Esej o knjizi Igram se, dakle postojim – postmoderna američka proza kontraklturnog eksperimenta
Postmoderna američka književnost, iako može biti štivo za plažu jer uveseljava i nasmijava, istovremeno skreće pažnju na iznimno ozbiljna filozofska, antropološka ali i politička pitanja o ljudskoj rasi i njezinoj potrebi za stvaranjem nekih daleko opasnijih fikcija koje služe za legitimiranje rasne, klasne, spolne, vjerske, političke i svake druge dominacije.
Knjiga Igram se, dakle postojim predstavlja, kako to objašnjava i njena autorica Sonja Šoštarić, „hommage“ određenim američkim postmodernim autorima, njihovim književnim postupcima i temama, kao i duhu vremena 1960-ih i 1970-ih iz kojeg su nastali, što zapravo potvrđuje stari postmodernistički aksiom da knjige najviše govore o njihovim autoricama/autorima. Nit vodilja koja se može izdvojiti i kao najznačajniji doprinos ove knjige jeste činjenica da se o književnosti američkog postmodernizma u bosanskohercegovačkom akademskom i kulturološkom diskursu ne govori mnogo. U skladu sa tim, Šoštarić piše o autorima čija su djela rijetko prevođena na našim prostorima, a to su John Bart, Robert Coover i Ishmael Reed koje autorica naziva apostolima postmodernog ludizma. Prvo poglavlje pod naslovom Kako se kalio američki postmodernizam: mapiranje književno-kritičkog diskursa, zapravo, predstavlja uvod u poglavlja o djelima gore navedenih autora.
Tu Šoštarić pruža detaljan i iscrpan pregled književnokritičkog odnosa prema postmodernističkoj književnosti, bavi se pitanjem periodizacije i dijahronijskog pristupa njenom proučavanju u svrhu lakše orijentacije, pa tako izdvaja razdoblje visokog, tj. eksperimentalnog i kasnog, tj. zrelog postmodernizma. Kada je u pitanju pregled književnokritičkog odnosa prema književnosti američkog postmodernizma, Šoštarić izdvaja kritičare Harryja Levina, Irvina Howea, Susan Sontag, Tonyja Tannera, Raymonda Federmana, Ihaba Hassana, Leslie Fiedler, Jeroma Klinkowitza itd.
Barta, Covera i Reeda spadaju u okvire eksperimentalnog postmodernizma koji je iznjedrila američka kultura također često obilježena kao infantilna, barem po svjedočenju mnogobrojnih američkih i stranih kulturologa. Iz toga proizilazi i naslov ove knjige, koji upućuje na ono što autorica izdvaja kao kvalitetu književnosti o kojoj govori, a to je igra koja u jednom trenu može postati subverzivna, pa se, već u narednom, ponovo uspostavlja kao igra, pri čemu se kao posebno značajno izdvaja pitanje pozicije čitatelja koji dolazi na klizav teren proturječnih tumačenja. Drugo poglavlje nosi naslov John Bart: postmoderna poetika, dvojnost i relativizam, a podijeljeno je na tri potpoglavlja Rani romani, Trgovac duhanom i Giles, jarac dječak, ili prepravljeni Novi Silabus. Dakle, drugo poglavlje posvećeno je prozi J. Barta, krenuvši od njegovih ranih romana Ploveća opera, i Kraj puta koji predstavljaju tzv. romane ideja, a autorica ih izdvaja kao romane u kojima se može vidjeti i jedna od odlika Bartovih kasnijih romana, a to je karakterističan spoj filozofske i književne tematike sa nihilizmom. Glavni junak romana Ploveća operaje 20 vjekovni hiper senzitivni sociofob, koji je nakon neuspjelog pokušaja samoubistva razvio svoju životnu filozofiju koja nipodaštava i samoubistvo i bivanje. Dakle, odmah nam je jasno da jednu ozbiljnu tematiku pisac pretvara u farsu, u igru filozofskog i književnog diskursa, pa se već kroz autoricinu analizu Bartovih djela ilustruje ono o čemu je bilo govora u uvodu, a to je važnost razumijevanja igre i načela „Igram se, dakle jesam“, za proučavanje proze američkog postodernizma.
Treće poglavlje također je posvećeno prozi istog autora, a nosi naslov Metafiktivne igre Johna Barta i podijeljeno je u potpoglavlja Trgovac duhanom, Giles, jarac-dječak, ili prepravljeni Novi Silabus, te Himera, gdje se Šoštarić bavi precizno određenim pitanjem, a to su metafiktivne igre u okviru istoimenih Bartovih djela. Naredno, četvrto poglavlje bavi se romanima Nastanak brunista, Pricksongs & Descants i Javno spaljivanje, autora Roberta Coovera, a nosi naslov Robert Coover: Metafikcija i ideologija. Ovo poglavlje ilustruje prirodu igre u književnosti eksperimentalnog američkog postmodernizma, ilustruje do koje mjere se u ovim djelima naglašava poigravanje sa vrijednostima metanaracija i stvaranjem fiktivnih sistema. Coover u svojim romanima istražuje na koji način se stvaraju ideološki sistemi i na koji način ljudi postaju njihovi zarobljenici, odnosno šta se dešava kada ljudi postanu robovi vlastitih fikcija/metafora/ideologija. Peto poglavlje nosi naslov Ishmael Reed: Afroamerički postmodernizam, gdje autorica analizira romane Ishmaela Reeda, jednog od najznačajnijih predstavnika američkog postmodernizma, Osvajanje kaubojskog radija, Mumbo Jambo i Bijeg u Kanadu. Dakle, ovo poglavlje posvećeno je analizi specifičnosti afroameričke verzije eksperimentalnog američkog postmodernizma koja se temelji na ugrađivanju postmodernog pristupa u širi kontekst Reedovog shvaćanja vlastite umjetnosti kao svojevrsnog postkolonijalnog projekta. Pri tome se Reedova „igra“ ne može poistovijetiti sa poigravanjem binarnim opozicijama i pukom zamjenom jednog sistema drugim, ona se, prije svega, bavi pitanjem identiteta.
Igram se, dakle postojim, knjiga je koja će čitaocima omogućiti da, kako navodi Muhamed Dželilović, jedan od njenih recenzenata, odgovore na neka pitanja koja su na prvi pogled vrlo jednostavna, kao što je pitanje:… a zašto mi se sviđaju filmovi Quentina Tarantina i njemu sličnih autora?! Ukazujući na nedovoljnu istraženost i prevođenost književnosti američkog postmodernizma na našim područjima, Sanja Šoštarić istovremeno nas poziva, kroz svoje analize trojice kanonskih autora, da shvatimo važnost uočavanja mehanizama različitih igara koje u jednom trenutku mogu izgledati infantilno, a već u narednom prestaju biti dječija igra i postaju ozbiljna igrarija.
Autorka: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Šoštarić, Sanja: Igram se, dakle postojim – postmoderna američka proza kontraklturnog eksperimenta.
Dunjalučar 