Hans Daiber: “Islamska misao u dijalogu kultura”


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Hans Daiber: Islamska misao u dijalogu kultura

U ovom radu nastojat ću predstaviti glavne teze onoga što Hans Daiber izlaže u svojoj knjizi ,,Islamska misao u dijalogu kultura“. Posebno ću obratiti pažnju da pri objašnjenju naslova knjige kao i glavne teze knjige, navedenu tezu povežem sa srednjovjekovnim razdobljem, kao i njenom ogromnom ekspanzijom koju je ostavila na sve ostale kulture i epohe. Fokusirat ću se na Daiberovo objašnjenje vraćanja Aristotelesu, upoznat ću se i sa glavim karakteristikama učenja glavnih predstavnika islamske filozofske misli kao i onoga što se odnosi na kur'ansku pozadinu racionalizma u ranom islamu, zatim shemu čovjekove slobodne volje i njen lik u novom svjetonazoru. Objasnit ću ukratko na koji način se islamska filozofija susreće sa grčkom mišlju, posebno kroz sliku Aristotelesa, kako bi objasnio njen susret sa evropskom mišlju i došao do onoga što možemo izvući kao zaključak iz Daiberovog izlaganja.

Bitne karakteristike vezane za Hansa Daibera

Hans Daiber je predsjedavajući za katedre orijentalnih jezika na sveučilištu Johan Wolfgang Goethe u Frankfurtu. Od 1995. predavao je na slobodnom sveučilištu u Amsterdamu (1977-1995), sveučilištu u Tokiju (1992), međunarodnom institutu za islamsku misao u Kuala Lumpuru (Malezija 2001). Njegova glavna područja izučavanja su arapski jezik i islam, uključujući islamsku filozofiju, teologiju, historiju znanosti i područje grčko-sirijsko-arapsko-latinskih prevoda. Ekspert je u analiziranju arapskih rukopisa. Napisao je 13 monografija, 178 članaka i urednik je znanstvenih serijala ,,Islamic Philosophy“, „Theology and science“, „Aristoteles Semiotico-Latinus“.

Karakteristike i multikulturalnost  „Islamske filozofske misli“

Ova knjiga nastavak je Daiberove knjige ,,Borba za znanje u islamu: neki historijski aspekti“. Filozofija kao ljubav spram mudrosti pojavljuje se kao zajednička veza između različitih kultura, između antičkih, srednjovjekovnih i modernih civilizacija. U tom smislu islamska filozofija je najljepši primjer multikulturalnog dijaloga. Ova teza se vezuje za njen pluralitet koji se odrazio u mnogostrukim islamskim oblicima tijekom njegove historije. To podrazumijeva do određene mjere pluralitet vrijednosti koji bi se trebao razumjeti kao konstruktivni most između konturnog naslijeđa islama i zahtijeva modernog pluralizma. Pa iz toga možemo zaključiti i to bi trebao biti glavni cilj knjige, a to je da takav pristup može stvoriti društvo u miroljubivoj koegzistenciji transnacionalnih identiteta, svjetkse kulture koje u trajnom procesu kulturnog prenošenja potiču jedna drugu prema novim uvidima.Tj. isto tako možemo reći da je cilj ove knjige da doprinese stvaranju te pozitivne koncepcije multikulturalne i multireligijske zemlje, te da će Bosna i Hercegovina i dalje imati svoju ulogu u dijalogu kultura i samim tim se izboriti protiv onoga što sve više prelazi u ideologiju.

Teško je definirati islamsku filozofiju budući da je ona kompleks ideja koji je povezan sa onim što je član društva smatrao poželjnim znanjem i mudrošću. Dakle, ne možemo govoriti o susretu islamske filozofije sa evropskom mišlju kako smo već naveli, a da ne raspravimo o njenom prethodnom susretu sa grčkom misli. Upoznat ćemo se i sa glavnim tezama predstavnika islamske filozofske misli.

Kada govorimo o srednjem vijeku bitno je istaknuti koliko je tu prisutno vraćanje Aristotelu, pa i onome o čemu govori Toma Akvinski koji samo sistematizira Aristotelovo učenje o PRVOM NEPOKRETNOM POKRETAČU. Shodno tome, upoznat ćemo se sa AL-KINDIJEM  kao uvoditeljem aleksandrijskog tumačenja Aristotelesa, ono što autor naziva peripatetički AL-FARABI, a što se može povezati sa AL-FARABIJEVIM oslanjanjem na Aristotelovu ,,Metafiziku“, zatim AL-GAZALIJEV primjer u smislu islamske kritike filozofije, kao i IBN RUSHDOV povratak čistom Aristotelesu.


Izvore islamske filozofije nalazimo i u djelima klasičnih grčkih autora, ponajprije Platona i Aristotela, ali i drugih značajnih postaristotelijanskih mislilaca i mislilaca epohe Rima, posebno Plotina i Porfirija koje su arapski pisci preveli na arapski jezik, te svestrano studirali i tumačili. Al-Kindi je značajan kao prevodilac i komentator Aristotela, koji je bio pod njegovim velikim uticajem. Al-Farabi je isto tako komentator Aristotelovih djela i neoplatončkih ideja Plotina i Porfirija. Ibn-Sina (lat. Avicena), pored Aristotela, proučavao je Išraki filozofiju. Suhravardi je isto tako bio osnivač ,,Išraki filozofije,, ili filozofije iluminacije koji je postavio filozofske teorije sufizma, a koji je kao praksa postojao kod Arapa i prije.

Za Ibn-Rušda  su karakteristične dvije istine: istina vjere i istina znanja ili filozofije. Smatrao je kako je Aristotelova filozofija jedina istinita i da joj ne treba dopuna ili ispravka, nego odbrana od krivih tumačenja. Ibn-Arebi je zbog poistovjećivanja Boga i prirode smatran utemeljiteljem panteizma u islamskoj filozofiji i duhovnoj tradiciji.

Kur'anska pozadina racionalizma u ranom islamu

Počesto su ljudi skloni da pretpostave kako je ISLAMSKA RELIGIJA neprijateljski raspoložena spram znanosti i racionalnosti. U 19. stoljeću je francuski orijentalista Ernest Renan zaključio da su ISLAM I RACIONALIZAM dva kontradiktorna pojma. Al – Gazali se suprotstavlja Taqlidu, tj. stajalištu iz juridičke i religije Arapa. Traži od racionalnog bića koje slijedi tradiciju da napusti slijepi Taqlid (oponašateljstvo) i da traga neovisno za istinom.

Prvo znanstveno postignuće islama je sabiranje fragmenata Kur'ana, koji je zapisivan tijekom života poslanika Muhammeda, koja se završavaju u formiranju generacije gramatičara. To istraživanje se usredsredilo na Kur'an zbog pronalaženja ispravne interpretacije teksta, te vrste kur'anski usmjerene filologije koje su razvijane istovremeno sa hadisom (usmjerenim, pisanim prenošenjem više ili manje autentičnih kazivanja Poslanika i njegovih savremenika). Ovaj je razvitak rezultirao u naglašavanju definicije i opisivanju u različitim ograncima znanosti. Oba tvore, dakle, neobičnost rane arapske leksikografije i gramatike, međutim, ona nije bila samo neizbježna za tumačenje Kur'ana, već jednako tako za razvitak Poslaničke tradicije i jurisprudencije (tj. filozofije prava, što je od izuzetne važnosti).

Rani su islamski pravnici pokušali da dopune zakonske propise Kur'ana, Sunneta. Tome su razvili u prvo vrijeme:

1. Racionalno – logičke metode u „komparativno – deduktivnoj“ analogiji;

2. Tu dolazimo do ključnog pojma MU'TAZILITSKOG UČENJA. Taj racionalistički pokret po prvi put se pojavio u Iraku, ne bez razloga. U toj su zemlji mu'taziliti pronašli intelektualni medijum koji je omogućio njihov razvitak u racionalni pokret, koji je nastojao zamijeniti tradiciju sa razumom (ratio). Bitna je i sljedeća teza: Mu'tazilitsko učenje o Božijoj transcendenciji i neopisivosti bilo je konzistentno sa Kur'anskim učenjem o Bogu stvoritelju. Zato što se Boga ne može opisati sa pojmovima ovog svijeta. Bog ne može biti stvoritelj vidljivih stvari.

Mu'taziliti su bili svjesni te posljedice, pravili su razliku slično Aristotelu, ali unutar novog islamskog okvira između supstancije i akcidencije.

 To, dakle, implicira dodatno važnu distinkciju između vidljivo-akcidentalnog i nevidljivo-supstancijalnog. Poput Aristotelove distinkcije između konkretnog i platoničkog općenitog (esencije). Prema njihovim tumačenjima, supstancija ostaje opća esencija od koje oblik postaje vidljiv u akcidentalnoj realizaciji, tj. u akcidentu. Mu'taziliti su razvili koncepciju svijeta koja objedinjuje teologiju i filozofiju prirode. Iz navedenog se može zaključiti da procjena znanstvene i filozofske misli  ne bi smjela zaboraviti islamsku pozadinu i njen temelj Kur'an.


Teokracija vs. individualnost
(Čovjekova slobodna volja i njen utjecaj na novi racionalni svjetonazor)

Krenut ćemo od teze da je u historiji islama uloga čovjeka u društvu određena narastajućom i stalno mijenjajućom polarizacijom između Božijeg određenja i čovjekove slobodne volje.

Osnovna shema od koje se kreće izgleda ovako:

1.BOG;
2.BOŽIJE ODREĐENJE;
3.PODREĐENOST;
4.ČOVJEK KOJEG ODLIKUJU INDIVIDUALNOST I LJUDSKA SLOBODNA VOLJA.

Svijest o tradiciji utemeljena na Kur'anu i Sunnetu proširuje oprećnost između individualnosti i deterministički određenog tradicionalizama. S obzirom na različita učenja i predstavnike, na različite načine se određuje čovjekovo djelovanje i volja. Navodi se primjer čovjeka koji je autentičan u svojim odlukama i akcijama.

Stav jednog eg.krsćanina prema kojem Božija volja ne utiče na ljudsko djelovanje. Najbolje što je Bog stvorio jeste ljudski razum (usmjerenost čovjeka na ispravno djelovanje).

Sa druge strane, imamo deterministu Hishan-Ibi Al Hakama koji jasno pravi razliku u ljudskom djelovanju koje je predmet ljudske slobodne volje, od onoga što se dešava prema nužnosti. Prema tome, ljudsko djelovanje se kvalificira pomoću volje i djelovanja čovjeka koje se dešava na temelju nužnosti. Ovdje čovjekovo djelovanje nije jednako vrijedno sa njegovom voljom. Ljudska volja-sloboda odluke nije predmet Božijeg određenja. Tu imamo dvije sheme:

BOG-STVARA UZROK-STVORNI UZROK UZROKUJE-LJUDSKU ČINIDBU-ČOVJEKOVA VOLJA STJEČE NJEGOVU ČINIDBU-ČOVJEK POSJEDUJE VOLJU-ČOVJEKA.

Druga shema: BOŽIJA SVEMOĆ-BESKONAČAN LANAC ODREĐENIH UZROKA-AKCIDENCIJE – PRIRODA – VOLJA- SUPSTANCIJA – ČOVJEK.

U ovom prikazu vidimo početak filozofije etike koja nastoji da razvije objektivni kriterij za ljudsko ponašanje prema dobru i zlu. A čime se predstavlja i sama originalnost postignuća ranog islama.

Susret islamskog racionalizma sa grčkom kulturom
(Razdoblje prevođenja i njegova uloga u razvitku islamske filozofije)

Autor govori o motivima i principima odabira prevoda sa grčkog na arapski jezik. Krenut ćemo od sljedeće teze: Razvitak arapskih islamskih znanosti na temelju intelektualnog napora ranih muslimana koji su se upustili u interakcije, koje su bile objavljene Poslaniku Muhammedu, osim toga i u razvitak islamskog prava.

 Bitan je i sirijski udio u ranim grčkim prevodima, zatim iranski udio i uloga nestorijanaca u prevodilačkom pokretu. Bitno je pomenuti da je perzijski jezik igrao značajnu ulogu u historiji grčko-arapskih prevoda.

On je bio medijum za prenošenje pučke etike u islamski svijet, prvo u obliku djela o princezinom ogledalu, ili u pseudo-Aristotelovim raspravama o upravljanju državom. Bitni su načini prenošenja grčkih znanosti Arapima od Aleksandrije do Bagdada – tu se posebno ističe aleksandrijsko tumačenje Aristotela koje podstiče razvitak klasifikacije znanosti i enciklopedije u islamskoj kulturi. Ibn-Ishak je bio jedan od najznačajnijih i najboljih prevoditelja grčkih djela izravno iz grčkih ili sirijskih verzija. Kosta Ibn Luka je bio uspješan prenosilac medicinskog djela, znanja grčkih ljekara.

Što se tiče autonomije filozofije u islamu, filozofija nije nikada predavana u srednjevojkovnim islamskim koledžima (medresama). Međutim, kada govorimo o autonomiji filozofije moramo biti svjesni da je koncept autonomije razvijen u modernom razdoblju, prvo u jurisprudenciji, te potom od Kanta u filozofiji. Govori se i o odnosu filozofije i teologije, na koji način se taj odnos shvatio, a znamo da je to bio i jedan od ključnih problema srednjeg vijeka. Zainteresiranost predstavnika islama se odnosila na grčku logiku, Plotinove ,,Eneade“, koje su bile poznate Arapima već početkom 9. stoljeća u parafrazama koje su nazivane Aristotelova teologija.

Među definicijama filozofije posebno se ističe Al-Kindijeva definicija sukladna Aristotelu i Platonu: ,,Spoznaja istinske naravi stvari u onoj mjeri u kojoj je to moguće za čovjeka.“

Metafizika , prva filozofija objašnjena je kao: ,,Spoznavanje prve istine koja je prvi uzrok svake istine.“ Slijeđenje Plotina i Proclusa, te kroz prilagodbu Kur'anskog koncepta istine haqqa – Boga dolazi se do aristotelijanskog objašnjenja (sa neoplatoničkom nijansom) sa islamskim naglaskom, navodeći ključnu tezu: ,,ZNANJE UZROKA BOLJE JE OD ZNANJA POSLJEDICE“. Ta teza je suštinska za razvitak islamskog koncepta filozofije. Praktičko-etička komponenta filozofije se poznaje kod Al-Kindija kao individualna etika duše. Može se reći da se filozofija ovdje pokazuje kao autonomno mišljenje sa etičkom komponentom, zajedničkom svim ljudima i narodima. Nakon čega filozofski način života postaje model.

U ovom radu izložio sam glavne karakteristike islamske filozofske misli, posebno ukazavši na njen multikulturalni aspekt i njene izvore u ranoj antičkoj filozofiji, srednjovjekovlju i evropskom mišlju. Upoznao sam se sa glavnim odlikama učenja predstavnika islamske filozofske misli, kao i drugih značajnih imena prevoditelja. Objasnio sam šta predstavlja to vraćanje Aristotelesu kroz predstavnike islamske filozofske misli, kao i do čega dolazimo objasnivši navedena poglavlja Daiberove knjige.

Na kraju je neophodno još jednom se osvrnuti na sam naslov knjige koji glasi ,,Islamska misao u dijalogu kultura“, a tu je bitno zaključiti da je islamska misao ili islamska filozofija itekako prisutna u mnogim sferama znanosti. Stoga je potrebno raditi na kontinuiranom dijalogu kultura, posebno podstaknuti Bosnu i Hercegovinu na taj kontinuirani dijalog. Jer jedino na takav način Bosna i Hercegovina može izbjeći ono što je ideologija i dati sebi priliku da ostane pri pravom poznavanju onoga što je između ostalog bitan činilac našeg života, onoga što je islamska misao uopće, religija uopće, pa i filozofija.


Autor: Dženan Porča

Upute na tekst:

Bulić Nada: Povijesna  predaja grčke filozofije u islamskom svijetu.
Daiber Hans: Borba za znanje u islamu: neki historijski aspekti.
Daiber Hans: Islamska misao u dijalogu kultura.
Leiden Brill: Islamic Thought in the Dialogue of Cultures -Hans Daiber.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:


Dženan Porča, rođen 1994. godine u Visokom. Prvi ciklus studija završio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Odsjek za filozofiju; Smjer: Filozofija i sociologija) 2016. godine. Odbranio je dodiplomski rad na temu Teorije referencije – McQuali – ova analitička filozofija. Drugi ciklus studija nastavlja 2018. Godine na Odsjeku za žurnalistiku / komunikologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. U okviru masters studija obavio je tromjesečnu praksu u Centru za istraživačko novinarstvo. u Sarajevu. Autor je brojnih znanstvenih eseja iz oblasti filozofije, sociologije, komunikologije i kulturalnih studija, od kojih se posebice izdvajaju ‘Orijentalizam Edwarda Saida‘, ‘Od homogenosti ka heterogenosti jezika – pluralnost argo tipova‘, ‘Propaganda u službimanipulativnog komuniciranja‘ itd.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤