Izbor iz poezije: Wislawa Szymborska

Wislawa Szymborska, poljska pjesnikinja, esejistkinja i prevoditeljica, rođena je 2. jula 1923. godine. Objavila je oko 250 pjesama koje su prevedene na većinu europskih jezika. Njena poezija odiše intimnošću, izrazito je introspektivna, a propituje ljudsku individualnost, kao i niz društvenih pitanja. Njena prva pjesma “Tražim riječ”, objavljena je 1945. godine, a prvu knjigu, koja nije prošla državnu cenzuru, objavila je 1949. godine. Szymborska je 1966. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost. Preminula je 2012. godine, u Krakovu, gdje je provela većinu svog života.


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Voda

Kaplja kiše pade mi na ruku,
odlivena iz Ganga i Nila,
iz vaznesenog inja sa brkova foka
iz rasprslih krčaga u Isu i Tiru.
Na mome kažiprstu
Kaspijsko more sad je otvoreno more
a Pacifik utiče smjerno u Rudavu,
istu onu što bješe oblak nad Parizom
leta sedamsto šezdeset četvrtog
sedmog maja u tri sata ujutru.
Nema usta koja bi izrekla,
vodo, tvoja imena nestalna.
Morala bih te zvati na svim jezicima
izgovarajuć’ istom sve samoglasnike
i istovremeno da ćutim – zbog jezera
što nije dočekalo bilo kakvo ime
i nema ga na zemlji – kao ni na nebu
zvijezde koja se ogleda u njemu.
Neko se davio, neko žeđao.
Bješe to davno i bješe to juče.
Kuće si gasila, kuće nosila
ko drveće, šume ko gradove.
U krstionicama i kadama bludnica,
u poljupcima i pokrovima – bješe ti.
Grizući kamen, hraneći duge.
U znoju, rosi piramida, jorgovana.
Kako je lako to u kišnoj kapi.
Kako me nježno dodiruje svijet.
O svemu što god, kad god i gdje god se zbilo,
postoji trag na vavilonskoj vodi.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Nebo

Od toga je trebalo početi: nebo.
Prozor bez daske, bez futera, bez stakla.
Otvor i ništa više,
ali otvoren širom.

Ne moram vedru noć da čekam,
niti glavu da zabacujem
da bih se zagledala u nebo.
Nebo mi je iza lijeрa, pod rukom i na kapcima.
Nebo me obavija hermetički cjelu
i podiže odozdo.

Ni najviše planine
nisu bliže nebu
od najdubljih dolina.
Ni na jednom mjestu nema ga više
nego na drugom.
Oblak je isto bezuslovno
pritisnut nebom kao i grob.
Krtica je isto vaznesena
ko sova što krilom leprša.
Stvar koja u ponor pada,
pada iz neba u nebo.

Sipki, tečni, stenoviti,
usplamtjeli i nestalni
beskraji neba, mrvice neba,
lahori neba, hrpe neba.
Nebo je sveprisutno,
čak i u tami pod kožom.
Jedem nebo, izbacujem nebo.
Klopka sam u klopci,
stanovnik nastanjeni,
zagrljaj zagrljeni,
pitanje u odgovoru na pitanje.

Podjela na nebo i zemlju
to nije pravi način
da se misli o toj cjelini.
Dopušta samo da proboravim
na tačnijoj adresi
koju je lakše naći
ako me kogod traži.
Osobeni znaci su mi
ushit i očaj.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Sretna ljubav

Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno –
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti – kao nagrada za što?
Ni za što. Svjetlost pada niotkud –
Zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li to s visine moral?
Remeti i ruši.

Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
tačno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
ko bi htio ostati u igri.

Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti Zemlju,
uostalom rijetko se i događa.

Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Radost

Darwin.
Po svoj prilici odmora radi čitao je romane.
Ali je imao zahtjeve:
nisu se smjeli završavati tužno.
Ako je nailazio na takav,
bijesno ga je bacao u vatru.

Istina ili neistina –
rado ću u to povjerovati.

Prelazeći u glavi tolika prostranstva i vrijeme
nagledao se tolikih izumrlih vrsta,
tolikih trijumfa jakih nad slabijima,
tolikih pokušaja da se preživi,
prije ili kasnije uzaludnih,
da je makar od fikcije
i njene mikroskale
imao prava da očekuje sretan završetak.

Dakle, nužno: zračak iza oblaka,
ljubavnici koji su opet zajedno, pomireni
rodovi,
rasijane sumnje, nagrađena vjernost,
povraćen imetak, otkopano blago,
susjedi koji žale zbog svoje zagriženosti,
povraćeno dobro ime, stid zbog pohlepe,
usjedelice udate za poštene pastore,
intriganti poslati na drugi kraj zemljine
polulopte,
falsifikatori dokumenata pobacani sa
stepenica,
zavodnici djevica u trku ka oltaru,
prigrljena siročad, utješene udovice,
bludni sinovi pozivani za sto,
čaša žuči prosuta u more,
maramice mokre od suza pomirenja,
opšte pjevanje i muziciranje,
međutim psić Fido,
izgubljen u prvom poglavlju,
neka ponovo trči po kući
i radosno laje.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
O smrti bez pretjerivanja

Ne razumije se u šale,
u zveijzde, u mostove,
u tkaštvo, u rudarstvo, u ratarstvo,
u gradnju brodova i pečenje testa.

U naše priče o planu za sutra
ubacuje svoju posljednju reč
sasvim neumjesno.

Ne umije čak ni ono
što je u tjesnoj vezi s njenim fahom:
ni grob da iskopa,
ni sanduk da sklepa,
ni da počisti za sobom.

Zauzeta ubijanjem,
ona to nespretno čini,
bez sistema i vještine.
Kao da na svakom od nas
tek počinje da se uči.

Ostavimo sad trijumfe,
al koliko je poraza,
promašenih udaraca
i iznova preduzetih pokušaja!

Ponekad nema snage
muhu iz zraka da sruši.
Sa morem gusjenica
u puzanju trku gubi.

Sve te krtole, mahune
treplje, peraja, dušnici,
svečano perje i zimska dlaka
svjedoče o zaostatku
u njenom dosadnom poslu.

Zla volja nije dovoljna.
Pa čak ni naša pomoć
u ratovima i prevratima –
još uvijek premalo je sve.

Srca biju u jajima.
Rastu kosti odojčadi.
Za trud sjemenja
nagrada su prva dva listića,
a često i visoke krošnje na obzorju.

Ko tvrdi da je svemoćna,
sam je živi dokaz
da svemoćna nije.

Nema života
koji bar za časak
nije besmrtan.

Smrt
uvijek za taj časak u dolasku kasni.

Uzalud drmusa kvaku
nevidljivih vrata.
Ko je što postigao,
uzeti mu ne može.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤