Percy Bysshe Shelley, jedan od najpoznatijih pjesnika iz perioda romantizma, rođen je 1792. godine. Književni kritičari slažu se da je Shelley jedan od najboljih pjesnika engleskog jezika. Pohađao je Oxford, a mnogi vršnjaci su ga izrugivali zbog njegovog izgleda i aristokratskog porijekla. Kada je napisao pamflet koji veliča ateizam, izbačen je sa Oxforda. Tada napušta svoju porodicu i odlazi u Škotsku. Shelley se družio sa Keatsom i Byronom, a međusobni uticaji ovih pjesnika vidljivi su u njihovoj poeziji. Prekretnica u njegovom životu biti će brak sa podjednako slavnom književnicom Mary Shelley. P. B. Shelley umro je prije svog 30. rođendana,, utopivši se u Livornu.
Njoj
Ja cjelova se tvojih bojim,
Ti mojih se ne boj;
Pod teškim duhom jedva stojim,
I što da mučim tvoj.
Tvoj glas me plaši, kretnje, lice,
Ti mojih se ne boj;
Nevinim srcem, djevojčice,
Ja slavim drhtaj tvoj.
Nevolja
Tek dvije tri riječi izrekli smo bili
Slučajno u vrevi taštog svijeta,
I gle, kakav žar već ćutim u svakoj mi žili!
Zašto mi se um toliko tebi preda?
Vani već sviće, dan stiže već šumno,
A ja još bdim, sve više mir svoj gubim,
Bacam se u vatri i šapćem bezumno:
„O kako si draga, koliko te ljubim!“
Ozymandias
Putnika ja sam sreo s dalekih drevnih strana
Koji mi reče: Dvije kamene krupne noge
Stoje u pijesku. Kraj njih, napola zatrpana,
Počiva glava lica smrskanog, čije stroge
Nabrane usne, hladna zapovijed gdje je zdana,
Govore da bje dobro kiparu sva strast znana
što iz tih beživotnih stvari i dalje sijeva,
Dlan što im rugaše se, srce što bje im hrana:
Na postolju se mogo ovakav natpis brati:
„Ja Ozymandias sam imenom, kralj kraljeva:
Pogledaj moja djela, o Moćniče, i pati!“
Ništa tu drugo nema. Nijemo na suncu bljeska
Oko tog silnog trupla i u beskraj se prati
Prostranstvo golog pustog i razasutog pijeska.
Ševa
Vedri duše, zdravo!
Od ptice ti ne poteče,
Kraj neba il´ s njega pravo
Iz srca tvog teče
U bujnim potocima nagonsko umijeće.
Sve više u visine
Od tala se dižući
Prolijećeš dna modrine
Ko oblačić gorući;
I lebdeć pjevaš, a lebdiš pjevajići.
Po zlatu obasjanu
Suncem što zahodi
Dok na njima oblak planu,
Jurnjava tvoja vodi;
Ti! netjelesna radost, koja tek se rodi.
Tali se grimiz bljeska
Večernjeg kraj tvoga lika,
Ko zvijezda si nebeska
I svjetlima vidika
Nevidljiv, ali čujem radost tvoga krika.
