Hermann Broch: Kič i tendencijska umjetnost

Hermann Broch (1886. – 1951.)

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Hermann Broch: Kič i tendencijska umjetnost

Ponajprije, jedan prigovor: ako dogmatsko doista treba biti ono zlo za svaki vrijednosni sustav, ako umjetnost stvarno treba otkloniti podložnost bilo kojem izvanjskom utjecaju, onda bi svaka tendencijska umjetnost već unaprijed bila predstavnikom zla, bilo bi čak sumnjivo nije li srednjovjekovno podređivanje umjetnosti religijskome proturječno biću umjetnosti. Unatoč tome srednjovjekovna umjetnost je postojala, usprkos tome postoje umjetnička djela kojima se njihov izrazito tendenciozni sadržaj ne da poreći, postoji Lessingovo poučno pjesništvo, postoje Tkalci Gerharda Hauptmanna, postoje ruski filmovi.

Ne može se, dakle, do kraja tvrditi kako je svaka tendencijska umjetnost kič, koliko god je oponašateljskom sustavu svojstveno podrediti se izvanumjetničkim tendencijama, koliko god osjećali kako je za svaku tendencijsku umjetnost velika opasnost pretvaranja u kič. Pogledajmo samo Zolu, kome jamačno nitko neće predbaciti da je stvarao kič, pogledajmo njegove Quatre Evangiles, u kojima je htio zapisati svoje socijalističko, antiklerikalno uvjerenje: tu se u okvirima naturalističkog romana opisuje jedno posve utopijsko stanje, stanje kakvo zacijelo nikada ne će biti ni nakon ostvarenja nekog besklasnog društva, stanje u kom se dobro i zlo ne dijele prema budućim moralnim pojmovima, nego se prema pojmovima koji su vladali u godinama oko 1890. dijele na dobre socijaliste i zle antisocijaliste –i u tom procesu, koliko god sam Zola bio daleko od kiča, pokazuju se ipak sve opasnosti do kojih može doći prodorom nekog tuđeg sustava u autonomni ustroj neke umjetnosti; to je upravo školski primjer za djelotvornost dogmatskog unutar nekog vrijednosnog sustava.


Jer ako biću ovog vremena pripada da svaki vrijednosni sustav pod svim okolnostima želi održati svoju autonomiju, kad to po sebi posve etično ponašanje – a u tome i leži tragika ovog vremena – svoj izraz nalazi u sveopćoj borbi, to je i nasilje što ga neki sustav za svoje dobro čini drugome, antropomorfno kazano, poput ponašanja neprijatelja na zaposjednutom području, što će reći da si dopušta stvari koje mu njegov etos u njegovoj domovini ne bi dopustio. I ako umjetnost, koja već po sebi nema nikakvu “vlastitu” temu, ona, jer je odslik, ostaje uvijek upućena tuđim vrijednosnim područjima, pa je čak i njena glavna tema, ljubav, potegnuta iz erotskog vrijednosnog područja, podobnija od bilo kog drugog vrijednosnog sustava otrpjeti tuđe zahvate, ako je, dakle, umjetnost, a napose književno stvaralaštvo, postalo više nego ikad poprištem za sve moguće druge vrijednosne sustave, kad ne postoji samo domoljubna i socijalistički tendenciozna umjetnost, nego jednako tako postoje sportski i ostali “fahovski” romani, sve to treba svesti na zajednički nazivnik, jer tu će vjerojatno postati najvidljivije gdje ljubavno pjesništvo prelazi u pornografiju, što znači, tamo gdje erotski vrijednosni sustav postaje dogmatskim i preobražava pjesništvo u erotski tendencioznu umjetnost: beskonačni cilj ljubavi obrće se u nešto konačno, a ono iracionalno zbivanja, premješteno u konačno, postaje nizom racionalnih spolnih akata.

Nije drukčije, premda je manje nezgrapno, kad Zola živi vrijednosni sustav socijalizma – a tada je taj bio još mlad i živ – utopijski stješnjuje na odnose iz godine 1890., kad beskonačni cilj socijalizma gura u konačno, i to tako što “dokrajčuje” sam sustav, a njegov etos izvrće u racionalističko moraliziranje. I ne samo što se time ogrešuje o načelo istinske utopije, koja se dosljedno odvija uvijek u beskrajnoj udaljenosti, tu se također – a to je bitno – “dobar” rad umjetnika pretvara u ono strogo zabranjeno “lijepo”: doista, ni jednom umjetniku ne može biti zabranjeno opisivati socijaliste, patriote, sportaše i religiozne ljude, ne može mu biti zabranjeno opisivati situacije koje vode ratničkim ili miroljubivim rješenjima – u tom smislu su i Hauptmannovi Tkalci legitimna tendenciozna književnost – štoviše, pisac ih čak i mora opisivati, budući da svijet na svakom svom mjestu mora biti problem njegova “proširenog naturalizma”, ali upravo je tom proširenom naturalizmu i njegovoj istinitosti, koja je jedini kriterij autonomne umjetnosti, zabranjeno vrijednosne sustave promatrati drugačije nego kao predmete njegova istinskog opisivanja; on ih mora pokazati u njihovoj neizdvojenosti, u njihovu trajnom razvijanju, “onakvima kakvi doista jesu”, a ne “kako ih on hoće” ili kako se oni sami hoće – zatvorene u konačnome i konkretizirane na način kako se same nikada ne bi mogli konkretizirati.


Izvor: Hermann Broch: Duh i Duh vremena.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤