Uspavana ideologija

José Clemente Orozco, Barricade, 1931.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Uspavana ideologija

Sedam smrtnih grijeha: Ponos, Pohlepa, Zavist, Bijes, Požuda, Proždrljivost i Lijenost u klasičnom, hrišćanskom smislu predstavljaju glavne prekršioce morala koje vjernik mora izbjeći, inače ne može izbjeći boravak u Paklu. No, preuzimanje sedam smrtnih grijeha iz moralnog konteksta u kontekst ideologija, može se kreirati pedagoško sredstvo prikazivanja pojedincu kako najlakše izbjeći zalaženje u zablude raznovrsnih ideologija.

Lijenost, kao i ponos, ima svoju blažu verziju koja se ne može smatrati smrtnim grijehom kao takvom jer normalno je da svako ima svoje lijene dane, tj. dane odmora od svijeta koji nas okružuje. Ponekad prespavamo ili izbjegavamo uraditi neke obaveze do samog kraja roka, ali Lijenost kao smrtni grijeh podrazumijeva krajnost, potpunu pasivnost za svijet oko nas ( bio on u našim domovima, na internetu ili šire), nezainteresiranost u bilo kakve vrijednosti ili mane i učestalo izbjegavanje bilo kakvih obaveza ili dužnosti, ne samo do kraja roka, već i daleko poslije kraja roka.

Uspavana ideologija, odnosno ideologija koja vrši smrtni grijeh Lijenosti, je ta koja se nalazi u vječitom stanju spavanja. U snu ona leži nepromijenjena, spokojna i mirna, dovoljno mirna da u većini slučajeva ne primijetimo da ta ideologija spava duže nego uobičajeno. Čak takva ideologija može biti toliko mirna u svom snu da je mi prihvatamo bez doze sumnje jer se tako spokojna čini kao da se podrazumijeva. Da se najbolji shvati kakve su to uspavane ideologije, moramo izaći iz konvencionalnog shvatanja šta je uopšte ideologije i moramo zaći u područje humanistike i društvenih nauka. Svi smo u osnovnim i srednjim školama učili o podjeli historije na stari, srednji i novi vijek, ali rijetko kad se zalazi u razmišljanje da li je takva podjela prošlosti smislena, da li su stvarno ta tri perioda periodi koji obuhvaćaju jednu cjelinu toka vremena.


Slično nalazimo i u historiji umjetnosti, historiji muzike i u historiji filozofije. Periodizacija vremena je u tim oblicima postala više kategorija nego nešto što ima svoj kontinuitet razvoja, a svi smo navikli da prošlost doživljavamo u tim kategorijama. Umjesto da se ideja bazira na tok i razvoj vremena, kreirane su vremenske kategorije i ličnosti, dešavanja, procese i ideje oblikujemo kako bi zbog svog vremena dešavanja mogle stati u pravilima te vremenske kutije. Ako se uzme kineska periodizacija prošlosti, primijeti se da je svaki period nazvan po dinastiji koja je vladala, period počinje kad dinastija stupa na vlast i završava kad ta dinastija bude smijenjena. Jasno je šta čini period, ali kad se uzme u obzir stari ili srednji vijek, zapita se po čemu je srednji vijek srednji? Dešava se između starog i novog vijeka (koji nije baš toliko  ni nov), i to je odgovor koje ime pruža. Naravno, i pitanje koliko neki vijek/period može biti star ako dijelovi njegovog duha žive i prožimaju se kroz dijelove današnjeg vremena, više od 1500. godina poslije njegovog navodnog kraja.

Bio je u prošlom desetljeću aktivan izazov gdje su ljudi na svoje usnule prijatelje ili mačke stavljali i balansirali kule od predmeta sa ciljem da pokušaju što veću kulu napravati i uslikati, te sliku podijeliti s ostatkom internet zajednice. Kao kad bi se ta osoba najednom probudila, taj toranj predmeta bi se srušio, tako i za uspavane ideologije. Na nju stavljamo ideje, tumačenja, definicije i redamo ih, a da nismo ni svjesni da radimo s uspavanom ideogijom, i ako se desi da se uspavana religija probudi, tj. da se pomno analizira njen smisao, njeni ciljevi itd, čitav taj toranj pada i ruši se. Iako se desi taj toranj sadrži prilično dobar gradivni materijal, obrađene definicije, kvalitetne vrijednosti, izanalizirane ideje, sve će se srušiti zajedno sa tornjem kad se uspavana ideologija probudi jer je ona bila temelj. Što duže ideologija spava, to duže i mi stavljamo na nju predmete, i poslije izvjesnog vremena se uspavana ideologija svjesno čuva u snu jer ko će opet graditi kule nakon što ih moramo srušiti?

Sve rečeno do sada je vezano za ideje i ideologije za koje smo svjesni da su uspavane, ali šta ćemo ako ne prepoznajemo da ideje o kojima raspravljamo, vrijednosti u koje vjerujemo, zapravo usnule? René Descartes je pokazao najbolji način. Uzmemo sebi određeni period, sjednemo i počnemo sumnjati u sve, ali baš sve, u šta smo do sada vjerovali ili znali, i ispočetka prolazimo kroz potvrđivanje njihove sigurnosti i neke ideje, vrijednosti, znanja i spoznaje stavljamo u košare „Sigurno je tačno“, „Možda bi ipak trebali bolje istražiti ili razmisliti“ i „Ipak nije tačno“ zavisno gdje šta ponovnom analizom pripadne. Svakako, ono što je tačno i istinito će se opet prikazati kao tačno i istinito, ma koliko u to, svjesno ili nesvjesno, sumnjali.


Autor: Luka Bošković

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Luka Bošković, rođen u Sarajevu kao Blizanac u podznaku Lav, je student arheologije i historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osim studiranja, bavi se pisanjem (pretežno pjesama koje objavljuje na FB stranici: Lux Noctis – Poezija), učenjem jezika (trenutno uči kineski jezik) i skupljanjem knjiga. Trenutno izvršava funkciju predsjednika Studentske asocijacije studenata Filozofskog fakulteta. Također, član je MENSA-e.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤