Aristotelovski pojam melanholije


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Aristotelovski pojam melanholije koji se održao u srednjem vijeku

U tijeku prvih dvjesto godina poslije Krista, i ideja ο visoko nadarenome melankoliku bila je naizgled potpuno zaboravljena. Velika skolastička rehabilitacija Aristotela donijela je u vidokrug Zapada njegove Problemata i ostale znanstvene radove- njihov prvi kompletan prijevod, koji je načinio Bartolomej od Messine, zacijelo je bio dovršen između 1258. i 1266. godine, budući da je bio posvećen kralju Manfredu od Sicilije. No, čak i nakon toga, teze iz Problema XXX., I., premda spominjane tu i tamo s dužnim poštovanjem, bile su uglavnom u domeni učenog citiranja: reference na aristotelovsku teoriju – učinjene uglavnom više radi potpunosti nego iz uvjerenja – jedva da su utjecale na opće gledište i težile su, štoviše, djelomice oslabiti pravi smisao antičkoga autora te su ga stalno sve više modificirale.

Izuzme li se izgubljeni rad Alberta Velikog, Liber super Problemata, jedino se komentar Pietra d’ Abana na Problemata (1310. god.) pozabavio iscrpno sadržajem peripatetičke doktrine. No, tek su ljudi quattrocenta, s njihovim novim koncepcijama humaniteta, izvukli iz toga zaključke koji su dosezali do temeljne revaluacije pojma melankolije i do stvaranja moderne doktrine ο geniju. Slavan zbog važne uloge koju je imao u oživljavanju antike, Aleksandar Neckham (umro 1217. godine) prvi je (koliko je nama poznato) srednjovjekovni autor koji je spomenuo te aristotelovske teze. Njegova referenca, zasnovana možda na Ciceronu, učinjena je sa značajnom uzdržanošću i sa stanovitim nepovjerenjem.

U skladu s gledištem koje je bilo najšire prihvaćeno u skolastičkoj psihologiji, Neckham je proglasio kako ljudski intelekt sažima u sebi tri različite funkcije, smještene u različitim dijelovima mozga: (1) imaginaciju (“vis imaginativa”, smještenu u toploj i suhoj ventrikuli prednjega mozga, općenito opisanoj kao “cellula phantastica”, (2) razum (“vis rationalis” ili “cogitativa”), smješten u toploj i vlažnoj “cellula logistica” u srednjem mozgu, i (3) pamćenje, smješteno u hladnoj i suhoj ventrikuli stražnjeg dijela glave.

S toga su razloga sangvinične naravi, čija se topla i vlažna kompleksija (već tada smatrana neupitno najpoželjnijom) podudara s “cellula logistica”, bile najviše sklone učenju: Videtur autem nobis contrarius esse Aristoteles, qui dicit solos melancholicos ingeniosos esse. Sed hoc dictum est ab Aristotele propter fecilitatem memoriae, quae frigida est et sicca, aut propter eorum astutiam. (Čini se, pak, da nam je u tome protivan Aristotel, koji kaže da su jedino melankolici nadareni. Aristotel je to rekao zbog lakoće njihova pamćenja, koje je hladno i suho, ili, pak, zbog njihova lukavstva.) I dok su ovdje one izvanredne kvalitete aristotelovskog melankolika bile ponešto arbitrarno ograničene na dobro pamćenje i dovitljivost, Albert Veliki pokušao je restaurirati tezu iz Problema XXX., I. u njezinoj punoj veličini, no s namjerom daje harmonizira s općim poimanjem kojemu je bio dužan pribjeći, u gotovo beznadnoj rekonstrukciji cijele te doktrine. Ono značajno “tamen” u njegovu predgovoru Etici (maločas citirano) sugerira da on nije bio baš odviše sretan u vezi s “aristotelovskim” Problemom, te je u potpunijim postavkama koje se nalaze u pojedinim odlomcima njegove Liber de animalibus, pokušao razriješiti tu kontradikciju ovako: naravna melankolija bila je (kao u Rufusa i u Galena) neka “faex sanguinis”, kao opozicija prema “melancholia non naturalis” koja nastaje uslijed “adustio”, izgaranja prirodnih tjelesnih fluida, i stoga se dijeli u četiri podvrste.

 Moglo se sada očekivati da će “aristotelovski” pojam ο izvanredno nadarenom melankoliku, u skladu s podjelom na naravnu i patološku melankoliju, biti pridružen pojmu ο naravnom melankoličnom temperamentu. No, ovo je za Alberta bilo nemoguće, zato što je on shvaćao “naravnog” melankolika (a to će reći, predstavnika “complexio sicca et frigida”) kao neugodno, mrko, prljavo, mizantropsko, sumnjivo i katkad kleptomansko stvorenje kakvim ga je učinila doktrina ο temperamentima. Za Alberta Velikog, također, predispozicija za intelektualne sposobnosti bila je povezana s kvalitetama toplog i vlažnog, u usporedbi s kojima su hladnoća i suhoća “melancholia naturalis” bile nepoželjne. Stoga mu nije preostalo ništa drugo već da od nadarenoga melankolika iz “aristotelovskoga” Problema učini neku vrstu posebnog i optimalnog oblika inherentno bolesne “melancholia adusta”.


Kada proces “adustio”, izgaranja, čemu je ova dugovala svoje podrijetlo, još nije bio predaleko poodmakao, i kada je krv sa svoje strane bila topla i još dosta snažna da podnese tu smjesu “melancholia adusta”, tada je ovdje mogao izrasti onaj vrijedni melankolik koji u stvarnosti, za Alberta, nije predstavljao nikakav određeni tip temperamenta već je jednostavno bio neki izniman i utoliko poželjan primjer one “melancholia non naturalis”. Kada ova melankolija nije prouzročena žestokim “adustio”, izgaranjem, ona će generirati vitalne duhove koji su obilni, postojani i jaki. Stoga ovakvi ljudi imaju čvrsta uvjerenja i vrlo dobro regulirane strasti, te će biti marljivi i posjedovat će najviše vrline. Zato Aristotel kaže u svojoj knjizi Problemi da su svi veliki filozofi, primjerice Anaksagora i Tales iz Mileta, i svi oni koji su se isticali herojstvom, poput Hektora, Eneje, Prijama i ostalih, bili u tom smislu melankolici. On kaže da takva melankolija ima prirodu crnog vina koje je zračno i jako te posjeduje moć da rađa postojane i vitalne duhove.

 U kratkim sentencijama pred kraj, Albert još jednom rezimira fiziognomijske znakove različitih temperamenata. No, čak i ovdje on se osjeća dužnim, u ime “aristotelovske” doktrine, uvesti jednu specijalnu kategoriju za “melancolicus de melancolia adusta calida”, kod kojega se pokretljivost toplokrvnog temperamenta kombinira sa “stabilitas”, stabilnošću zemlje, te koji zbog svoje “melancholia adusta” ima zajedničke brojne karakteristike s kolerikom, poput one da je “longus et gracilis”. Sangvinične osobe imaju zdravu put i dobroga su općega zdravlja, kolerici su visoki i tanki, flegmatici su niski i nabijeni, melankolici su mršavi, niski i crnomanjasti. No oni koji su od one vrste melankolije koja je topla i nastala putem “adustio” – izgaranja (a to bi bili oni Aristotelovi velikani), oni su vrlo visoki,vitki i tamni, i imaju čvrsto tijelo. 

Albertov pokušaj da otpremi melankoliju “iznimnih” ljudi u područje “melancholia non naturalis” ostao je relativno izoliran slučaj. Općenito, srednji je vijek pokazao malo zanimanja za tumačenje Problema XXXI., dočim su ga pisci renesanse, shvativši vrlo brzo pravo značenje razlikovanja između naravne i patološke melankolije, stali primjenjivati bez obzira na njegova odstupanja od tada već vulgarizirane doktrine ο kompleksijama. Izgleda da je jedino Pietro d’ Abano, u svome ponešto nejasnome komentaru na Problemata, učinio pokušaj u istome smjeru kao i Albert, no to ili je bilo ignorirano od kasnijih pisaca, ili je pak izrijekom pa čak i vrlo gorljivo bilo osporavano.

 U trinaestomu stoljeću, Guillaume iz Auvergnea, još jedan veliki skolastik koji je usvojio Aristotelova učenja, pristupio je opet iznova tumačenju melankolije velikih ljudi u pojmovima naravne dispozicije i stavio ju je u opreku, kao osobito poželjnu za ljudsko spasenje, s flegmatičnom kompleksijom koja (u skladu s Galenom!) “ne uživa nijednu sposobnost duše”. On je, međutim, govorio posve kao teolog, te je mnogo manje bio zaokupljen znanstvenom osnovom aristotelovske teze nego što je bio zaokupljen njezinim tumačenjem u pojmovima kršćanske moralne filozofije. Stoga je on mogao jednostavno ignorirati poteškoće koje su Albert Veliki i Neckham nalazili tako značajnima. U njegovim očima, neizmjerna prednost melankolične dispozicije te pravi razlog za njezino veličanje u Aristotela, ležala je u činjenici da ona odvlači ljude od fizičkih užitaka i nemira ovoga svijeta, pripremajući um za izravno utjecanje božanske milosti i podižući je, u slučajevima specijalne svetosti, k mističkim i proročkim vizijama. Nema sumnje da su mnogi spriječeni doći do izravne iluminacije zbog zadaha svojih poroka i grijeha, no mnogi su spriječeni i zbog svojih kompleksija. Jer neke kompleksije progutaju dušu i sprječavaju njezine plemenite moći, zbog čega i Galen, veliki liječnik, kaže da flegmatična kompleksija ne uživa nijednu sposobnost duše… razlog je taj što oni (to jest, humori ο kojima je riječ) sputavaju dušu i zaposjedaju je, te je s tog razloga drže podalje od postizanja sublimnih i skrivenih stvari, baš kao što neka posuda napunjena tekućinom ne može više primiti drugu tekućinu, ili kao što neki komad pergamenta ispisan rukopisom ne može primiti nikakvo drugo pismo.

Ovo se slaže s riječima mudraca, kada veli Non recipit stultus verba prudentiae, nisi ea dixeris, quae versantur in corde eius…, (a) Zbog toga je Aristotel bio mišljenja da su svi visoko nadareni ljudi melankolici, čak je vjerovao kako su melankolici prikladni za inspiracije ove vrste u većem stupnju nego ljudi ostalih kompleksija – zato što ova kompleksija odvlači ljude snažnije od tjelesnih zadovoljstava i svjetskog nemira. No ipak, premda se priroda pobrinula i pribavlja ova pomoćna sredstva za prosvjetljenje i objavu, ipak se oni mnogo izobilnije postižu milošću Stvoritelja, integritetom življenja, te svetošću i čistoćom.16 Guillaume iz Auvergnea je, dakle, tumačio “aristotelovsku” koncepciju u tipično srednjovjekovnome smislu, i pripisao je starima svoj vlastiti srednjovjekovni pristup (“propter huiusmodi causas visum fuit Aristoteli…”). On je na izvanrednost melankoličnoga temperamenta (nasuprot osobitoj nevrijednosti flegmatika) gledao kao na nešto što se potpuno uklapa u idealni život asketske kontemplacije.

Naravi se, međutim, pripušta da u tome sudjeluje tek kao povoljna okolnost: ona neće biti ni od kakve koristi mimo individualne slobodne volje i, iznad svega, božje milosti. Ovaj ideal prirodno je zahtijevao ne toliko sposobnost za velika dostignuća koliko sigurnost od iskušenja. Guillaume, dakako, nije bio nesvjestan opasnosti od toga da preduboko uranjanje u nadnaravne stvari i prežarka gorljivost mogu uzrokovati da se melankolična kompleksija razvije u melankoličnu bolest – to jest, u očitovano ludilo. No, čak i to stvarno ludilo, dokazuje on, nije ništa veće zlo nego što su to stradanja koja Bog zadaje svetim mučenicima. Čak i u očito pogubnoj melankoliji žrtve zadržavaju dar nadahnute objave, premda tek na mahove, i čak su i najsvetiji među ljudima (Izr. 18:2: Bezumniku nije mio razum/stalo mu je dati srcu oduška), ozbiljno priželjkivali potpunu alijenaciju, jer ona osigurava jednom i za svagda spasenje duše. Jer, ili je čovjek bio pravedan i dobar prije svoje bolesti, u kojemu slučaju on ne može više izgubiti svoje pravo budući da kao lud ne može griješiti, ili pak je prije bio grješnik, u kojemu slučaju njegova krivnja, u najmanju ruku, ne može više postati nimalo većom.


Izvor: Klibansky Raymond, Panofsky Erwini Saxl Fritz: Saturn i Melanholija: Studije iz povijesti filozofije prirode, religije i umjetnosti.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤