster, da bismo izvadili zaglavljenu zemičku, pre nego što izvučemo kabl iz utičnice. Bojimo se onog što bi nam doktori mogli reći poslije pregleda i kad avion krene u iznenadno poniranje usred leta. Bojimo se da će nestati nafte i kvalitetnog vazduha, vode i života. Kad nam kćerka obeća da će se vratiti do jedanaest, a mi u dvanaest i petnaest sedimo u dnevnoj sobi pretvarajući se da gledamo Džonija Karsona, dok susnježica kucka po prozorima kao suhi pijsak, povremeno bacamo pogled na nijemi telefon, ispunjeni osjećanjem koje nas zasljepljuje, koje potajno nagriza proces razmišljanja. Novorođenče je neustrašivo stvorenje sve dok se majka prvi put ne pojavi da gurne bradavicu u njegova usta, kad zaplače. Djetence brzo otkrije tešku i bolnu istinu zalupljenih vrata, vrele ringle, groznice koja prati šarlah ili boginje. Djeca brzo uče. Čitaju je s majčinog i očevog lica kad uđu u kupatilo i kad ih zateknu s bočicom pilula ili brijačem u ruci. Strah nas zasljepljuje. Dodirujemo svaki strah sa snažnom radoznalošću za samootkrivanjem, težnjom da od stotinu komada načinimo cjelinu, kao slijepci sa svojim slonom. Osjećamo oblik. Deca ga lako poimaju, zaboravljaju i ponovo uče kao odrasli. Oblik je tu. Većina prije ili kasnije shvati o čemu se radi. To je oblik leša pod pokrovom. Svi naši strahovi svode se na jedan veliki, svi su dio velikog straha – ruka, noga, prst, uho. Bojimo se tijela pod pokrovom. To je naše tijelo.

Horor proza je vekovima privlačna, zato što predstavlja probu za smrt koja nas čeka. Ta oblast nikad nije bila cijenjena. Dugo su jedini prijatelji Poa i Lavkrafta bili Francuzi, koji su nekako pronašli aranžman sa seksom i smrću, za kakav njihovi zemljaci Amerikanci zauzeti izgradnjom željeznice nisu imali strpljenja. Po i Lavkraft umrli su bez prebijene pare. Tolkinova fantazija o Srednjoj zemlji muvala se unaokolo duže od dvadeset godina, pre nego što je postala popularna. Kurt Vonegat, čije knjige su se često bavile idejom isprobavanja smrti, susretao se s neumornim vjetrom kritika, koji je ponekad dostizao histerične vrhunce. Možda se sve to dešava zato što pisac horora uvijek donosi loše vesti: umrijet ćeš, poručuje vam. Kazuje da zaboravite poruku Orala Robertsa „da će vam se nešto dobro dogoditi“ zato što će vam se dogoditi i nešto loše. Možda će to biti rak, šlag ili automobilska nesreća, ali će se dogoditi. Hvata vas za ruku, vodi vas u sobu i spušta vaše ruke na oblik pod pokrovom… i kaže vam da ga dodirnete ovdje… ovdje… i ovdje… Pisci horora nemaju isključivo vlasništvo nad temama smrti i straha. Veliki broj takozvanih „glavnotokovskih“ pisaca obrađivao je ta pitanja na raznovrsne načine – od Zločina i kazne Fjodora Dostojevskog do Ko se boji Virdžinije Vulf? Edvarda Albija i priča Rosa Makdonalda i Lua Arčera.

Strah se oduvek smatrao značajnim, baš kao i smrt. To su dvije nepromenljive veličine ljudskog života. Samo su pisci horora i natprirodnog nudili čitaocu priliku za sveobuhvatnom identifikacijom i katarzom. Žanrovski poslenici s makar ovlašnim poimanjem svog zanimanja znaju da je čitava književna oblast filter između svesti i podsvesti. Horor proza je kao centralna stanica metroa u ljudskoj psihi između plave linije, onog što možemo da bezbedno probavimo, i crvene linije, onog što na ovaj ili onaj način mora biti odbačeno. Kad čitaš horor, ne veruješ u ono što si pročitao. Ne vjeruješ u vampire, vukodlake, kamione koji se najedanput voze sami od sebe. Svi vjerujemo u užase o kojima su pisali Dostojevski, Albi i Makdonald: mržnju, otuđenje, starost bez ljubavi i teturanje po neprijateljski nastrojenom svijetu na nesigurnim nogama adolescencije. Mi smo, u našem svakodnevnim, stvarnim životima često nalik maskama Komedije i Tragedije. Smijemo se spolja, a mrštimo iznutra. Negde unutra je središnja preklopna tačka, možda transformator, u kom se sreću žice koje vode s pomenutih maski. To je mjesto koje horor priča tako često pogađa. Pisac horor priča ne razlikuje se mnogo od velških žderača grijehova, od kojih se očekuje da preuzmu grijehe dragih preminulih osoba, jedući njima namijenjenu hranu. Pripovijest o čudovišnosti i užasu jeste korpa puna fobija.

Kad pisac prođe, poslužite se nekim od njegovih izmišljenih užasa iz korpe, da biste ga zamijenili svojim, stvarnim – makar na neko vrijeme. Davnih pedesetih naišao je moćni talas filmova o gigantskim bubama – One!, Početak kraja, Smrtonosna bogomoljka, itd. Gotovo u svim slučajevima saznali bismo da su džinovske, ružne, mutantske bube nastale posle testiranja atomskih bombi u Nju Meksiku ili na napuštenim pacifičkim atolima (u novijem Hororu na plaži za zabavu, koji je mogao da se zove I Armagedon na peškiru za plažu; krivac je nuklearni otpad). Svi filmovi o velikim bubama slijede isti obrazac, nezgrapni geštalt užasa koji je izazvao Projekat Menhetn u čitavoj zemlji. Projekat je izazvao silan odjek. U drugoj polovini šezdesetih pojavio se ciklus „tinejdžerskih“ horor filmova. Počeo je s Bio sam tinejdžer vukodlak, da bi kulminirao nezaboravnim Tinejdžerima iz dalekog svemira i Mehurom ubicom, u kom se golobradi Stiv Makvin uz pomoć tinejdžerskih prijatelja bori sa želatinastim mutantom.

Strašni filmovi o tinejdžerima su, u doba kad je svaki nedeljni časopis objavio makar jednu priču o sve snažnijem talasu maloljetničke delinkvencije, izrazili nelagodnost koju je u čitavoj zemlji pobudila omladinska revolucija, koja se kuvala u pozadini. Slika Majkla Lendona kako se preobražava u vukodlaka u srednjoškolskoj kožnoj jakni predstavljala je vezu između fantazije na ekranu i neuobličenog zazora prema mangupu s friziranim automobilom s kojim izlazi vaša kćerka. Što se samih tinejdžera tiče (bio sam jedan od njih i govorim iz sopstvenog iskustva), monstrumi rođeni u iznajmljenim Amerikan internešenel studijima davali su im priliku da vide nekog ružnijeg od sebe. Šta je nekoliko bubuljica u poređenju s groznom stvari koja je bila srednjoškolac u Bio sam tinejdžer Frankenštajn? Ovaj filmski ciklus iskazao je i tinejdžersko ubjeđenje da su na pravdi boga kuđeni i ruženi, da ih njihovi roditelji „jednostavno ne razumiju“. Filmovi su slijedili istu formulu (što važi za najveći dio horora u literarnom i kinematografskom obliku), koja je na jasan način prikazivala paranoju čitavih generacija – nesumnjivo izazvanu poplavom članaka koje su roditelji čitali. Neki strašni, gmizavi užas je u filmovima prijetio Elmvilu. Djeca su znala za njega, zato što se leteći tanjir spustio pored sastajališta zaljubljenih parova. Gmižući užas na početku filma ubija starca u kamionetu (kog je besprijekorno glumio Eliša Kuk Džunior).

Klinci bi zatim pokušali da ubijede odrasle kako se gmižući užas muva okolo. „Bježite odavde prije nego što vas pohapsim zbog kršenja policijskog časa!“, povikao bi elmvilski šef policije pre nego što bi čudovište progmizalo Glavnom ulicom, šireći užas na sve strane. Na kraju bi promućurni klinci stali na put gmizajućem užasu, nakon čega bi otišli do lokalnog okupljališta da bi srkali toplu čokoladu i plesali uz zvuke zaboravljenog hita, na odjavnoj špici. U ovom ciklusu filmova zapažamo tri različite mogućnosti za postizanje katarze. Što nije loše za gomilu niskobudžetskih djela snimljenih za desetak dana. Do toga nije došlo zato što su pisci, producenti i režiseri to htjeli, već zato što horor priča po svojoj prirodi obitava na tački dodira svjesnog i nesvjesnog, na mjestu na kom slika i alegorija nastaju prirodno i s najrazornijim učinkom. Postoji direktna evoluciona nit između Bio sam tinejdžer vukodlak i Paklene pomorandže Stenlija Kjubrika, i između Tinejdžerskog monstruma i filma Keri Brajana de Palme. Velika horor djela gotovo uvek su alegorična; ponekad je alegorija namjerna, kao u Životinjskoj farmi i 1984. Ponekad se jednostavno dogodi – Dž. R. R. Tolkin se neumorno kleo da Mračni Gospodar Mordora nije Hitler u fantazijskom ruhu, što nije spriječilo poplavu naučnih radova i članaka koji baš to tvrde… možda i zbog toga što, kako Bob Dilan voli da kaže, kad imaš mnogo noževa i viljušaka, moraš nešto da sjecneš.

Djela Edvarda Albija, Stajnbeka, Kamija, Foknera – bave se strahom i smrću, ponekad i hororom. Glavnotokovski pisci to rade na normalniji način, bliži svakodnevici. Njihov rad je smješten u okvire razumnog svijeta. Pripovijedaju o onom što se „može dogoditi“. Voze se linijom podzemne železnice koja prolazi kroz spoljni svet. Pisac horora je gotovo uvijek na terminalu gde se linije sreću, a pogotovo kad postiže cilj. Kad je na vrhuncu, često imamo iščašen osećaj da ne spavamo, niti da smo budni, da se vrijeme rasteže i krivi, da čujemo glasove, ali da ne razaznajemo riječi ili namjeru, da san izgleda stvarno, a stvarnost sneno. To je neobična i divna stanica. Kuća na brdu je tamo, na mjestu na kom vozovi saobraćaju u oba pravca, s mudro zatvorenim vratima; žena u sobi sa žutim tapetama je tamo. Puzi po podu, s glavom prislonjenom na blijedu masnu mrlju; utvare prstena koje su proganjale Froda i Sema su tamo; i Pikmanov model; vendigo; Norman Bejts i njegova grozna majka. Na toj stanici nema buđenja ili snivanja. Tu je samo glas pisca, tih i razuman. Govori o tome kako zdravo tkanje stvarnosti ponekad zaprepašćujuće brzo popusti. Poručuje ti kako bi želio da vidiš saobraćajnu nesreću, i da, ima pravo – želiš. Mrtvi glas čuje se u telefonskoj slušalici… iza zidova se čuje buka koju pravi nešto veće od pacova… pokret u podnožju podrumskih stepenica. Želi da sve to vidiš, i više od toga. Želi da spustiš ruke na oblik ispod pokrova. I vi to želite. Da. Ubeđen sam da horor priča mora činiti sve te stvari i još jednu, nju pre svega: mora predstaviti priču koja nakratko očarava čitaoca ili slušaoca, izgubljenog u svijetu koji nikad nije i nikad neće postojati. Mora da je kao kada stari pomorac iz Koldridžove pesme zaustavlja jednoga od trojice.

Otkad se bavim pisanjem, posvećen sam ideji da priča gospodari svim aspektima spisateljske vještine: karakterizaciji, temi, raspoloženju. Ništa od navedenog ne vrijedi ako je priča dosadna. Ako te priča zaintrigira, sve drugo može biti oprošteno. Meni najdraže zapažanje na tu temu stiže iz pera Edgara Rajsa Barouza, ničijeg kandidata za titulu najvećeg pisca na svetu, čoveka koji je u potpunosti razumio vrijednost priče. Na prvoj strani Zemlje zaboravljene u vremenupripovjedač pronalazi rukopis u boci. Ostatak romana je prezentacija rukopisa. Pripovedač kazuje: „Pročitaj jednu stranu, pa ću biti zaboravljen.“ Barouz se držao tog zaveta, za razliku od mnogo talentovanijih pisaca.

Uistinu, dragi čitaoče, evo istine zbog koje i najjači pisac škrguće zubima: niko ne čita piščeve predgovore, s izuzetkom tri male grupe ljudi. Izuzeci su: pod jedan, piščeva bliska rodbina (obično supruga i majka); pod dva, piščev akreditovani zastupnik (kao i tipovi iz uredništva i druga buranija) koji to radi da bi doznao da li je iko oblaćen u piščevim baljezgarijama; pod tri, oni koji su pomagali piscu u nastanku djela. To su ljudi koji bi hteli da znaju da li je piščev ego toliko narastao da je zaboravio da nije sve sam uradio.

Drugi čitaoci skloni su da misle, s potpunim pravom, da je piščev predgovor samo isprazno hvalisanje, dugačka i dosadna reklama, gora od onih za cigarete, u središnjem dijelu džepnih knjiga. Većina čitalaca došla je da bi vidjela predstavu, a ne da gleda upravnika teatra kako se klanja pod reflektorima. Ponovo valja reći da imaju potpuno pravo. Odlazim. Predstava uskoro počinje. Ući ćemo u tu sobu i dodirnuti oblik pod pokrovom. Prije nego što odem, želim da uzmem još minut-dva vašeg vremena da bih zahvalio ljudima iz gorepomenute tri grupe – i onima iz četvrte. Pravite mi društvo dok recitujem zahvalnice. Zahvaljujem supruzi Tabiti, najboljem i najpronicljivijem kritičaru. Kada osjeti da je rad dobar, to mi i kaže. S najvećom pažnjom i ljubavlju postavi me na zasluženo mesto, kad osjeti da sam zeznuo stvar. Zahvaljujem svojoj djeci, Naomi, Džou i Ovenu, koji su bili puni razumijevanja za moja čudna bavljenja u sobi u prizemlju. Zahvaljujem i mojoj majci, preminuloj 1973. godine, kojoj je ova knjiga posvećena. Neumorno i nepokolebljivo me je hrabrila. Uvijek bi pronašla četdeset ili pedeset centi za kovertu…