Ljubica Ostojić: Vještičija posla


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Prikaz zbirke priča Vještičija posla, autorice Ljubice Ostojić

Hm. Ne mogu mu se obraćati sa skakavče, zar ne? Pitala sam ga da li je u rodu sa Gregorom Samsom, rekao je da ne jer je ovaj književna fikcija, lik iz književnosti koji je napisao Franz Kafka. Ta čitao si valjda Preobrazbu?

Zbirka kratkih priča pod naslovom Vještičija posla izdata je uoči obilježavanja pedeset godina stvaralaštva spisateljice Ljubice Ostojić. Zbirku obilježava tematska i stilska raznolikost, gdje se autorica uvijek vraća na pitanje šta to znači biti čovjek. Zbirku čini ukupno četrdeset sedam priča podijeljenih u pet ciklusa: Pospremanje zbilje, Začudni toponimi, Dozivanje iz zaborava, Između i Sjećaš li se. Ono što sve priče povezuje u jednu čvrstu cjelinu jeste njihova jednostavnost, ali je to jednostavnost iz koje proizlazi predstavljanje kompleksnosti života. U pojedinim pričama se svakodnevnica i tradicija – kao što su elementi narodnog predanja, mudrosti, izreke i poslovice – prepliću s elemenatima fantastike, kao i čudnovatog, što pričama daje ton bajke ili legende. Upravo na tome počiva i osnovna karakteristika ove zbirke, a to je naglašen postupak oneobičavanja; čudnovato je predstavljeno kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva: drveće koje hoda, govori i pamti, ljudi ptice, duhovi, vještice i vile, ilustruju svojevrsni poziv da svoju svakodnevnicu osmotrimo iz nekog drugog ugla.

Neke od priča imaju formu filmskog scenarija, gdje upute kao što su donji rakurs, oneobičavaju prozni tekst i dodatno naglašavaju važnost ugla posmatranja situacije koju pripovjedač opisuje, neke priče sadrže elemente dramskog teksta, ili su pak specifična kombinacija proznog i dramskog teksta, gdje kratke i jednostavne rečenice izgledaju poput dramskih didaskalija.Kako navodi Almir Zalihić u svom pogovoru:Ljubica Ostojić je pisac koji pripovijedanje i književnost vidi kao način razumijevanja i objašnjavanja vlastite vrste, homo sapiensa (ili možda: homo scribensa?), ali i kao način objave, eksplikacije i elaboracije bitka, pri čemu je njezino pisanje vježbanje govorenja različitog od naše uobičajene svakodnevne verbalizacije, baš kao što je i njezina knjiga “Vještičija posla” posve različita od većine novijih knjiga kratke proze suvremenih bosanskohercegovačkih prozaika. Zalihić primjećuje da sve priče u zbirci Vještičija posla imaju definisano dramsko središte, jasnu početnu situaciju iz koje se razvija radnja.Kao primjer ovdje možemo uzeti priču Gregor i Stara Dama, što je u suštini priča o starosti.


Stara dama živi sama u luksuznom stanu, gdje je više od polovine prostora i namještaja prekriveno zaštitnim navlakama. Starost je jedna od najistaknutijih tema u zbirci, a Ostojić joj pristupa na specifičan način, sa jedne strane je postupak upoznavanja čitatelja sa rutinom i svakodnevnicom usamljenih staraca, a sa druge strane je predstavljanje njihove mudrosti i neobičnih sposobnosti. U skladu s tim, Stara Dama će sagovornika naći u skakavcu koji je zalutao u njeno kupatilo, a sa njim će razgovarati ni manje ni više nego o prirodi ljudskih bića:

– Vi ste divni. Rijetki su takvi u odnosu na nas, dapače. Uvijek nas uništavaju bez milosti. – Ah, ljudi… pa oni se i međusobno uništavaju. To je tako u ljudskoj prirodi valjda. Ne odobravam, ali ništa ne mogu promijeniti.

Glavna junakinja ove priče imenovana je kao Stara Dama, jednostavno zbog svojih osobina, kao i Djevojka u priči Ipak je došla, te kao i većina likova u zbirci, dok neki od njih imaju samo inicijale, ili pak skraćenice koje se mogu tumačiti na različite načine, kao naprimjer N. N. iz priče Nevjerovatni brijestovi. Već na temelju priče Gregor i Stara Dama, jasno nam je da se autorica poigrava i sa intertekstualnošću, jasno ukazujući na taj postupak, jer su likovi svjesni toga da su okolnosti iz njihovog života povezane sa događajima iz književnih djela koja su i sami pročitali. U ovim pričama ima dovoljno erudicije, ali bez akademskog dociranja, ima fantastike bez neuhvatljivih snohvatica, ima diskretnog humora koji se napaja iz energije književne igre.Junake svih priča u zbirci karakterizira izražena individualnost i samostalnost, iako se međusobno razlikuju po okolnostima u kojima žive (tu su pjesnici, glumci, ljudi koji cvrkuću kao ptice, grofovi i grofice, itd.), to je nit koja ih povezuje. Naslovna priča zbirke Vještičija posla, ilustruje princip igre koji objedinjuje mudrost staraca i bezbrižnost djece. Priča je ispripovijedana u prvom licu, pripovijeda ju vještica koja se prisjeća svog odrastanja uz Baku i Djeda, autoreferencijalno ukazujući na logiku bajki i stereotipe koji se vezuju za lik vještice. Međutim, to nije samo priča o vještici koja je svjesna narodnih predanja i bajki, ta Vještica je žena koja je svjesna kako su u kulturi predstavljene žene kao što je ona, kroz historiju, i kroz književnost (koje uglavnom pišu muškarci):

Gledajući se kritički u zrcalo, već preko bajki solidno educirana, odlučila sam. Iz odraza zrcala nije me promatrala lijepa modrooka, zlatokosa Vila. Princeza sam mogla biti tek u vlastitoj igri


Autorka. Zerina Kulović

Upute na tekst:

Ostojić Ljubica: Vještičija posla.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤